"POENI NISU POENTA- POENTA JE POETIKA"

Sestre Bogavac RSS / 12.06.2008. u 23:57

pobednici 37. EX TEATAR FESTA ili: subjektivna analiza glasanja publike     

justart- non stop
justart- non stop
 

Završilo se i nedelju dana, od početka uveliko završenog EX TEATAR FESTA. Ja sam šmrcava, kijava, kašljava- rečju: nikakva ili iscrpljena, pa tako već danima pokušavam i ne uspevam da napišem retroaktivni blog dnevnik festivala.

Možda zato što ga u glavi koncipiram preterano ambiciozno, pa se rasplinem u detaljima, zalutam, promašim poentu, krenem da tupim o pozorištu, životu i pozorištu, pozorištu i životu, izvlačim sulude teorije, tako da mi se samoj čini da krećem utabanim stopama Antonena Artoa: pravac u ludnicu, a to nikako nije dobro... ni za blog, ni za devojku mojih godina. Zovite me „njegov dvojnik", hahaha.  

I obećajte da ovaj tekst nećete čitati, ukoliko vam za to bude trebalo više od petnaest minuta. Imam samo nešto malo više vremena da vam ispričam šta se zbivalo na festivalu.

Zato ću (mudro) početi od kraja.

Evo kako je glasala publika.

OBEĆANA ZEMLJA - Lj. Tasić- Stanica   3,80

NON STOP- I. Pravdić- Justart  3, 88    

ENJOY JULY- I. Dimčev- Stanica  3, 95   

HTELA BIH- B. Mišić i DDT- DDT   4, 08 

SUNČICIN PLAMIČAK - I. Koraksić&

IZA ZATVORENIH VRATA-  A. Antal- NKT   4, 28  

RIO BAR- I. Sajko/B. Đorđev- Teorija koja Hoda   4, 53

ČAROBNJAK- N. Čolić- Plavo pozorište  4, 55

Molim Vas za aplauz. ... Jer nema kompetentnijeg žirija od publike.

Naročito ne na festivalima, koji se poput ovog, finansiraju iz gradskog i pokrajinskog budžeta. Princip je jasan: platili ste- gledajte- nagradite! ... Hvala.

Molim Vas za taj aplauz jer ni jedna predstava nije dobila prosečnu ocenu manju od četiri. To me navodi zaključak da je festival ovu godinu završio s odličnim uspehom. Ne štreberskim:  kao 5, 00 - nego odličnim u šmekerskom smislu, što mi daje prava da se (ovako slinava) malo šmekerišem pa kažem kako zaista nema boljeg žirija od publike, ali da, kao i svaki žiri, ni publika nema pojma!  

Ova se lista, poput postmodernističke poezije, može čitati s kraja, početka i iz sredine... Redosled nije bitan: svi su pobedili!

Fraza je užasno otrcana, ali duboko istinita. 

Jer, pre samo dva meseca... ma, pre samo mesec dana... izgledalo je gotovo nemoguće napraviti pozorišni festival, bez i jedne prave pozorišne sale, s maximalno malim budžetom, na čisto ludilo i čisti inat, pod sloganom PO SVAKU CENU, uprkos političkim i drugim prljavim igrama nad našim glavama...

Igrali smo čisto i pošteno: na entuzijazam Druge scene. Na naše nezavisne trupe i njihovu bezgraničnu sposobnost za improvizaciju, a ta se osobina samo u pozorištu može nazvati krajnjim profesionalizmom. U tom smislu, zaista: svi su pobedili!

Svi su još jednom pokazali kako su spremni da prilagode i odbrane svoje umetničke koncepte. Svi su pokazali kako su više nego spremni za provokaciju, pa se paradoksalno dogodilo da su najniže ocenjene predstave izazvale najžustriju polemiku. I to je pobeda! Ako ste umetnik koji ne želi da se dopadne po svaku cenu.

Ako po svaku cenu želite da isterate svoj stav.

U tom smislu, za mene je prava pobednica festivala Ljiljana Tasić čiji je prvi autorski rad naterao pančevačku publiku da s predstave izlazi kroz prozor.

stanica: obecana zemlja
stanica: obecana zemlja

Pobednica je Ljiljana Tasić, zato što se ćoškasto smeškala za okruglim stolom- birajući jednostavne i neuvredljive reči da objasni nekoliko osnovnih činjenica o savremenim izvođačkim umetnostima, lokalnim intelektualkama koje se nisu stidele da naglas kažu: OVA PREDSTAVA NEMA POENTU. I vrhunac: OVO NIJE PLES!!!

Umesto da, valjda, obuče pačku sa šljokicama pa zameša kukovima u Teheran stilu, Tasićeva se drznula da obučena u (nevidljivo) crno, pokuša da pokretom prikaže svoje osećanje zemlje u kojoj živi. Ni malo dopadljiva... šta više: dosadna i na momente krajnje agresivna, za početak je dvadeset minuta polako, sporo, koncentrisano, i uvek isto, istim tempom, na isti način, prolazila preko granica koje je, u prostoru, sama iscrtala... Dva puta se spuštala u niski start... činilo se da će se zatrčati... ali onda nije. Stala je. Ostala. Nastavila da hoda granicama koje je, prethodno, sama iscrtala. 

Desetog minuta, publika se u niskom startu zaletala na otvorene prozore. Da su bili zatvoreni, bilo bi žrtava!

Draga Vesna Radovanović i ja, jedine smo pljeskale i borile se da ne poremetimo koncentraciju gledalaca, iskrenim, glasnim smejanjem. Niko se nije usudio da izađe preko scene i ako je- i to ono što je upravo bilo smešno- na vratima u dnu scene, stajao svetleći natpis IZLAZ.

- Šta je to kod domaće publike što je tera da glumi dozu poštovanja, prema autorima čiji rad doživljava kao nepoštovanje?

Šta god to bilo, učinilo je da okrugli sto traje do kasno u noć.

Vesna Radovanović, koja se u ulozi moderatorke, te večeri prvi put pojavila na EX TEATAR FESTU, pomislila je kako je zaista zalutala u Obećanu zemlju.

„Nikad", dala je izjavu za bilten koju ovde parafraziram, „Ni na jednom festivalu nisam videla da su ljudi toliko spremni i toliko hrabri da se neprestano javljaju za reč i do kraja brane svoje stavove."

To je publika EX TEATAR FESTA.

I to je razlog zbog kog se toliko ponosim ovim festivalom. Pred Vesnom, koja je u organizaciju uskočila pred sam kraj, pravila sam se čak i malo važna... Zato što znam da je EX TEATAR FEST porastao u nešto nesvakidašnje. Zato što znam kakve se ovde rasprave vode i zato što sam mogla da pretpostavim kako će tek izgledati, kad budu „proveravali" novu moderatorku. Znala sam da će biti spremni da je izlude, ali sam znala i da je Vesna „voćka čudnovata". Kada je prvi put zgrabila prethodno odložen mikrofon, podigla glas i rekla da osoba s mikrofonom ima više autoriteta, znala sam i da se snašla.

Usledilo je kratko predavanje. Odlična analiza ili interpretacija predstave, koja je iznenadila i samu autorku. Pančevce je iznenadila Vesna. Njen profesorski ton, kojim im je stavila do znanja da nije cica s kojom se treba šaliti. Naročito ne kad je u pitanju pozorišna alternativa. ... To što poenta nekima izmiče, ne znači da je nema.

Pre samo tri godine... ma, pre samo godinu dana, izgledalo je potpuno nemoguće da će se isti ti ljudi osmeliti da progovore, napadnu autore, pobegnu s predstave kroz prozor i međusobno se posvađaju zbog različitih estetsko-etičkih stavova. 

Kada sam, ono malopre, rekla da publika nema pojma, nisam mislila da nema prava.

Publika pančevačkog EX TEATAR FESTA, u tri godine, izborila se za svoja prava.

To se dogodilo na moje oči. To se događa još uvek. I to mi vraća veru da ipak ima svrhe baviti se pozorištem. Nije publika kriva što je smorena! Većina predstava koje u Srbiji gledam ima sedativno dejstvo... I ja sam se smorila. Iskreno govoreći, srpsko pozorište mi se u najvećem broj slučaja- gadi. Više je živosti u krematorijumu nego u salama ovdašnjih budžetskih institucija... I da nema te scene koju prati EX TEATAR FEST, odavno bih se zaposlila u MAXI-ju. :-)  

Žustre reakcije publike ovog festivala, pokazuju mi da sam u pravu.

Selekciju EX TEATAR FESTA tri godine za redom  koncipiram kao šamaranje. ... Nakon predstave Ljiljane Tasić, učinilo mi se da su se svi probudili. ... Šamarčina je, dakle, delovala - i uverena sam da će ti isti ljudi, već sledeće godine, biti savršeno spremni da umesto kroz prozor izađu kroz vrata. Preko scene!

Ka natpisu IZLAZ... Uverena sam da će, samo tuda, izaći u Slobodu.

U pozorištu, baš kao i inače, nije važno znati šta hoćeš. Za početak, dovoljno je znati šta nećeš.

Ljilja Tasić zna da neće otići.

Iz Srbije. Neće. I ako želi.

Slično kao pančevačka publika sa njene predstave.

Iz nekog razloga, nisu mogli da odu. A želeli su... još kako želeli!   

Apsolutni pobednik festivala je i Ivan Pravdić.

Noć pre nastupa u Pančevu, dobio je sina! ...

Ime će mu, kako kaže, biti Zakon. Ako mu žena i kćerka to dozvole. Za bilten je izjavio da će ih obe, besomučno korumpirati sladoledima. ... Bio je pobednički raspoložen kada je došao na EX TEATAR FEST. Njegov interaktivni performans, prvobitno zamišljen kao takmičenje, u poslednjem trenutku promenio je koncept. „Mi se stalno takmičimo i dokazujemo da smo bolji jedni od drugih. Hajde da vidimo da li nešto možemo da uradimo i zajedno!", tim rečima obratio se komeptitivno naoštrenoj publici, a zatim (na moje selektorsko iznenađenje) izveo najartističkiju prevaru godine.

„Svi smo pobedili!" , bila je njegova poenta na kraju večeri, „Mislio sam da nagrade budu piva, ali na EX TEATAR FESTU i pivo je besplatno. Mi ga sad pijemo i eto- svi smo pobedili!"

I ja se slažem. Kad kažem: „Svi su pobedili!", zapravo citiram Pravdića.

Svojom je izjavom dao zaključak festivalu.

A izjave o njegovoj predstavi bile su zbunjujuće. Jedan mladić je primetio: „Ništa nisam razumeo, al bilo mi je nekako super!"  

U pozorištu, baš kao i inače, nije važno razumeti. Za početak, dovoljno je da ti bude super.

Pravdić je pančevačku publiku naterao da međusobno sarađuje.

Nisu to očekivali, ali... iz nekog razloga... nisu mogli da odbiju. 

Prisluškivala sam publiku i tokom izvođenja performansa ENJOY JULU.

U trenutku dok se izvođači na sceni, oko plastičnog bazena, u kupaćim kostimima, ravnodušno oblokavaju litrama piva koje promašuje njihova usta, jedan je momak nekome šapuno: „Bez mozga. Van pameti." ... Kasnije sam ga gledala kako se naliva pivom i s ravnodušnim smeškom, bez ikakvog interesa ili komentara prati okrugli sto.

ENJOY JULY - ENJOY THE FESTIVAL!

Stanica: Enjoy july
Stanica: Enjoy july

Nisam više bila sigurna da li je prezrivi komentar uputio na svoj ili na račun predstave.

Pred tom predstavom, stajao je kao pred ogledalom.

U pozorištu, baš kao pred ogledalom, nije važno biti zadovoljan slikom. Važno je biti svestan da je ta slika realna.

Predstava „Enjoy july" slavnog Iva Dimčeva, realna je u onoj meri u kojoj je preterana.

Dovoljno je znati i najmanje o radu ovog autora, da bi vam bilo jasno da je pobedio i pre početka festivala. ...Festivala na kom je moguće da bolju ocenu od svetske zvezde savremenog plesa, dobije mala, lokalna trupa sa šarmantnom koreografijom simboličnog naziva: „HTELA BIH"... Za razliku od mišljenja stručnih žirija, sud publike je ponekad krajnje iznenađujući, i ako je zapravo jednako predvidiv.

Predstava beogradsko-pančevačke trupe DDT bavi se pitanjima ženskog identiteta u mas-medijski determinisanom svetu. S nje niko nije izašao, primetio je na okruglom stolu pesnik Dejan Čančarević. Za razliku od Liljane Tasić, kojoj je nad glavom svetlucao natpis  IZLAZ, devojke iz DDT-ja , počele su predstavu zvaničnim upozorenjem: „Performans traje 45 minuta. Ako neko od vas nije u stanju da to izdrži, molimo ga da odmah izađe. Izlaženje je u toku predstave zabranjeno!"

DDT: Htela bih...
DDT: Htela bih...

U pozorištu, kao i inače, nije važno poštovati pravila. Dovoljno je biti svesan da postoje.

Dubravka, Dragana i Tijana (DDT) uspele su da uspostave pravila. Niko ih nije prekršio. Znači da su pobedile.  

Treće mesto, prema glasovima publike, podelile su dve najdopadljivije prestave.

Na prvi pogled, osim te „dopadljivosti" , čini se da nemaju ništa zajedničko.

Ali, razbarušeni, smešljivi, ulični solo klovn performans Ivane Koraksić i dramska, tačna, strasna i glumački besprekorna interpretacija Sartra- zapravo dele mnogo toga.

Ove dve vrste nose u sebi nešto iskonsko, pozorišno suštinski i neumitno.

Pozorište kao pučka zabava. I pozorište kao drama.

Nisu li upravo to dva najstarija i najtrajnija oblika ove umetnosti? 

Neko mnogo mudriji od mene, nazvao je pozorište „pričom za ljudski nakot oko vatre", a ja ne mogu da ne primetim da su ove dve predstave kao glavni element imale upravo vatru. ... U jednom slučaju, to je živa vatra kojom se igra stidljiva klovnica Sunčica. U drugom, to je svetlost sveća koja objasjava prostor egzistencijalističkog pakla.

Te dve vatre dele „sada i uvek" teatra. 

Sunčica
Sunčica

Te dve vrste su koren pozorišta i njegova budućnost, u isto vreme.

Te dve predstave podelile su treće mesto.

Na listi od sedam, one su u sredini.

Kaže se: zlatnoj sredini, i to je još jedna otrcana fraza koja inače ne bi imala smisla, da u kontekstu pozorišta i vatre, ne postaje duboko istinita.

„Zlatna sredina" pobedila je utoliko što je, u ovom ili onom obliku, nadživela sve ostale trendove, žanrove i eksperimente. Vrste u kojima su ove dve predstave nastale, vrste su iz kojih je teatar pošao na svoje putovanje. I teatar će im se, sigurno, vratiti...

U pozorištu, kao ni inače, nije važno znati gde si se zaputio. Za početak, dovoljno je zaputiti se, siguran da imaš gde da se vratiš.

Dvoje mladih reditelja i izvođača, pokazalo nam je siguran i utaban put Kući...

Sad možemo bilo gde. U nepoznatom pravcu.

Jer pozorište može biti bilo gde, ali je uvek tamo gde je „ljudski nakot oko vatre".

Predstava RIO BAR, po tekstu Ivane Sajko a u režiji Bojana Đorđeva, nesumnjivo je bila centralni događaj festivala.

TkH: Rio bar
TkH: Rio bar

Novi tekst, napisan na inovativan način, pokreće nove teme koje su rediteljski uobličene u sasvim novu/inovativnu pozorišnu formu. U Pančevu su odigane u novoj prostornoj instalaciji, čime su dobile i novi kontekst. Lista novog, tu se ne završava, jer ova predstava kreira još i nov, hibridni BHS jezik. U njoj igraju neka (nova?... zapravo:) sveža glumačka lica ili: glumice spremne na rad u najnovijim teorijsko-praktičnim diskursima. Sve to zajedno tvori nov pozorišni izraz, koji je- i ako inovativan, daleko od pukog eksperimenta. On je baziran na novim metama, starog dobrog socijano- političkog angažmana, pa kada upotrebljavam termin „novo" i variram ga do izbezumljenja, kroz čitav odeljak, želim zapravo da kažem kako predstava Teorije koja Hoda, podseća na to da ništa u istoriji pozorišta još uvek nije potrošeno.

Dokle god imamo Nove granice, čekamo Nove izbore ili Novu vladu, glasamo za Novi grb i Novu zastavu, osuđujemo Nove zločince a Nove žrtve povređujemo na najnovije načine- ništa neće ni biti. Potrošeno. U pozorištu. Kao ni u društvu.

Nova, loša politička situacija, ponovo nas vraća starom, dobrom političkom teatru. ...On nije strasan. Naprotiv! Hladan je i racionalan, ali iz mnogih razloga, nateruje suze u oči. U sebi sadrži mogućnost stare katarze za nove ljude. U sebi sadrži tempiranu bombu, spremnu da pukne svaki put kada se temperatura povisi... a ovde je stalno povišena. Stalno u tački usijanja.

Tekst Ivane Sajko, nije o ratu i miru, već o ratu i moru.

Nema mira... Stalno u tački usijanja.

A u pozorištu, kao ni u ratu, niko nije pobednik.  

U pozorištu, kao i inače, nije važno pobediti druge. Dovoljno je pokušati da budeš najbolji Ti koji možeš.

Teoretičari koji Hodaju, u toj su praksi neprikosnoveni.

Niko nije pobednik! Što se svodi na ono: svi su pobedili!  

Predstava Plavog pozorišta, s najvišom prosečnom ocenom publike, upravo to i dokazuje. Njihov ČAROBNJAK ili HARMONIČNA KAKOFONIJA jeste demonstracija jednog pozorišnog jezika. To je predstava nastala na iskustvu višegodišnjeg istraživanja. Ona je „pačvork" sastavljen od krpica svih njihovih dosadašnjih radova. Manifest ove trupe. Odigrani proglas njihove poetike. Crta koja se povlači pri sabiranju iskustava. Crta koja se povlači pred konačni skor.

Plavo pozorište: Čarobnjak
Plavo pozorište: Čarobnjak

Nakon dvanaest godina rada, dvanaest godina doslednog ispitivanja mogućnosti jednog specifičnog izraza, ova trupa našla se u poziciji da taj izraz ume i može da definiše. Taj izraz blizak je često rabljenom, pa ipak znakovitom terminu „totalni teatar".

Taj izraz je završen. Zaokružen. Unapređen. Usavršen. Prepoznatljiv.

U pozorištu, kao ni inače, nema objektivnih kriterijuma. Dovoljno je biti subjektivan, verovati i istrajati.

Plavo pozorište je u tome uspelo.

I kažem: SVI SU POBEDILI, baš zato što je nagrada otišla u njihove ruke.

Kao najiskusnija (čitaj: najznačajnija) trupa u selekciji ovogodišnjeg EX TEATAR FESTA, ovu su, kao i mnoge druge nagrade, u potpunosti zaslužili.

Baš zato što poeni nisu poenta. Poenta je poetika...  A Plavo pozorište uspelo je da izgradi i odbrani jednu.

Celovitu, uverljivu i hrabru... što nije malo. I nije lako.

I što je dostojno svakog poštovanja. 

Pa, ko onda kaže da publika nema pojma?!

Molim Vas za još jedan aplauz.

Glasan aplauz za publiku EX TEATAR FESTA.

Za publiku s pravom glasa, koja iz godine u godinu, postaje sve glasnija.

Nastavi li se ovim tempom, nadglasaće sve sirene za opštu opasnost.

Nastavi li se, sigurna sam, Pančevo će uzleteti! ...

:)

Milena Bogavac

p.s.

Na kraju još želim da "zloupotrebim" blogerski prostor kako bih se specijalno & javno zahvalila:

Jeleni Draganić, Virdžiniji i Džordžiji Đeković, Maji Milosavljević, Nemanji Blagojeviću, Ljubomiru Radovanoviću i Daši.

To su prekrasni, mladi, vredni i pametni ljudi čijom je zaslugom ovogodišnji EX TEATAR FEST, odrađen i ispraćen skroz kako treba. Skroz profi - kao „veliki". :-)

To su takođe ljudi čijom zaslugom sve brojeve festivalskog biltena, možete skinuti s ove adrese

http://www.domomladinepancevo.com/

:-)

Atačmenti



Komentari (10)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Dilan Dog Dilan Dog 07:57 13.06.2008

Život...

Sestre Bogavac
životu i pozorištu, pozorištu i životu


Čini mi se da ni jedna druga ideja ne vodi u tolikoj meri do
do izvorišta kreativnosti, autentičnosti, inovativnosti i ostavljanju
ličnog pečata, kao što je to ideja o povezivanju oblasti kojom se
bavimo sa životom.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 08:26 13.06.2008

a way out is a way in


o ratu i moru...

ljudi...

i

vatra.

lep blog:
no confusion
Sestre Bogavac Sestre Bogavac 17:56 14.06.2008

Re: a way out is a way in

Snezana, hvala za divne, umetničke sličice kojima si ukrasila ovaj blog a mene uverila da ima ljudi koji pazljivo citaju postove o kulturi, čak i onda kada ih treba skrolovati pola čuke. ;-)

Veoma mi se dopada ona koju si potpisala sa "ljudi".
shadow shadow 16:31 13.06.2008

Re:

Odlican blog, cestitam ti. Sve je receno, ali bez ikakve osude - postavljeni u kontekst, svi ovi izbori imaju smisla. I uzasno je lepo sto tvoja ljubav prema tvom poslu prosto prshti iz svake recenice:)
Zaista mi je prijao ovaj blog...
AlexDunja AlexDunja 16:51 13.06.2008

minja,

srce si. veliko.
blago pozoristu . sto te ima.
Sestre Bogavac Sestre Bogavac 18:00 14.06.2008

Re: minja,

blago pozoristu . sto te ima.


Draga Dunja, zamisli kako bi bilo blago meni da imam pozoriste. Hehehe.

I uzasno je lepo sto tvoja ljubav prema tvom poslu prosto prshti iz svake recenice:)

Kao i sve prave ljubavi, i ova je povremeno tužna.
Hvala, Shadow - na ovim lepim rečima.
AlexDunja AlexDunja 19:43 15.06.2008

Re: minja,



Draga Dunja, zamisli kako bi bilo blago meni da imam pozoriste. Hehehe.

zamisljam , i topim se :)
uh:) to bi bilo pozoriste:)))
mozda ga prizovemo!
kasya kasya 16:55 13.06.2008

made my day

vredelo je pročitati... nekako,,lepo se sada osećam:))
Jelica Greganović Jelica Greganović 09:40 14.06.2008

Re: made my day

Ja kasnim, od gungule nisam primetila vaš blog drage sestre, ali napipah ga jutros...i hvala vam za trud, zahvaljujući vama dan mi je lepo počeo :)
Sestre Bogavac Sestre Bogavac 18:05 14.06.2008

Re: made my day

nekako,,lepo se sada osećam:))

Onda se tako osećam i ja. :)))

i hvala vam za trud,

Ustvari, bilo je čisto zadovoljstvo. :)))

Pozdrav, osmeh - svima.
m.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana