Autor: Rodoljub Šabić
U prethodnom postu sam se bavio stavovima “kritičara”. Onog anonimnog koji se zalagao za hitno hapšenje Poverenika za informacije zbog toga što “radi po nalogu šifrovane televizije i NVO.” I za ovaj post motiv je opet jedna “kritika”. Iza nje nije anonimus već, poznata ličnost – A.Tijanić, direktor RTS-a. Međutim, bez obzira na format “kritičara”, naročito kad su u pitanju nivo i smisao između “kritika”, ozbiljnijih razlika nema.
Dakle, “reagujući” na to što sam naložio RTS-u da tražiocu informacija YUKOM-u da kopije nekoliko dokumenata, među kojima je za javnost svakako najatraktivniji budžet EVROSONG-a, direktor javnog servisa zasuo me salvom uvreda i neistina. Prvo u intervjuu tiražnim dnevnim novinama, a potom i u “sopstvenom” programu.
Ako zanemarim “optužbe” da sam kurir, patuljak i sl., ostaju dve, jedna za subjektivnost druga za nekompentenciju na koje, bar na prvi pogled, “dugujem” odgovor. Ali zaista samo na prvi pogled, jer sva je prilika, da iza “kritika” koje direktor RTS-a upućuje stoji ono što u psihologiji zovu “projekcija” ili “projektivna identifikacija”, odnosno pokušaj da se sopstvene osobine i predstave imputiraju drugima.
Jer kako je drukčije objašnjivo to da me direktor RTS-a, godinama u ličnom sukobu sa predsednicom YUKOM-a, dakle sam do kraja subjektivan, optužuje za subjektivnost u situaciji u kojoj je ta optužba očigledno apsurdna. Sve informacije o trošenju javnog novca, van svake sumnje, moraju biti dostupne javnosti kao informacije od prvorazrednog javnog značaja. Moraju biti javne, a onaj ko ih ima dužan je da čini napor da ih javno objavi i pre nego što ih neko konkretno zatraži. A ako ih neko zatraži, potpuno je nebitno ko je to. Odnosno vrlo je verovatno, da je onaj ko takve informacije uskraćuje subjektivan, osim ako nešto gore nije u pitanju.
Rečima “kompromitovao je svoju funkciju tražeći da za tri dana završimo budžetski obračun” direktor RTS-a je “ilustrovao” moju navodnu nekompentenciju. Samo je „zaboravio“ na sitnicu da mu niko nije tražio bilo kakav dokument koji tek mora da napravi, i razume se, učini dostupnim javnosti. Nije tražen nikakav završni obračun ili izveštaj, već budžet EVROSONG-a. Znači, dokument koji predstavlja plan, projekciju potrebnih sredstava za finansiranje manifestacije, kakav se obavezno priprema za svaku veliku manifestaciju znatno pre, mesecima pre njenog održavanja.
Nakon mog javnog reagovanja, direktor RTS-a će pokazati da ipak razume na koji se dokument moj nalog odnosi. Ali će ipak, ponovno u intervjuu dnevnim novinama, na nov način pokušati da dokaže moju nekompetentnost, rečima “budžet EVROSONG-a mi smo objavili u novinama, tako da nema potrebe da sad zasebno šaljemo Šabiću. Po zakonu imamo pravo na to, jer informacije koje su objavljene u medijima ne moraju se dostavljati...”
Ne znam kome je poznato kada i gde je objavljen budžet EVROSONG-a. Ali, i pod dobronamernom pretpostavkom da zaista jeste objavljen, to ne bi RTS oslobodilo od zakonom predviđenih obaveza, niti bi ga opravdalo za elementarno nepoznavanje zakona. Jer, u čl. 10. zakon izričito predviđa da u slučaju da je predmet zahteva već objavljen dokument, u odgovoru na zahtev mora da se označi gde i kada je objavljen, kao i nosač informacija na kome je objavljen. Propuštanje ove obaveze predstavlja i prekršaj kažnjiv novčanom kaznom.
Ovde bi priča o “kritici” mogla i da se završi. Međutim, ima još nešto o čemu ima smisla napisati nekoliko reči.
Kulturni limiti, minimalni standardi dijaloga, fer plej i slične stvari su kod nas, ako ih uopšte ima, na rudimentarnom nivou, jedva prisutne. Zato objektivno, ni lavina diskvalifikacija, neistina i uvreda koju na račun bilo koga u intervjuu dnevnim novinama sruči direktor RTS-a, ni “uređivačka politika” RTS-a koja taj intervju svog šefa prepoznaje kao vest od nacionalnog značaja, pa uvrede i neistine (re)emituje u svom informativnom programu, u našem realnom kontekstu, nisu fenomeni koji zaslužuju neku baš posebno veliku pažnju.
Ali jedna stvar, s tim u vezi i te kako je zaslužuje. Mislim na to da su zvanično javno saopštenje kojim sam demantovao neistine, kao što je red, u celosti ili delimično, preneli praktično svi relevantni mediji, ali ne i RTS. RTS nije, ni jednu jedinu reč. E, to čak i u našim tužnim uslovima jeste fenomen koji, zaslužuje ozbiljnu pažnju. Pred njim gubi značaj čak i to ko je činjenično u pravu. Mnogo bitnije je - kakav je to “javni servis” koji služi svom direktoru (i bilo kome) da napada (bilo koga), a ne da da se na napad odgovori? I šta građani, pretplatnici RTS imaju od takve “uređivačke politike”? Osim, što ih podseća na vreme kad su je kontrolisali famozni miloševićevsko - JUL-ovski magovi “objektivnog informisanja”, Matić i Marković i slični “majstori” mraka.