Društvo| Planeta| Putovanja| Život

Unión Francesa

Avram Goldmann RSS / 29.05.2008. u 20:42

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
A city ecosystem is composed of physical-economic-ethical processes active at a given time within a city and its close dependencies. (Jane Jacobs)

Postoji mnogo razloga zbog kojih ljudi žive u velikim gradovima. Jedan od njih je mogućnost da se izgrade oaze privatnog u pustinji javnog.

U selima i manjim gradovima ta granica je izbrisana. Malo šta možete uraditi a da vaše komšije toga ne postanu svesne istog trenutka. Isto tako, malo šta je do te mere javno da bi bilo obezličeno, lišeno privatne dimenzije. U gradovima, međutim, možete se sakriti u svoj stan i biti anonimni, i bar donekle je stvar izbora kada i koliko često će se izlaziti iz zašuškanosti koju pruža privatnost. Osim toga, postoje i međuvarijante, javni prostori koji na neki način pružaju priliku za neposrednijom komunikacijom u okviru velike gradske celine – trgovi, mali parkovi, bašte restorana i slična mesta podsećaju nas da su gradovi, pre nego što su postali konglomerat administrativnih jedinica, bili niz spojenih komšiluka.

Jedna od karakteristika koje Havanu za posetioce čine tako zanimljivom i pitoresknom jeste što se socijalni život komšiluka vrlo često odigrava na krovovima. Ravni krovovi su multinamenski prostori: na njima se suši veš, šetaju psi, ali i razgovara, igraju domine, deca trčkaraju, komšinica šiša svoju prijateljicu, jede se, pije se, puše se cigare…

U kubanskim uslovima skučenih stambenih prostora krovovi su pravo blago, jer pružaju ono što mnogima nedostaje u njihovim stanovima, a to je prostor, zadržavajući pritom iluziju produžetka doma i domaćeg ambijenta. Dimnjaci, čak i drveće zasađeno na krovovima, daju senku neophodnu da se boravi na betonskoj ploči u toplim tropskim danima. Na krovovima se uspostavlja ta prisnost male sredine, ljudi se druže, prostor prelazi okvire privatnog i ulazi u zajedničko, ali taman toliko da se osećaj prisnosti ne izgubi.

Taj koncept u Havani proširen je i na restorane. Meni posebno drag primer zove se Unión Francesa, i nalazi se u Vedadu, nekoliko koraka od skulpture sedećeg Johna Lennona (koja je materijal za posebnu priču). Unión Francesa na papiru pripada udruženju francuskih doseljenika na Kubu (po sličnom principu, postoji baskijsko, andalužansko i još poneko udruženje); u praksi, međutim, to je stara vila preuređena u državni restoran, koji osim nekoliko starih fotografija i mapa Pariza sa Francuskom nema mnogo veze. Sve to nije važno. Nisu toliko važni ni prostori unutar vile, koja je izdeljena na nekoliko delova različite namene. Važan je krov.

Krov Francuskog udruženja sam po sebi je vrlo prijatan prostor, sa biljkama, tendom koja pruža dovoljno senke da bi sedenje bilo prijatno, skromno ali lepo uređen, sa vidljivim roštiljem koji povećava apetit posetiocima i barom u sredini, gde se mućkaju piña colada, daiquiri i ostali tropski kokteli. Dodatnu draž mu, međutim, pruža to što je idealno smešten za voajerizam. Sedeći, pijuckajući svoje piće i čekajući jelo, delimično zaklonjeni vegetacijom, možete gledati šta radi Vedado (kraj grada u kojem se restoran nalazi) na svojim krovovima.

Kubanska turistička industrija organizovana je na principu odvajanja stranaca od Kubanaca. Strancima je mesto u omeđenim hotelima sa čuvarima koji paze da ne uđe eventualno neko ko nije gost hotela, ti hoteli obično se nalaze na lepim, ali izolovanim mestima, strancima nije zabranjeno da idu kuda žele, ali ih ništa u tome posebno ni ne ohrabruje.

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Drugim rečima, za misleće strance na Kubi, bilo da su tu turisti ili da imaju privremeno ili čak stalno boravište, najveći problem jeste upravo ta vrsta segregacije koja sprečava punu interakciju sa lokalnim stanovništvom. Unión Francesa, zbog svojih prihvatljivih cena, spada u malobrojne restorane gde se istovremeno mogu videti i Kubanci i stranci, gde je atmosfera manje turistička a više domaća, i gde simbolični havanski krov postaje mesto gde se ukrštaju razne životne priče ljudi koji su se tu zatekli sa onima koji tu provode svoj čitav život.

Hrana je jestiva, ali ništa posebno, baš kao i u većini drugih restorana u Havani. U Havani (a i drugde) u restoran se retko ide zbog hrane, a mnogo češće zbog toga što je odlazak u restoran prilika da se dođe u kontakt sa ljudima, opipa nedodirljivi puls grada, sazna nešto, makar preko čaše i tanjira, o ljudima koji tu žive.

Sećam se dve ili tri prijatne večeri koje sam tu proveo u društvu porodice, prijatelja, poznanika, gostiju. Dok smo mi jeli piletinu i ribu a komarci nas, na susednim krovovima odigravao se život. Život komšiluka. Ne posebno glamurozan, ne posebno spektakularan, ali život, onaj koji postojano teče, na način nešto drukčiji od našeg, i baš zato nas prirodna radoznalost tera da putujemo kako bismo ga videli, doživeli, spoznali, jer se nadamo da ćemo tako naučiti nešto o ljudima koji ga žive, o mestu na kojem žive, i o nama samima.

Atačmenti



Komentari (13)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

ivana23 ivana23 21:33 29.05.2008

Havana

florian florian 21:44 29.05.2008

lepo veče

hvala , Ulepšalo mi je ovo lepo veče. Preporuka
Radojicic Radojicic 22:40 29.05.2008

krovovi:)))


velika preporuka Avrame



sta mu je sa kucom?


snezana mihajlovic snezana mihajlovic 05:22 30.05.2008

...

Ehej, mr AvramE,
s' tobom je vazda lepo putovati.
(čak i kad je svrha: neproračunato lutanje)
Kazezoze Kazezoze 08:07 30.05.2008

divno isprichano, ali...

...meni ova pricha o zhivotu na krovovima poznata.
je li bila slichna za neki drugi grad u juzhnoj americi... negde u brazilu mozhda?
Avram Goldmann Avram Goldmann 08:30 30.05.2008

Re: divno isprichano, ali...

Dobro pamćenje! Krovovi su se pojavili, isto havanski (ali samo usput spomenuti), u mom ranijem tekstu Calle 41.

Hvala na pažljivom čitanju!
pnbb pnbb 14:17 30.05.2008

prizemlja

možete se sakriti u svoj stan i biti anonimni, i bar donekle je stvar izbora kada i koliko često će se izlaziti iz zašuškanosti koju pruža privatnost


jos jedna karakteristicna stvar je upravo odsustvo svake zelje za privatnoscu, cinilo mi se, sva vrata i svi prozori su sirom otvoreni, svi sede ispred svojih -ili tudjih- ulaza, kao da je zivot koji se vodi u toj jednoj velikoj prostoriji okrenutoj ka ulici ,neodvojiv od ulice
cincili cincili 15:14 30.05.2008

naklon

vazda lepo citati te, avrame
mariopan mariopan 23:15 30.05.2008

Re: naklon

Volim da citam putopise, tako nam dolazi u dom neko daleko i lepo mesto i obicaji drugih ljudi, lepo ispricano i toplo..A taj zivot na krovovima i na ulici, ispred kuca, zadrzava prisnost medju ljudima i dopada mi se vise nego zivot negde na Zapadu gde su ljudi zatvoreni u svoje kuce i stanove, pomalo uplaseni od svake radoznalosti, ali izolovani i usamljeni.
Kazezoze Kazezoze 23:57 30.05.2008

Re: naklon

zivot negde na Zapadu gde su ljudi zatvoreni u svoje kuce i stanove, pomalo uplaseni od svake radoznalosti, ali izolovani i usamljeni.

uplasheni i zabravljeni u svojim kucama koje su pretvorili u privatne trezore sa najnovijim tehnoloshkim osiguranjima. zanimljivo je da shto je vishe kamera oko kuca to je veci izazov lopova da bash te kuce pljachkaju, zakljuchujuci verovatno da se tu nalaze i najskupocenije stvari.

ps. avrame meni tvoji tekstovi predstavljaju uzhivanje dok ih chitam i zato nastojim da mi ni jedan ne promakne.
mariopan mariopan 00:09 31.05.2008

Re: naklon

Citam tvoj post Kaz, i odmah se setim, kada sam dosla iz BG u Vojvodinu, ovde ljudi jos sede napolju predvece, pomalo se pretresa komsiluk, ne neko ogovarnja nego ko sta gradi, ko nesto radi, kome se rodilo unuce, i svi nesto o nekome znaju...u pocetku mi je to smetalo, kao da mi je sav zivot izlozen...ali sa vremenom vidim da je dobro sto znaju i ko je usamljen, ko je bolestan, ko se nije danas prosetao ulicom do ducana, vecinom o starim ljudima se tu radi, i vidim da to nije radoznalost kao takva..to je briga za druge ljude i dopada mi se sto toga jos ima. Ne moze da prodje dan a da neko ne zapita da li nam nesto treba, pogotovo ako je neko bolestan, prilaze i da pomognu, nista nije sakriveno i nekako je prostodusno...bice mi zao ako to nestane.
ivana23 ivana23 00:26 31.05.2008

Free

jasnaz jasnaz 14:47 31.05.2008

....život, onaj koji postojano teče....


Tako precizno sećanje jednog čoveka na stvari koje je video samo jednom, stvari koje nisu mogle imati nikakvog uticaja na njegov život, izuzev u jednom kratkom trenutku, O.-u je delovalo kao nešto natprirodno. Shvatio je da Ponž ne odvaja pisanje od posmatranja. Jer, nijedna se reč ne može napisati a da prethodno nije bila viđena, i pre nego što nađe mesta na stranici, ona mora najpre da bude deo tela, fizičko prisustvo s kojim je čovek živeo isto onako kao što živi sa vlastitim srcem, stomakom, ili mozgom. Sećanje, dakle, ne toliko kao prošlost sadržana u nama, koliko kao dokaz našeg života u sadašnjosti. Ako čovek zaista želi da bude prisutan u svojoj okolini, ne sme da razmišlja o sebi, već o onom što vidi. Mora da zaboravi sebe da bi bio prisutan. A iz tog zaborava rađa se moć sećanja. To je način življenja života u kome se nikada ništa ne gubi.

Pol Oster, Otkrivanje samoće = Paul Auster, The Invention of Solitude

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana