A city ecosystem is composed of physical-economic-ethical processes active at a given time within a city and its close dependencies. (Jane Jacobs)
Postoji mnogo razloga zbog kojih ljudi žive u velikim gradovima. Jedan od njih je mogućnost da se izgrade oaze privatnog u pustinji javnog.
U selima i manjim gradovima ta granica je izbrisana. Malo šta možete uraditi a da vaše komšije toga ne postanu svesne istog trenutka. Isto tako, malo šta je do te mere javno da bi bilo obezličeno, lišeno privatne dimenzije. U gradovima, međutim, možete se sakriti u svoj stan i biti anonimni, i bar donekle je stvar izbora kada i koliko često će se izlaziti iz zašuškanosti koju pruža privatnost. Osim toga, postoje i međuvarijante, javni prostori koji na neki način pružaju priliku za neposrednijom komunikacijom u okviru velike gradske celine – trgovi, mali parkovi, bašte restorana i slična mesta podsećaju nas da su gradovi, pre nego što su postali konglomerat administrativnih jedinica, bili niz spojenih komšiluka.
Jedna od karakteristika koje Havanu za posetioce čine tako zanimljivom i pitoresknom jeste što se socijalni život komšiluka vrlo često odigrava na krovovima. Ravni krovovi su multinamenski prostori: na njima se suši veš, šetaju psi, ali i razgovara, igraju domine, deca trčkaraju, komšinica šiša svoju prijateljicu, jede se, pije se, puše se cigare…
U kubanskim uslovima skučenih stambenih prostora krovovi su pravo blago, jer pružaju ono što mnogima nedostaje u njihovim stanovima, a to je prostor, zadržavajući pritom iluziju produžetka doma i domaćeg ambijenta. Dimnjaci, čak i drveće zasađeno na krovovima, daju senku neophodnu da se boravi na betonskoj ploči u toplim tropskim danima. Na krovovima se uspostavlja ta prisnost male sredine, ljudi se druže, prostor prelazi okvire privatnog i ulazi u zajedničko, ali taman toliko da se osećaj prisnosti ne izgubi.
Taj koncept u Havani proširen je i na restorane. Meni posebno drag primer zove se Unión Francesa, i nalazi se u Vedadu, nekoliko koraka od skulpture sedećeg Johna Lennona (koja je materijal za posebnu priču). Unión Francesa na papiru pripada udruženju francuskih doseljenika na Kubu (po sličnom principu, postoji baskijsko, andalužansko i još poneko udruženje); u praksi, međutim, to je stara vila preuređena u državni restoran, koji osim nekoliko starih fotografija i mapa Pariza sa Francuskom nema mnogo veze. Sve to nije važno. Nisu toliko važni ni prostori unutar vile, koja je izdeljena na nekoliko delova različite namene. Važan je krov.
Krov Francuskog udruženja sam po sebi je vrlo prijatan prostor, sa biljkama, tendom koja pruža dovoljno senke da bi sedenje bilo prijatno, skromno ali lepo uređen, sa vidljivim roštiljem koji povećava apetit posetiocima i barom u sredini, gde se mućkaju piña colada, daiquiri i ostali tropski kokteli. Dodatnu draž mu, međutim, pruža to što je idealno smešten za voajerizam. Sedeći, pijuckajući svoje piće i čekajući jelo, delimično zaklonjeni vegetacijom, možete gledati šta radi Vedado (kraj grada u kojem se restoran nalazi) na svojim krovovima.
Kubanska turistička industrija organizovana je na principu odvajanja stranaca od Kubanaca. Strancima je mesto u omeđenim hotelima sa čuvarima koji paze da ne uđe eventualno neko ko nije gost hotela, ti hoteli obično se nalaze na lepim, ali izolovanim mestima, strancima nije zabranjeno da idu kuda žele, ali ih ništa u tome posebno ni ne ohrabruje.
Drugim rečima, za misleće strance na Kubi, bilo da su tu turisti ili da imaju privremeno ili čak stalno boravište, najveći problem jeste upravo ta vrsta segregacije koja sprečava punu interakciju sa lokalnim stanovništvom. Unión Francesa, zbog svojih prihvatljivih cena, spada u malobrojne restorane gde se istovremeno mogu videti i Kubanci i stranci, gde je atmosfera manje turistička a više domaća, i gde simbolični havanski krov postaje mesto gde se ukrštaju razne životne priče ljudi koji su se tu zatekli sa onima koji tu provode svoj čitav život.
Hrana je jestiva, ali ništa posebno, baš kao i u većini drugih restorana u Havani. U Havani (a i drugde) u restoran se retko ide zbog hrane, a mnogo češće zbog toga što je odlazak u restoran prilika da se dođe u kontakt sa ljudima, opipa nedodirljivi puls grada, sazna nešto, makar preko čaše i tanjira, o ljudima koji tu žive.
Sećam se dve ili tri prijatne večeri koje sam tu proveo u društvu porodice, prijatelja, poznanika, gostiju. Dok smo mi jeli piletinu i ribu a komarci nas, na susednim krovovima odigravao se život. Život komšiluka. Ne posebno glamurozan, ne posebno spektakularan, ali život, onaj koji postojano teče, na način nešto drukčiji od našeg, i baš zato nas prirodna radoznalost tera da putujemo kako bismo ga videli, doživeli, spoznali, jer se nadamo da ćemo tako naučiti nešto o ljudima koji ga žive, o mestu na kojem žive, i o nama samima.