претстављам Вам госта, Господин . . . Јeremija
Znam da s pićem ne valja preterivati. Ja ne preterujem, ali moja žena misli drugačije i tvrdi da imamo problem. Da ja imam problem, a ne ona, brzo bi uvideo i poslednji psihijatar i to još na vratima ordinacije. Zato i nisam prihvatio njen predlog, da idemo zajedno na terapiju kod eksperta za bračne probleme. Psihijatara sve više, a brakova sve manje i sve kraće traju.
Zašto da plaćam tim nadrilekarima, da gubim vreme i da mi oni na kraju kaže kako su se moji lični problemi reflektovali na bračne, kad ja to već znam. Rekao sam joj da ne verujem u psihijatre, što je bilo tačno. I to naročito od kad sam, u nekom medicinskom časopisu, pročitao istorijat primene šok terapije u psihijatriji. Ako je verovati tom časopisu, jedan lekar je čekajući sveže kotlete, gledao kako mesari krupnom svinjčetu, umesto noža pod vrat, stavljaju krajeve žice na glavu. Žrtva se zanela i pala, a mesari su je potom bez žurbe preklali. Na pitanje začudjenog lekara o kakvim je žicama tu reč, snalažljivi mesari su odgovorili da je to struja kojom samo omame beštiju da bi je na miru preklali. Lekar je uskoro sličnu terapiju, samo bez klanja, primenio na svojim pacijentima u ludnici u kojoj je inače radio. To je bilo u Italiji krajem devetnaestog veka, i evo metoda lečenja šok terapijom se u psihijatriji koristi više od sto godina. I to uspešno, tvrde neki psihijatri.
Zamišljao sam sebe u psihijatrijskoj ordinaciji: ležim na kauču, a u fotelji pored mog uzglavlja
sedi Zigmund sa zapaljenom lulom. Siguran u sebe, dubokim sugestivnim galasom počinje:
- Tu smo da razgovaramo o vašim problemima, opustitete se i imajte puno poverenje u mene. Pričajte mi o sebi.
- Doktore ja sam pisac. Pišem tako dobro, da bi mi čak i Džojs zavideo, a sa savremenicima neću ni da se upoređujem.
- Hm, sigurni ste da je baš tako?
- Potpuno sam siguran.
- Dobro kad je tako, u čemu je onda vaš problem?
- Problem je u tome što ja jesam odličan pisac, ali tunjavi urednici odbijaju moje rukopise, kažu da su konfuzni i nerazumljivi. Ja sam ostao potpuni anonimus, a oni koji mi nisu ni do članaka, poznati su i slavni umesto mene» kažem iskreno i uvređeno.
- Da, svakako, potpuno vas shvatam, ali najbolje bi bilo da krenemo od početka, pa korak po korak, nigde ne žurimo, kaže Zigmund glasom punim razumevanja, puni, pa pali drugu lulu i nastavlja:
- Recite mi koja su vaša najranija sećanja vezana za roditelje, posebno za majku. Da li se sećate, iz priča vaših roditelja naravno, koliko ste bili stari kada je majka prestala da vas doji. Posebno značjano bi bilo kad bi imali sigurna saznanja, da li vas je mama podjednako dojila i sa leve i sa desne dojke i da li ste je grizli za bradavice dok vas je dojila, a ako ste je grizli za koju bradavicu ste je češće grizli vašim zubićima, levu ili desnu. Od neprocenjivog značaja bio bi nam i podatak, kada je mama počela da vas stavlja na nošu, koliko puta dnevno i koje je prosečno vreme sedenja na noši u toku jednog analnog pražnjenja, zatim kada ste prestali da nosite pelene i do koje ste godine piškili u gaće, koliko dugo vam je u tome pomagala vaša mama raskopčavajući šlic, a kad ste to počeli obavljati bez njene pomoći. Posebno me interesuje da li je vaša kolevka, a kasnije krevetac, bio u spavačoj sobi vaših roditelja i do koje godine vas je mama kupala ili pomagala pri svalačenju, da li ste zajedno s majkom boravili u kadi ili zvirkali kroz ključaonicu dok se ona tušira. O vašoj bližoj rodbini bitan bi nam bio podatak, koliko godina su imale vaše bake po ocu i po majci, kad ste vi bili u četvrtoj godini, koje su vam bajke i basne pričale, da nisu slučajno bile pomalo lascivne. Tih priča bi se i sami mogli setiti, pa ćete mi ih svakako ispričati. Kažem, moramo od početka, pa korak po korak i doći ćemo do pravog uzroka vaših problema.
Tako to počinje, a završava se onom košuljom i žicama na glavi. Znam da mi je Zigmund već kod paljenja druge lule odredio dijagnozu: manično-depresivna psihoza izazvana sumanutim idejama veličine, koja po njemu vuče korene iz perioda mog ranog detinjstva, najverovatnije između osmog meseca i treće godine života, uzrokovana frigidnošću majke, koja se nezadovoljna svojim seksualnim životom isuviše okrenula svom sinu prvencu i zato ga dojila do četvrte godine, a njen zapostavljeni muž, ljubomoran na sina, okrenuo se piću i drugim ženama, najčešće sumnjivog morala, što se povratno reflektovalo na odnose u braku i svakako ostavilo duboke tragove na bebu, koja sad kao odrastao i zreo čovek trpi posledice sa tipičnim simptomima manično-depresivne psihoze. Moguće da se Zigmund, ili kako se već zove taj psihoanalitičar, čak i prijatno iznenadio, jer ja sam mu prvi pacijent sa manijom veličine,koji nije umislio da je Napoleon Bonaparta, već Džems Džojs. Izbor slavnog velikana, sa kojim se bolesnik identifikuje, ne menja suštinu bolesti, ali ipak svakom psihijatru je lakše sa piscima nego sa vojskovođama.
Trebao sam prihvatiti ženin predlog, ne zato što bi mi psihoanaliza pomogla, već da bih joj pokazao da mi je stalo i do nje i do našeg braka. I bilo mi je stalo. To sam joj stalno i govorio, ali ništa nisam činio da joj to i pokažem. Doduše, nisam ni imao vremena, upravo sam privodio kraju svoj višetomni roman. Zato sam bez otpora prihvatio njen naredni predlog, a on je bio da posećujem grupnu terapiju u «Anonimnim alkoholičarima». Nisam ni pokušao da joj dokazujem da moj problem nije to što pijem, već to što sam pisac, a anoniman.
U istoriji svetske književnosti biti slavan pisac i pijanica je redovna, takoreći zakonita pojava. Dovoljno je navesti velikane kao što su bili Džek London, Skot Ficdžerald, Tomas Vulf ili Terens Vilijams. I kome je to smetalo? Nikome, a pogotovo ne ženama, stajale su u redovima ispred njihovih hotelskih soba. Nije smetalo ni Nobelovoj fondaciji da dodeli nagradu za književnost daleko većim pijanicama od mene. Od sedam američkih pisaca dobitnika Nobelove nagrade za književnost, čak su petorica bili
notorne pijanice - Luis Sinkler, Judžin O Nil, Fokner,Hemingvej
i Džon Štajnbek. Ovaj poslednji laureat je odmah posle svečanog uručenja, slaveći po stokholmskim barovima, zagubio ček Nobelove nagrade na milon dolara.
Lep i poučan primer za mlađe pisce je Čarls Bukovski. Taj mali poštar, ali veliki pisac, imao je samo jednu dilemu - da li da se napije ili da jebe svoje obožavateljke, pošto u te dve velike strasti nije mogao da uživa istovremeno. Pitanje da li da pije i piše istovremeno, nije se uopšte postavljalo.
Majstor iz Petrograda je imao nešto drugačiju dilemu - piti votku ili se kockati. Dobri poznavaoci lika i dela velikog Fjodora kažu da je on taj Gordijev čvor najčešće rezao tako što je i pio i kockao.Tek kad izgubi velike svote pozajmljenog novca i onako dobrano mamuran, sedao je da piše, pre toga ni slučajno. Tako su nastala, po mnogima, najbolja dela ruske i svetske književnosti: Zločin i kazna, Idiot, Braća Karamazovi ...
Svakako, ne može se zaobići ni genijalni Džejms Džojs. Kao mlad pisac po dablinskim pabovima je pio i pisao. Dobro je podnosio piće, zato njegov Stiven Dedalus iz «Portreta umetnika u maladosti», zrači entuzijazmom i energijom. Sa «Uliksom» je već išlo teže, pijani Džojs piše nerazumljivo i nepovezano. Ali gle čuda, kritičari upravo «Uliksa» dižu u nebesa. I šta da radi nesrećni Džojs? Umesto da ostavi piće zbog ciroze jetre, žrtvuje se za književnost i do kraja života pije još više i piše «Fineganovo bdenje». Kad je završio svoje poslednje, za čitaoce potpuno nerazumljivo višetomno delo, od pića poremećeni genije, izjavljuje da je za razliku od «Uliksa» romana toka svesti, «Fineganovo bdenje» roman toka podsvesti i da ga kao takvog ne mogu razumeti savremenici. To će, kaže Džojs, uspeti kritičarima i čitaocima tek u narednim vekovima. Kritičari, njegovi savremenici to ne prihvataju i veličaju «Bdenje» do besvesti, iako ne razumeju ni jedan pasus. Ugledni književni kritičari su jedinstveni u stavu da su svi pisci evropske postmoderne iščilili ispod Džojsovog šinjela. Ja bih pre rekao iz Džojsove čaše, Džojs nije nosio šinjel – najveći deo svog života proveo je pijući i pišući po tavernama u toploj Italiji.
Mora se priznati da su pojedini velikani ipak malčice preterali, kao Edgar Alan Po, koji je umro u delirijum tremensu. Ili mladi, ali nadaleko čuven pesnik Jesenjin koji je u trenucima velikog pijanstva i velikog pesničkog nadahnuća, a to je kod njega uvek išlo zajedno, izvršio trostruko samoubistvo – sečenjem vena, vešanjem i spaljivanjem. Svako pravilo ima i svoje izuzetke. Svi veliki pisci, sem nekoliko izuzetaka, su dugo uživali u svojoj slavi i u svom piću.
Nije teško zaključiti da istorija književnosti, a i ona je učiteljica, ako ne svima piscima sigurno, poznaje dve vrste pisaca. Prvu vrstu čine pisci koji su pijanice i poznati. O njima svi govore s poštovanjem, a u istoriji književnosti ostaje zapisano samo da su veliki i slavni, a ne i da su bili alkoholičari. Drugu vrstu čine pisci pijanice i anonimni. O njima svi govore da su alkoholičari, a u istoriji književnosti ih nema.
Moja žena nije poznavala istoriju književnosti, ali me je bez ikakve dileme svrstala u anonimne alkoholičare. Ona mi je, kao što brižna majka bira školu i najbolju učiteljicu za svog sina prvaka, odabrala i grupu i terapeuta. Dugo je razgovarala sa njim, o čemu nisam znao – čekao sam u hodniku. Otišla je kući, a mene predala terapeutu, koji je bio vrlo prijatan, tapšao me po leđima i oslovljavao sa ti.Tog dana grupi je pristupilo dvoje novih, gospođa M i ja.
- Sa zadovoljstvom vam predstavljam naše nove članove, koji su doneli veliku životnu odluku i pristupili našoj grupi» obraća se terapeut starim članovima. Aplauz i uzvici odobravanja svih prisutnih anonimnih alkoholičara. Gospođa M je oduševljena prijemom i otpozdravlja mašući sa obe ruke, ja se samo usiljeno smešim. Svi sedamo u polukrug.
- Ja sam D i bio sam alkoholičar trideset i devet godina. Najstariji sam član grupe, a od kad sam u grupi nisam popio ni kap alkohola, i evo to traje punih sedamnaest dana. Od nas starih članova možete očekivati ljubav, pomoć i podršku, a za uzvrat mi očekujemo samo vašu iskrenost. Dobro nam došli.» Ponovo aplauz, a zatim se na sličan način predstavljaju i ostalih osam anonimnih alkoholičara. Niko od njih ne nosi masku na licu, iako sam ja očekivao da je to obavezno. U džepu
sam imao dve, jednu sa likom Džejmsa Džojsa
iz vremena dok je pisao «Bdenje» i jednu sa likom Edgara Poa, dok je pisao svog «Gavrana». Nikako nisam mogao da odlučim koja bi mi više odgovarala, pa sam kupio obe.
Na redu je inicijalizacija novih članova. Dame imaju prednost i prva govori gospođa M.
- Ja sam M i moram prvo da kažem koliko sam uzbuđena i sretna zbog ovako toplog prijema. Hvala vam, mnogo vam hvala.
Ponovo aplauz i ponovo uzvici odobrovanja, a gospođa M ohrabrena nastavlja.
- Pijem od svoje četrnaeste godine. Počelo je sa po jednim ili dva piva subotom u društvu, a zadnjih petnaest godina pila sam i dve do tri flaše votke dnevno. Uvek sam pila votku, da moj šef na poslu i moja porodica kod kuće, ne bi primetili da pijem. Ne znam zašto mi to nikad nije uspevalo, kad svi kažu da votka nema miris. Kad sam počela piti bila sam lepa i vitka devojka, a pogledajte me danas. To je učinilo piće, a ne godine. Piće je oteralo svu trojicu mojih muževa u grob, piće me je udaljilo od moje dece. Ja sam rekla sebi: Nećeš više M! I evo danas sam tu sa vama. Uvek ću biti iskrena kao štao sam danas, hvala vam što ste me prihvatili.
Gospođa M i još nekoliko ženskih članova grupe brišu suze, ostali aplaudiraju.
Sad sam ja na redu.
- I ja ću biti iskren. Ovde sam, jer je to moja žena tražila od mene. Ja nisam alkoholičar, ja sam pisac. I alkoholičari i pisci neumereno piju, ali je ogromna razlika između te dve vrste opijanja. Nisam siguran da bih vam ja tu veliku razliku mogao objasniti, ali znam da postoji. Želim vam da što pre ostvarite ono zbog čega ste ovde, a ja idem kući da pišem.
Posle završetka mog prvog i poslednjeg nastupa pred grupom, nije se čuo aplauz, ali imao sam osećaj da me svi, sem terapeuta, dobro razumeju. Kasnije sam čuo da su D i još trojica starih članova napustili grupu i na rastanku izjavili da idu da pišu.
(Iz rukopisa koji već dugo skuplja prašinu kod izdavača)