Pitaju me ovih dana moji sagovornici kako ce se sve ovo zavrsiti... Ukrajina, energetska kriza, Corona, Brexit, Trump, Putin, Iran, Severna Koreja, Kina, Global Warming, Vučić (dobro, ne pitaju za Vučića, osim jedne naše žene iz Actona)... Brinemo se, ne znamo sta da radimo, kažu, neizvesnost je najveca od kada pamtimo, sta to ostavljamo u nasledstvo nasoj deci. Zivimo i radimo u nekom prividu normaliteta, a ne znamo hoce li sutra da pukne i ode sve dodjavola ili ne...
A ja ćutim, mudro razmisljam, i na koncu im ne kazem ono sto bi svi morali vec da znaju...
Od kad se Homo Sapiens debelo zajebao pa je svoju lagodnu, originalnu hunter-gatherer inkarnaciju olako zamenio za agrikulturno-bogomoljski-kontraprirodni bitak stvari su se, na prvi pogled, kretale na bolje, ali je sve to samo jedna velika, najveca, fatamorgana...
Izmisljena monoteisticka božanstva su tu odigrala najvecu politicku ulogu gde su pomocu straha od nepoznatog (a malo i od smrti) uspeli da oko organizma ciji se DNK razlikuje za manje od par procenata od DNK šimpanzi, uspostave dva kaveza: spoljni monetarni i unutrasnji religiozni. Tacno je, ima nas 8 milijardi na planeti i svakim danom nas je sve vise i vise. Zivimo umesto 25-30, 75-80 godina u proseku, ogromna vecina porodjaja se ne zavrsava vise smrcu majke ili deteta ili oba, obilni obroci, socijalno-zdravstveno i redovna plata za sve veci procenat covecanstva svakog dana, itd, itd, itd, ali da li je sav ovaj civilizacijski napredak doneo ikakav napredak u subjektivnim osecanjima samog pojedinca? Da li je nas (post)moderno uredjeni covek srecniji ili bar inteligentniji od svog hunter-gatherer pretka? Da li je covek dvadeset prvog veka sa kreditima, kancelarijskim poslovima, stresom, obavezama, brigama, obicna do maximuma iskoriscena krpa sa smetlista istorije koja je (istorija, da ne bude zabune) u jednom trenutku postala sama sebi svrha?
Pri tome nista to nije bilo niti smisljeno niti organizovano, niti na vrhu piramide "progresa" konkretno stoji neko konkretan (ni pojedinac, ni neka grupa ljudi, cak ne ni organizacije niti drzave) ko sve ovo "kontrolise". Ne. Nasa Homo Sapiens situacija je posledica sistema u koji smo pukom slucajnoscu sami sebe zarobili i koji nece sam od sebe nestati, vec ce se (a to radi vec milenijumima, sa konstantnim ubrzavanjem ubrzanja procesa) samostalno razvijati i usavrsavati dok planetu opet ne pogodi neki asteroid, dok runaway green house effect ne napravi Saharu od svih kontinenata, ili dok neki predsednik, kome u trenucima nenadane lucidnosti bude bilo dosta svega, ne pritisne nuklearno dugme. A mozda ce nuklearno dugme pritisnuti neka AI masina koja ce bolje od nas shvatati kako je The Absolute Reset jedina logicna opcija... Mada, mora se priznati, tu nesrazmernog uticaja koji pociva na insistiranju postojanja objektivno-realnih uzvisenih ciljeva (tzv. "svetinja") definitivno imaju ljudi koji se plase priznavanja smislenosti besmisla (tj. svoje bespovratne prolaznosti) jer im je na licno-psiholoskom nivou jos uvek neophodna cucla, zbog cega veruju u apsolutnost realnosti (koja je po definiciji apsolutno nepostojeca) i apsolutnost vrednosti (sto je za jos vece sažaljenje), a oni kuražniji se usude, bogami, da od svojih Febreze ideologija i verovanja grade i po neku filozofiju... (Mada se sve uglavnom, kao i uvek, svodi na prepisivanje, ali dobro...)
Mislim, cemu zavaravanje da smo mi neka specijalna vrsta, pogotovo kada je jos uvek u potpunosti diskutabilan odgovor na pitanje da li smo uopste i uspesna vrsta? Ovakvu neku uspesnost imaju, na primer, i kokoske (ovce, krave, svinje...) kojih (jeste, zahvaljujuci nama) na planeti ima hiljadostruko vise nego sto bi bilo kakva prirodna, selektivna prilagodjenost nekom okruzenju uspela da im omoguci, ali koji provode svoj kratki zivot sputani i zarobljeni u kavezima, oborima, torovima, koji potrce samo jednom u zivotu dok ih iz zatocenistva odvode u klanicu. Po istom principu covek se odnosi i prema samom sebi...
Elem, dok tako sedim u svojoj kožnoj beržeri, u elegantnom, kariranom, tweed sakou sa plišanim podlakticama, maramom umesto kravate, i neupaljenom lulom duvana u manikiranoj, levoj, fake-Rolex-wearing šaci, misli mi odlutaju pa mi se onda artikuliše ideja zasto licno da ne probam da iskusim prirodni genetski zivot za koji smo bez greske evoluirali, ali koji odavno vec ne upraznjavamo. Zamisljam kako cu vec za sledeci vikend da se odvezem u obliznju šumu, ne da se obesim, nego gde cu od petka uvece do nedelje popodne spavati unprotected pod vedrim nebom i ziveti od branja jestivih pecuraka i divljih kupina, piti vodu iz polu-zagadjenih potoka, a ako mi se omakne da naidjem na neku mrtvu vevericu, mozda se i proteinski omastim... U realnost me vrati ne toliko osecaj krivice sto ne slusam sagovornika vec 5 minuta, vec sto ne mogu da donesem odluku povodom dileme da li bi brzi skok u pab na par piva i proveru fudbalskih rezultata, tokom moje hunter-gatherer fantazije, bilo flagrantno krsenje prirodnih zakona, ili samo jos jedno opstankom iznudjenih prinudjenih poteza na koja su sva ziva bica osudjena.
Da li je (post)modern life samo logicna posledica trade-offa izmedju slobodnosti i sigurnosti. Da li su brige, stres, novac, hijerarhijski orijentisano ustrojstvo drustva, insistiranje na neapstraktnosti ideala, infantilna i neodrziva ubedjenost o posedovanju tapije na razum, samo neophodna zla da bi se i individualni i prosecni zivotni vek nekako produzio. Mislim, to jeste sve u skladu sa principom neodredjenosti da ne moze i jare i pare. Zivot ljudske jedinke danas jeste duzi, ali to vise nije originalni zivot za koji je nase telo (u sta apsolutno ukljucujem i celokupnost mozdanih aktivnosti, tj. tzv. "svest") svojevremeno evoluiralo...
Postoji, medjutim, nacin da se bolje podnese ovaj samodestruktivni, neprirodni blud, na koji smo, kako stvari stoje, dozivotno osudjeni. Postoji jedna promena koja se moze dosegnuti, a da to nije ni revolucija, niti menjanje ili odbacivanje sistema (ukljucujuci i sisteme "vrednosti"). Nisu ni protesti, strajkovi, gradjanska neposlusnost. Nije ni liberalizam, nije ni konzervativizam. Nije ni posedovanje ogromne kolicine novca, niti pojedinih ubedjenja, nisu ni altruizam, ni kapitalisticka sebicnost, ni okretanje Istoku, ni kritika Zapada... Dovoljna je samo jedna spremnost na potpuno oslobodjenje uma, jedno sveobuhvatno i totalno prihvatanje da ne postoji apsolutno nikakva svrha ljudskog niti postanka, niti opstanka. Shvatanje da je cela civilizacija jedna umisljena, izmisljena, vestacka opsena kojom odvracamo paznju sopstvenog uma od sustinskog saznanja koje bi u trenutku apsolutnog otkrovenja za taj isti um bilo i apsolutno oslobadjajuce i apsolutno poražavajuce.
Dovoljno je samo svesno prihvatiti (bez ikakve neophodnosti ili obaveze da se licni zivot i uloga i ponasanje u drustvu promene i za jotu) da je sve oko cega se covek brine i napreze, i u cemu zivi i aktivno ucestvuje, jedan veliki imaginarijum: novac, posao, nacije, narodi, kulture, tradicije, drzave, zemlje, civilizacije, ideologije, pravo, politika, demokratija, ekonomija, vera, religija, crkva, filozofija, hijerarhija, umetnost, moral, sloboda (cak i sport!), uopste bilo koja i bukvalno svaka referentna tacka su samo izmisljene kategorije u koje se ljudi kolektivno pretvaraju da veruju da bi izbegli suocavanje sa istinom o sebi.
Sva dostignuca ljudske vrste se svode na bezrazlozna, uzaludna, treptajnog trajanja, i na visokokamatni kredit ostvarena lokalizovana smanjenja entropije i ona su obican placebo koji zamagljuje, sakriva, odlaže, iskrivljuje, ali nikada ne odstranjuje cinjenicu da kao jedinke nismo nista drugo nego jedna obicna, irelevantna, i kratkotrajna hemijska reakcija kojom univerzum najverovatnije pokusava da opravda neke svoje davno prevazidjene zablude...
Pusti glas Rosalba...