Ovo prvo pismo biće iz dva dela, bila su i dva dana konferencije : )
Prvi dan, na IFDTu, protekao je u ekspertskoj debati, sasvim solidnoj, sa očekivanim, ceremonijalno-neokolonijalnim "ovako bi to trebalo" introm, prožetim hladnoratovskim slur terminima tipa „postkomunističke zemlje", „autoritarni sistemi" itd. U ovom kontekstu to su one zemlje koje - između ostalih istorijskih ili aktuelnih grehova - nisu znale ili i dalje ne znaju da uspostave pravilan odnos prema Holokaustu; na svetu kao takvom postoje demokratske i autoritarne politike, jedne su kao što znamo no-no a druge cool (molim te, sa tim u vezi, proveri samo kako Vivek tj. Čomski govori o „nepotrebnosti" autoritarizma u USA, jer ljudi ionako ne veruju da se nešto može promeniti, ovde, pa negde od 57.30).
Ok, neki napredak je što nije referisano na „totalitarne režime". Problem sa tom pretencioznom terminologijom, je što lako zadobija šarm pucanja sebi u noge, npr. i sama debata upala je u zamku autoritarnosti, isključivši i onaj demos u sali i onaj na Zoom-u. Feler u pokušaju afirmacije anti-autoritarnosti i demokratičnosti politike sećanja otkriven je i priznanjem jednog od oficijelnih učesnika debate, nikog drugog do glavom i mašnom Dejana Ristića, koji je rezignirano (?!) izjavio da sva ta ekspertiza uopšte ne interesuje decisionmakers-e kao ni političare na vlasti en general. Ristić je time nehotice otkrio suštinu problema sa samim konceptom „autoritarnosti" - ista ne potiče tek od nevaljalih izgrednika idealizovane istorije i teorije buržoske demokratije već od subordinacije, potčinjavanja u samim proizvodnim procesima, usled nasleđenih klasnih struktura društvene i proizvodno-procesne podele rada, pa samim tim i podele rada (i ovlašćenja) u okviru proizvodnje zvaničnog sećanja i memorisanja.
I tako, našli smo se u situaciji gde autoriteti u svetu ideja tj. imaoci odgovarajućih znanja, pokušavaju da funkcionišu bez materijalnog autoriteta, dakle uprkos nemanja odgovarajuće moći; i da nije vaše IHRE, koja poput stroge učiteljice povremeno ošine ovdašnje vlastodršce upitom o stanju stvari u memorijalizaciji Holokausta, ko zna dokle bi nesećanje gospodarilo Starim Sajmištem; a briga bi vlastodršce bilo i za to, ali tzv. „filosemitski antisemitizam" i nada u Izrael povodom nepriznavanja Kosova činili su svoje, bar do nedavno. Sećaš se one teze o 'filosemitskom antisemitizmu': verovanje da Jevreji vladaju svetom na osnovu čega sledi podanička ljubav i respekt prema vladaocima...
Dosta toga konstruktivnog se moglo čuti, možda i suviše za dva dana bez adekvatnog prostora debate. Ali, kad je već bila desetgodišnjica „Ako ne sad, kad?" konfe u Domu armije, koja je, da se za svaki slučaj opsetimo, i pored svih nadzvučnih imena istorije i teorije Holokausta završila kao neka kalkulantska utakmica (0:0), vredi se opsetiti i strukturnog (svetsko-sistemskog) okruženja pojavljivanja ovakvih implantacija u politike sećanja; u tom okruženju hoćeš-nećeš zadobijaju smisao tek još jednog uvoznog artikla iz kapitalističkog centra (vidi npr. intervju Gala Kirna: „... u Nemačkoj se često oseća uobraženost, jer eto, preživeli su oba totalitarizma, nacizam i staljinizam, pa smatraju svoje obračunavanje sa prošlošću za superioriorno i skoro pa neku vrstu izvoznog artikla koji serviraju drugim državama.").
Sećaš se kad smo se smejali kako se ovdašnja srednja klasa, koja se toliko ložila na kapitalizam, kako odmiče tranzicija sve više (ne s)nalazi na čistini, da ne kažem u čistilištu - ispadajući sve više nepotrebna na kapitalističkoj periferiji: čemu razvijena/razvojna srednja klasa kad nema nikakve razvijene/razvojne proizvodnje; pa, sve što je sofisticirano uvozi se, tako i kultura, pa tako i kultura sećanja naravno. Samim tim, ne čude uočljiva srodstva recepata i licenci „kako se sećati" sa ostalim standardima za priključenje „EU porodici"; inače po ovim pitanjima sasvim autoritarnoj porodici:
Postoje centralni problemi evropske istorije, to su komunizam i fašizam, dva jednaka zla, a ono što ne postoji su kolonijalizam i imperijalizam, to ne znamo šta je... (iz najave izložbe Uslovi mira")
A to ne-znanje je u stvari i te kakvo imanje, otud i autoritarni obrt: znanje-nemanje...