autor: Miroslav Janković
Iako znam da u su ovoj postizbornoj magli mnogo primamljiviji tekstovi o budućim koalicijama i analize ponašanja politickih partija te predviđanja sledećih poteza, pomislio sam da nastavak mog prethodnog bloga o okruglom stolu o Predlogu zakona o klasifikaciji informacija, može da pronađe svoje mesto, barem kao korisna informacija.
U ovom trenutku Srbija je daleko od savremenog i uređenog sistema klasifikacije, obrade, rukovanja i zaštite tajnih informacija. Posledice ovog stanja su dvostruke: pre svega neadekvatna zaštita tajnih informacija (što otvara vrata ugrožavanju prava građana i građanki na slobodan pristup informacijama od javnog značaja, tako što se određeni dokumenti označavaju kao tajni iako ne bi trebalo da imaju takav status, iza čega se ustvari često kriju nesposobnost i zloupotrebe u državnim organima), i sa druge strane otežana saradnja sa drugim državama i međunarodnim organizacijama u procesu razmene tajnih informacija.
Predlog zakona kao glavne novine uvodi u naš pravni sistem pre svega četvorostepenost u klasifikaciji informacija. Po sistemu koji trenutno postoji kod nas, a koji je potpuno prevaziđen, postoje vrste tajni (državna tajna, službena tajna, vojna tajna) i stepeni tajnosti (strogo poverljivo, poverljivo i interno). Zemlje članice Evropske Unije kao i one koje su kandidati za punopravno članstvo, odnosno koje se nalaze u fazi stabilizacije i pridruživanja, već dugo ne poznaju posebne vrste već samo stepene tajnosti podataka. Ovim predlogom predviđena je sledeća kategorizacija po stepenu tajnosti: državna tajna, strogo poverljiva tajna, poverljiva tajna i interna tajna. Državne, službene, vojne i slične tajne kao takve, po predlogu, prestaju da postoje.
Druga važna inovacija je da se uvode dva nova organa: Direktorat za zaštitu tajnih informacija kao vladino telo i Generalni inspektorat za zaštitu tajnih informacija kao nezavisno i nepristrasno telo skupštine. Direktorat je centralni organ za funkcionisanje sitema klasifkacije informacija, vođenje evidencija te razmenu informacija sa drugim državama i međunarodnim organizacijama. Generalni inspektorat bi trebalo da vrši nadzor nad sprovođenjem zakona. Ovo izgleda kao dobar sistem naročito iz ugla balansa između dve grane vlasti čiji bi odnos trebalo da se zasniva na ravnoteži i međusobnoj kontroli.
Treća podjednako važna novina, koju naš pravni sistem u ovom trenutku ne poznaje, je uvođenje „bezbednosne dozvole" ili „sigurnosnog sertifikata" za pristup tajnim informacijama. Sertifikat izdaje Direktorat, a može ga dobiti svako fizičko i pravno lice koje je državljanin Srbije a koje prođe „bezbednosnu proveru". Isto važi i za strane državljane i pravna lica. Pristup informacijama bez sertifikata imali bi, na osnovu funkcije koju obavljaju predsednik Republike Srbije, predsednik i potpredsednik Vlade Republike Srbije, predsednik Narodne skupštine Republike Srbije, predsednik Ustavnog suda Republike Srbije, predsednik Vrhovnog suda Republike Srbije, Republički javni tužilac, Zaštitnik građana, Poverenik za informacije od javnog značaja, direktor Direktorata, zamenik direktora Direktorata i Generalni inspektor za zaštitu tajnih informacija.
Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samopravu je po informacijama koje imam odbilo da da pozitivno mišljenje na ovaj predlog. Među primedbama ima i redakcijskih, ali su svakako najvažnije one koje se odnose na osnivanje Direktorata i Generalnog inspektorata. Primedba u vezi Direktorata svodi se na konstataciju da nije pravno moguća jer u okviru Vlade ne postoje organi, već samo „službe za stručne i tehničke poslove". Složićete se da je ovo minorna stvar i da se radi o formulaciji koja se jednim amandmanom može izmeniti i uskladiti. Primedba u vezi Generalnog sekretarijata svodi se na to da poslove inspekcijskog nadzora koji spadaju u poslove državne uprave mogu obavljati samo ministarstva i njihovi organi, a da Generalni inspektorat nije predlogom koncipiran kao takav. Ovo zaista čudi sa obzirom da je Vlada nedavno usvojila Predlog zakona o zaštiti podataka o ličnosti (izrađen od strane jednog od ministarstava) u kome se inspekcijski poslovi poveravaju Povereniku za informacije od javnog značaja koji je takođe samostalno telo, kao i predloženi Generalni inspektorat. Čini se da u okviru ministarstva u Vladi ne postoji zajednički stav po ovom pitanju. Meni sve ovo nekako više liči na grčevitu borbu za kontrolu nad sektorom tajnih informacija, koje ministarstva ne žele da se odreknu i da ih stave pod kontrolu samostalnih tela poput Poverenika, da ne kažem građana i građanki. Uz dobru volju, ove primedbe vrlo lako mogu se prevazići i ispraviti.
Još dve stvari. Prva je da i ovaj primer ukazuje na jedan portpuno neopravdan strah vladajućih struktura prema takozvanoj „četvrtoj grani vlasti" (institucije kao što su Poverenik, Ombudsman, Savet za borbu protiv korupcije...) što se ispostavlja kao strah prema demokratiji i kontroli vlasti od strane građana. Druga stvar je da kada uporedite značaj ovog predloga zakona (zbog oblasti koju uređuje) i značaj ovih primedbi, ne možete a da se ne zapitate iz kojih je zapravo razloga Predlog zakona zaslužio negativno mišljenje? Zapitate se i zašto oni koji daju negativno mišljenje, nisu do sada ponudli bilo kakav dokument, a toliko dugo govore o ovom zakonu kao o prioritetu?