Osetljiv na nepravdu i laž, volim da vidim kada se računi svedu, tj. kada, kako naš narod kaže, svako požanje što je posejao. Mesecima sam bio prinuđen da slušam iste one budalaštine koje su me i devedesetih naterale da okrenem život za 180 stepeni i aktivno dam svoj skroman doprinos u odbrani zdrave logike, tj. skidanja Slobinog režima s vlasti. Iako izgleda kao da još nije vreme žetve, mislim da je ona mnogo bliže nego što neki misle.
Prvu fazu razbijanja iluzija započeo je DSS. S jedne strane, pomiloševićavanje DSS-a je u neku ruku logično, ako uzmete u obzir da je stranka na brojnosti i jačanju infrastrukture najviše dobila posle 5. oktobra kada su preletači masovno prilazili Koštunici, koji je jedva čekao da ojača, gurne Dinđića u drugi plan i izađe iz njegove senke. Verujem da je ovaj momenat najviše doprineo da DSS-u otkaže kompas. Nije prvi slučaj da zbog jaza između mogućnosti i želja toliko izvitoperite svoju političku nit, da ona izgubi one elemente oko kojih ste se prvobitno okupili. Iako sam mislio da su „izdajnik”, „NATO marinac”, „Judin pečat” i odbijanje SSP-a dovoljni da potvrde uspešnost misije zauzimanja pozicije SPS-a iz devedesetih, ipak se otišlo korak dalje pa je koalicija sa radikalima definitivno pokazala u kom smeru će se kretati politika DSS-a u budućnosti.
Druga faza: SPS ili „što se grbavo rodi, to Bog ne ispravi”. I dok DSS sebi nabija i drugi autogol zatvaranjem vrata za bivšim koalicionim partnerima (nadam se na duži period), socijalisti su, kako god da prelome, već propustili istorijsku priliku da zauzmu novu kurs i presvuku se za male pare. Ako posle cele ove maskarade sa pregovorima ipak priđu Evropskom bloku, to će biti na mišiće i silu – ako nisu imali volju da se izjasne odmah posle izbora, znači da je u pitanju opet čista kalkulacija po kojoj su već poznati iz perioda posle 2000. godine. Ja i dalje priželjkujem da nas poštede radikalske vlasti, ali se ne zanosim da će cena njihove podrške biti mala i opštekorisna.
Što se tiče radikala, čini mi se da smo zaboravili Tomu Nikolića i njegovo obećanje da će prestati da se bavi politikom ako izgubi predsedničke izbore, kao i njegovih „bivši predsedniče” upućivanih na račun Borisa Tadića, da ne pominjem ostalo. Čekam ja i da pređem most i da odem u vrtić, ali najviše čekam da takve neodgovorne izjave budu kažnjene na izborima, što kaže Velja, onako demokratski. Već sada radikali beleže blagi pad popularnosti. I dalje imam dilemu da li je stvarno neophodno da SRS dobije vlast da bi se građani uverili šta su bajke i slatkorečive priče, pošto bi to moglo skupo da nas košta.
Bez obzira kakav bude konačan dogovor oko Vlade, mislim da su građani Srbije dovoljno jasno rekli šta misle o ovakvom pristupu i politici koja ga prati: izborna dandara DSS-u je pre svega poruka svima na političkoj sceni koji nisu shvatili da metode devedesetih više ne prolaze i da polako dolazi vreme kada će se političari poprilično namučiti da opravdaju ili zadobiju poverenje građana koji polako, ekonomski i u svakom drugom pogledu staju na noge i sve manje veruju u bajke sada kada vide da se stvarni život može pristojno živeti. Što više ljudi bude imalo mogućnosti da proviri kroz evropska vrata, to će više nas želeti da ih širom otvori i da uskrati podršku onima koji bi najviše voleli da smo pusto ostrvo na Pacifiku.