odrastanje u saveznoj državi virdžini
spisak za odstrel
Sa nekih trinaest četrnaest godina, kada su sve moje vršnjakinje jurile za nekim zarozankom, valja dodati slinavim, koji ne zna ni gde je šupalj ali je spreman da glumi frajera, kinji i naređuje, mene su počele opsedati knjige, naročito one iz lokalne biblioteke. Izgleda da je od samog početka moj život bio pod komandom opsesija. Do tad je moja ceremonijalna faza, kao i nešto kasnija predatorska, bila odavno duboko pokopana, iza mene i iza sugrađana, na zgarištu zadnjeg dvorišta, ali ostala je neka tanana veza, kao dim koji se diže sa paljenog pačulija, ponovo neka olfaktorna narkoza, izazvana vonjom knjiga iz stare zgrade vojne magaze koja je pretvorena u biblioteku. Možda kombinacija zadaha zaostalih metalnih kutija, masti za podmazivanje šarki i uvek prisutne vlage sa miomirisom novih knjiga koje su tamo stizale da ostare i budu zaboravljene, da svako malo završe na nekoj lomači, zbog nedostatka prostora, ne znam.
Možda je bilo i do sadržaja tih knjiga.
Na primer, sećam se da me je majka vodila da se učlanim, s namerom da me odvoji od muškog sveta, i kako je njena školska drugarica radila kao bibliotekarka, i kako je nije bilo sramota da u zamenu za člansku kartu otvoreno preda mnom pruži spisak knjiga koje nikako ne treba da mi budu izdate, barem još četiri pet godina. Nikada nisam došla u posed tog spiska, i od tad sam razvila instant animozitet prema bilo kakvoj vrsti spiskova, popisa i nabrajanja, osim onih za odlazak u mesečnu kupovinu, a i danas me kopka koje su to knjige bile za odstrel.
Srećom, ponovo, ispostaviće se da se na spisku nije nalazila knjiga Vrli novi svet. Ne znam da objasnim zašto mi je baš ona privukla pažnju, osim da je, na jedinoj polici koja je bila ispred pulta i mamine drugarice, ona stajala, za moju tadašnju visinu na dohvat ruke, prva u redu s leve strane, maltene u centru vidnog polja gledano sa ulaznih vrata. Ako bih htela da odredim početak konstatovanja sinhroniciteta, to je onda definitivno momenat kada sam posegla za tom knjigom. Danas ta knjiga verovatno ne bi napravila buru ni u čašici za rakiju ali meni je, tada, potapala Titanik. Sećam se da su žene u toj knjizi nosile neku profilaktičku aparaturu za kontrolu rađanja, ljudi su imali slobodan seks i svašta još. Vredi napomenuti da iako nisam jurila za golobradim mladićima, znala sam, ne toliko od majke ili teže biti škole, koliko iz tekstualnih izvora raznih vrsta, manje više svoje reproduktivne organe i već nekoliko puta imala menstruaciju. Postala sam opsednuta Hakslijem i pročitala sve njegove knjige koje je skromna biblioteka čuvala ali nigde se više nije pojavljivalo ništa slično profilaktičnom kaišu.
Međutim pojavila su se Vrata, s velikim V.
(nastaviće se)