Vreme je sportu - radujte se!
Nadajmo se da vreme epidemije polako prolazi, a ovih dana bi trebalo da sport bude u fokusu. Večeras kreće Australian Open, a praktično istovrmeno sa početkom AO održaće se i SuperBoul (o tome kod Doksa koji je rešio da više ne ćuti!). Najveća pažnja biće usmerena na Novaka Đokovića, koji je ubedljivo najuspešniji teniser na prvom Gren Slemu u sezoni i ove godine juri svoju 9. titulu ovde.
Da (i) ovaj blog ne bi bio samo gomila nabacanih brojki (što statističkih podataka, što termina odigravanja kojekakvih mečeva) pokušaću da mu koliko toliko dam i neku ljudsku dimenziju :)
Novaka uglavnom zovu Nole, ali ga moja baba Zora zove Đole.
Ona realno i nije neki fan tenisa, ali ipak ne propušta ni jedan Đokovićev meč, kad god se održavaju neki turniri na kojima on učestvuje redovno pita moju mamu "Kad igra Đole?" i onda se nacrta ispred TV ekrana (odvrne do daske) i slatko se narazgovara sa televizorom.
Baba Zora je već neku godinu ubedljivo najstariji član mnogobrojne familije*
Zašla je u 90. godinu i trenutno je jedina preostala iz "dve generacije iznad mene", a dokle god čovek ima babu - on je i zvanično unuk i voleo bih da zadržim taj status bar još desetak godina :)
Da stvar bude nezgodnija, baba Zora, iako ceo život odličnog zdravlja, pre mesec dana je pokupila (od ćerke na Božić) koronu i sa upalom pluća zaglavila u bolnici. I dok je bila u bolnici redovno se čula telefonom sa mojom mamom (što je ulivalo optimizam) i mračila kako ne veruje da će ovo da pregura (valjda nenaviknuta na zdravstvene probleme) i pitala se zašto joj ćerka ne dolazi u posetu (neznajući da i ona leži u bolnici zbog upale pluća), inače se sama o sebi stara, mada pomažu ćerke i bratanice donekle.
Pre nekoliko dana je puštena iz bolnice, a juče mi mama kaže da je baba Zora bolje "S. je prebaci u kolica i odgura do kupatila, jer i dalje ne može sama da ustaje iz kreveta, ali sada bar može da guta", a i tetka je tek izašla i bolnice, ali pošto niko drugi neće da iz straha od korone, ona se nekako žrtvuje...
Sećam se pre par godina, baš početkom godine je bila neka masna sedmica na lotou i prvo što mi je palo na pamet kada bih dobio je da odletim sa Zorkom u Melburn! Tamo joj je tada živela najmlađa ćerka s kojom retko viđa poslednjih godina + bi mogla i uživo da gleda tenis, a to bi tek pretpostavljam mogao da bude spektakl, jer bi verovatno obezbeđenje pokušalo da je izbaci zbog galame, a tu bi ona bila na svom terenu jer je bila "Riska i Aranđel u jednom"; dešavalo mi se pre više od 20 godina da prisustvujem njenoj svađi u vozu za mesto i živ blam me pojeo, mada tada je bila k'o Džon Vejn u najboljim danima, a poslednjih godina se ipak nekako zbabila, pa bi možda i prošla igrajući na tu kartu...
Ove godine će se Australian open održati pod redukovanim kapacitetima (25-50% će moći da prisustvuje), što je pomak u odnosu na turnire iz nastavka prethodne sezone, jer uvek se igra za slavu, ali i za publiku. Publika je ono iz čega igrači crpe dodanu motivaciju, ali ipak najveći deo navijača će mečeve svakako pratiti putem prenosa.
Nadam se da će sutra u pola 11 baba Zora uspeti nekako da ustane, da se nacrta ispred TV-a i da navija kao što radi već desetak godina.
Idemo!