Život mi se u Ad pretvorio a svi...
Nije mi više ni do čega! Da baš ne grešm dušu, do neba mi je stalo do moje žene jedine prave ljubavi koja još traje i sina. Ali ništa mi se ne radi! Upravo sam zatvorio izložbu koju sam pripremao više od tri godine i iako sam čak nezamislivo u ovo doba Corone bio zastupljen/reklamiran na televiziji (Kulturni dnevnik, izvrsna reportaža!), TV Republike Srpske, u Politici, elektronskim medijima, na Radio Beograd 2, Boba Mirjana Stojadinović i intervju sa Savom Ristovićem u Zlatnom preseku, izložba za koju tvrdim bez lažne skromnosti, da je jedna od najboljih koje su održane u poslednjih, pa dosta godina u Beogradu, Srbiji i mnogo šire i duže, ja sam nekako ispuvan, baš mi nije ni do čega! Da li je to normalna ispražnjenost posle dobro obavljenog posla. Ne znam! I dalje idem sa štapom da šetam, ponekad i pre i posle podne, sednem u neki od mojih kafića gde devojke i ne pitajući me donose prvo produženi bez mleka a posle produženi sa mlekom, uzmem da rešavam ukrštene reči ali i to mi sve manje prija. Ponekad naiđu dva moja prijatelja i kolege, sednu za moj sto, batalim ukrštenicu i počnemo da razgovaramo. Pričamo o sadašnjosti ali se često, vrlo često, vraćamo daleko unazad, prisećajući se zgoda i nezgoda iz mladosti. Onda mi i to bude dosadno, ustanem sa nekim izgovorom i napustim ih. Pomažem ženi koliko mogu, idem u kupovinu ili kada ona nešto zaboravi da kupi, usisavam s vremena na vreme ali nemam ni snage ni volje da zaista očistim svu nagomilanu prašinu iz mog ateljea. Sve je na sttolu, po podu, razbacano, jedno preko drugog, da bih ponekad pronašao nešto što mi je potrebno, moram satima da preturam kao po đubretu. Da li su moje godine u pitanju, omatorio sam? Dobar deo toga, ubeđen sam, potiće od moje starosti. Sve ono što sam sa lakoćom nekada radio, preduzimao, sada mi se ne da. Ne da mi se da uopšte počnem! Ima stvari koje odlažem danima, mesecima pa bogami i godinama. Ovih dana ću morati da odem do Cvijete Zuzorić i uzmem sliku koja je bila na Prolećnoj ili Jesenjoj izložbi pre oko osam godina. Jednog dana ću otići do Kovina gde mi se nalaze bar dve slike sa Jesenjeg salona. O zdravlju da i ne govorim! Svi kontrolni pregledi su skrajnuti za neka buduće vremena. Stavljen sam na listu za ugradnju veštačkih kolena ali moraću da sačekam još najmanje pet, šest godina. Imam i nekakav izraštaj na levoj slepoočnici koji nikako da zaraste, malo, malo pa prokrvari. Znači moram da odem u Džordža Vašingtona na dermatologiju da vide o čemu se radi i da mi daju dalje preporuke. Što se tiče polineuropatije u stopalima zbog koje sam nesiguran na nogama, dobio sam telefon doktorke od koleginice, koja mi je rekla da joj ispričam sve što su mi radili na Klinici za neurologiju pre dve godine i da je pitam da li može da mi pomogne. Doktorka je inače specijalista akupunkture. Zvao ja, ona dala broj mog mobilnog službi za zakazivanje, sada mi ostaje da čekam. E da, uskoro mi ističe važnost pasoša pa moram da vadim novi. Žena mi kaže da odem i ošišam se i skratim bradu, jer zaboga hoće da budem lep na fotki u pasošu. Nasmejem se i kažem joj da su fotke u pasošu takve da ne možeš da prepoznaš samog sebe ali hajde da joj učinim. Uradim to jutros, odem do policijske stanice, uplatim potrebne uplatnice, popnem se do mesta gde se vade pasoši, sednem, nema gužve, posle pet minuta čujem: sledeći u sobu broj sedam. Odem tamo, dam stari pasoš, uplatnice i osobnu iskaznicu. Žena ukuca podatke, izgovori ih na glas, potvrdim, kaže mi da prvo desni a zatim i levi kažiprst pritisnem na određeno mesto, onada mi kaže da uđem u kabinu da snimi fotografiju. Skinem masku i naočare, sednem kako mi je rekla i zabuljim se u objektiv. Napravila je dve, kaže prva je nekako svetla. Svetla je bila i druga. Ok reče, dade mi papir: Sa ovim ćete podići novi pasoš za sedam dana. Hvala, doviđenja. Jebote! Pokrenuo sam se! Mislio sam da sutra odem po sliku u Cvijetu ali sam to ostavio za prekosutra. Znači može se. Mikele bre, još je rano da se predaš!