Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

STOJEĆI NA RAMENIMA KROKODILA

horheakimov RSS / 11.08.2020. u 14:55

Mi smo priredili ovaj cirkus za vas, gubavci, treslo se sa razglasa, radili smo naporno prethodnih godina u vašu korist, govnari, zar hoćete da nam rušite dvorac od peska, hoćete da nas uništite, sav naš trud, ma teraj te se bre u kurac, kurac, kurac… Eho bi se gubio posle tri repeticije. I kao sa onih sezonskih tura koje bi s proleća ili s jeseni prolazile kroz komšiluk i nudile čišćenje dvorišta, podruma i šupa, odvoženje nepotrebnih stvari, i sada se traka, posle kratke pauze, nastavljala sa MI SMO. Tek bi posle sedam osam ponavljanja monotoniju razbila neočekivana digresija, da, volim ovo, dobar ritam imamo, svi su dobrodošli, pa naravno, svi ste dobrodošli, sve vas volimo, lepo je, zabava, život, mladost, budućnost, skroz smo za to… I kao da je policijski čas iza ugla ili bliže, kada bi kombi sa ledeno-jezivom poslasticom naišao, svi bi u komšiluku ubrzano nestajali s ulice, gmizali u svoja dvorišta, podrume, šupe. Klinci bi istrčavali iz žbunja spuštenih gaća i gledali kako da ispare neprimetno preko glavne ulice.

 

 

            Gledam ih s terase. Ne nadam se da će njima biti nešto bolje. Trudim se da klikćem s onim što imam. Probam ovde, probam onde, ali sam spreman da mi ne uspe. Udahnem, izdahnem, udahnem. Život mi se prerano završio na veoma čudan način. Izdahnem, udahnem, izdahnem. Sestra psihoza ima tikove, nema šta da kaže. Pitam se da li kraljice i kraljevi i njini klovnovi i ovnovi, u prljavim prostirkama i popišanoj piljevini, vide da njihovu sudbinu čuvamo mi, obični ljudi.

            Mačor je do malo pre upijao toplotu sunca s jedne strane, a s druge toplotu limenog krova. Gledam ga kako silazi i odlazi da piša.

            Ulazim unutra. Pakujem se. Bežim iz grada. Sedam za volan autobusa na sprat i zatvaram vrata. Udahnem, izdahnem, udahnem.

            Vozim se, i kao da automatizam upravljanja motornim vozilom dovodi do poboljšanja autonomije misli, pronalazim u sebi ono nešto što vredi, što sam mislio da je izgubljeno. Ili mi je tako bilo rečeno. Poverovao sam, moja greška. Trn iz sujete zabodem u pikslu. Dodajem gas. Sunce pada u rupu satkanu od krošnji i u treptaju oka postaje mi jasno da je milion kilometara između mojih snova koje nedrim iznutra i strahova koji su mi kao tama navučeni preko glave. Dobro je, ovo vozilo je već prešlo četiri stotine hiljada. Odmerim cajger, pogledam u retrovizor,  prebacim kapuljaču, za svaki slučaj, možda snimaju ljude za volanom.

            Vazduh je nekad teži s prvim mrakom, ali osećam prijatan ukus kada mi se padne na bradu. Ne, ovo nije obećana zemlja o kojoj su lagali, ovo je obična zemlja, grobljanska, ilovača. Ali lepo miriše, na sveže.

            Nabijte pare gde su vam usta, pisalo je na jednom zidu, izvadite glavu iz bulje, na drugom. Mama vam je rekla da ste real, na trećem. Poruke po zidovima, tope se i klize, donoseći kratkotrajnu sreću, kao jutarnji uspeh na prestolu. Ili večernji, u mom slučaju. Da makar smrde te poruke, nego su sterilne. Perem ruke alkohol-gelom posle broja dva i vraćam se za mali volan. Upravitelji naših života vrte veliki volan, čak bi ispravnije bilo reći upravljač. Daljinski vrte.

            Daleko sam odmakao. Ipak, tu sam negde. Vrtim se. Setim se ringišpila u obdaništu, penjalice na kojoj sam slomio levu ruku, figurica koje sam pravio od plastelina, prve petice, šetnje obalom s roditeljima, oni mladi, mlađi od mene…

            Stignem u banju. Kasno je. Nigde nikoga. Oblači se. Svetluca odora. Izgleda sablasno. Večeram neki otrov i platim bez dodira. Uđem u stan. Padnem mrtav. Imam košmare. Čovek koji neartikulisano otvara usta bez jezika, viri iza zavese. Plovim po moru znoja, osećam vonj, nevreme koje tutnji vani, ali ne mogu da se trgnem. On hoće da mi kaže nešto u poverenju, ali nisam siguran da li razumem njegovo mumlanje. Nešto kao, moja porodica nije dovoljno poznata, ali moji neprijatelji znaju moje ime, imaju podatke o ličnosti, baze podataka. Kaže, sledeći put kada ga vidim da kucka na prozor, ako stojim bolje da sednem, a ako sedim bolje da legnem, jer napad panike stiže.

            Izlazim na džiber-džadu, gazim koracima koji oduzimaju dah. Puls mi je trista i srce mi udara u plućno krilo. Oči su mi iskočile i grlo mi je rupa iskopana u svežoj zemlji. Prošla je ponoć i doslovno nema nigde nikog živog. Čuje se samo crkveni hor. Pevaju do zore, kao vampiri. Otkupili bi svoje duše. Jedan po jedan padaju, kao gusari. Na kraju tresne i onaj što im je udarao takt. Trgnem se.

            Izađem na balkon. Fontana svetli. Mesec se ne vidi od kišnih oblaka. Onda proviri na deset sekundi, pa nestane. Izgleda kao neko ko misli da je stariji od vremena, nije siguran koliko je bitan, ali zna da nije bio odsutan. Prisustvo je važno, kaže sebi u bradu ali da ga čujem, ako si uvek tu, sveprisutan, neće moći bez tebe. Imaš li neku priznanicu za svoje tvrdnje, nekog prijatelja da potkrepi tvoju priču, pitam. Ili se solo provlačiš kroz svoj skamenjeni život, kao i ja? Imamo jedan drugoga, zar ne? Ja te nikada neću napustiti, biću uz tebe do dana kada ćeš umreti, odgovara. Nadam se da ti je jasno da je dogovor cementiran i da nema tih suza koje će pokolebati kamen. Kao hipnotisan, vratim se i legnem na kauč, ostavim vrata od balkona, i budan, u mraku, ali van svake kontrole izgovorim naglas, gde sam se to zajebao?

            Ne volim da ranim nedeljom. Budi me ritmična buka ili je to moje sinoćno udaranje glavom u zid. Ulijem se u obuću, izlijem se ispred zgrade u novi dan koji mi nudi karneval na šetalištu. Gledam one koji su spremni na vodvilj, osećaju ono što bi trebalo da osećaju, otimaju ono što se deli za džabe, ali ništa od zapravo neće dobiti besplatno. Svaka nagrada ima svoju cenu. Na primer, otplata kredita za maglu kupljenu za tuđe laži, ne na četrdeset godina, kao robija za ubistvo iz nehata, nego doživotno, kao robija za ubistvo s predumišljajem. Paradoksalno, stalno im nedostaje vremena. Njihove rečenice, dorečene i nedorečene, neće trajati doveka, zapravo trajaće iznimno kratko kao manifestacija prdeža. Ono što proizvedu za auditivni aparat obično izazove kratkotrajan smeh, dok smrad izgovorenog malo duže levitira u fonu oko njih, ali onda i to izvetri. Prognani, nenaviknuti sami, usred nevremena. Njima kada se pojavi čovek iza zavese u sred noći, kad čuju njegov mumlajući glas u glavi, ne pada na pamet ništa visprenije nego da vrište i plaču, trgnu se u krevetu, ušmrknu suze kroz nos, progutaju i okrenu se na drugu stranu.

            Vreme je da se kaže onako kako jeste, makar samom sebi. Svoju stazu skiciram sam. Oni koji atakuju na kenjaru, prestolonaslednici i prestolonaslednice žive jednu gnjecavu laž. Nikada se neće osamostaliti. Sede u klanovima u svojim dvorcima od peska, na obodu bare, ne greju su na suncu, nego po noći uz plemensku vatru, puni su vrlina i imaju samo srčanu manu, predoziraju se slikama o sebi i na kraju počnu međusobno da se glože.

            Gledajući te figurice od plastelina, koje žive život, naizgled, bez brige, mogao bih da smislim milion razloga da između sebe i njih podignem zid ili makar barikadu. Odustanem kada vidim da bi neki, nekad, da sednu za moj sto, ali tron je masivan i težak i nije predviđen da se privuče bilo gde.


Tagovi



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 23:35 11.08.2020

лиза зоов

kada bi kombi sa ledenom poslasticom naišao

живнуо ми присет леета му је 7десет
муслика што сандук на точкови гура,
а унутар сладоледа тад врха слаткиша
1 кугла једно јаје ...........така била тура

п.с.
посве ретко тога се присећам
ал' укус му и данас .....осећам
angie01 angie01 21:46 16.08.2020

,

horheakimov horheakimov 21:59 16.08.2020

Re: ,

Levitirajući nad...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana