Uoči obeležavanja godišnjica stradanja ljudi u nacističkim logorima upadam u posebnu mešavinu emocija koju ne umem da objasnim jednostavnim rečima. Jedan deo mojih gena doseže do Slavonije, do mesta u kojima su tokom Drugog svetskog rata pokrštavali pravoslavne stanovnike, a onda ih za svaki slučaj i poslali u zatočeništvo. One starije u logore smrti, a mlađe u radne logore u inostranstvo. Celo detinjstvo mi je obojeno sećanjima na imena i fotografije baka i đedova koji su stradali u logorima. A moj ujak, koji je do kraja života u svom telu nosio šrapnele stečene za vreme oslobađanja logora, umeo je divno da pripoveda. Jedna od omiljenih priča mi je bila o starom Romu i njegovom sinu. Ujak je pričao da su ih vodili u koloni između vojnika. Ovu grupu iznemoglih ljudi pratila je muzika Roma kojima su vojnici naredili da sviraju dok ih odvode u logor i smrt. U jednom momentu stari Rom je uz melodiju violine pustio grleni glas“ „Ćee đeee, ćee đeee, biraj sine gde je reeđee“. I mladić je na opšte iznenađenje uspeo da se otrgne iz kolone i pobegne u šipražje. Dugo sam mislila da je ova priča plod bogate mašte mog ujaka, ali kada sam počela da pratim romsku problematiku naišla sam na slična svedočenja. Očevi koji su svirali su znali da su osuđeni na smrt, pa su procenjivali trenutak i „maskirajući“ rečima pesme slali poruke sinovima kada je najbezbednije da spasavaju glave. I sad, zašto mi se baš ova priča vrti po glavi ovih dana? Zato što idemo u susret obeležavanju jednog u nizu od strašnih dana za romski narod Međunarodnom danu sećanja na genocid nad Romima u Drugom svetskom radu. Zato što je ovih dana najjača uspomena na blizu 500.000 romskih žrtava stradalih u vreme vladavine fašizma jer je Evropski parlament 2015. godine izglasao da se Dan sećanja na romske žrtve holokausta zvanično obeležava 2. avgusta. Ovaj datum je izabran zato što su u noći između 2. i 3. avgusta 1944. godine, vojnici nemačkih SS jedinica ugušili oko 3.000 nemoćnih romskih žrtava u gasnim komorama u logoru Aušvic i time „likvidirali Ciganski porodični logor“. Ovom strašnom događaju predhodila je herojska pobuna romskih zatvorenika 16. maja iste godine, kada su se goloruki logoraši pobunili protiv daleko nadmoćnijih čuvara i pokazali da ne postoji sila jača od čoveka i želje za slobodom. Ali, sećanje na romsko stradanje ne bi trebalo i ne bi smelo da oživi samo početkom avgusta. Morali bi 365 dana u godini da pamtimo da je tokom vladavine fašizma stradalo više od 90 procenata romske populacije u zemljama koje su bile pod vladavinom nacizma, ali i u Austriji, Nemačkoj, Estoniji... Moramo da pamtimo svu romsku decu, žene i ljude koji su ubijeni u Jasenovcu, Starom Sajmištu, Jabuci kod Pančeva, Arapovoj dolini, Novom Sadu i svim ostalim mestima stradanja u celoj Evropi. I onim znanim i onim nevidljivim, na onim mestima na kojima počivaju pored Jevreja, Srba, pripadnika slovenskih naroda i ostalih nevinih stradalnika. Da im odajemo počast i da večito držimo upaljen plamen sećanja na njihove žrtve. I nikako ne smemo da zaboravimo činjenicu da su stradali samo zato što su pripadali romskom narodu, isto kao i Jevreji, Srbi, Sloveni i ostali koji nisu ispunjavali uslove „rasne čistoće“, jer svedoci smo da se poslednjih godina ideja fašizma u mnogim zemljama ponovo budi.
Tekst je napisala Zorica Kubiček dugogodišnja urednica Radio Beograda, Romska redakcija.