Iako blog nije o knjizi Fareed Zakaria „The Post American World“ pošto je nisam ni pročitao, ni o adaptiranom materijalu za članak u Newsweek-u, koji jesam pročitao, interesantna mi je paralela gde svet ubrzano ide u geo-političko-ekonomsku budućnost kroz uspon ostatka sveta i gde ICT (Information and Communication Technologies) ubrzano ide u budućnost kroz pojave na rubu mreže.
Lakše mi je definisati šta za mene nije rub mreže – komunikaciona infrastruktura i established, veliki web entiteti što nude usluge – provajderi, search engines, social networking etc.
A pošto je i sve ostalo umreženo, pa makar do daljnjeg čučalo i iza firewall-a, to mi je rub. I mi pojedinci smo rub, iako na „trivijalan“, tj klasičan, stari način.
Pre nove vesti o pojedincu, a što je povod za blog, ide vest o novim NASA petaflop superkompjuterima, tj fazama u kojima sledeće godine treba da pređu petaflop barijeru, a 2012-te 10 petaflops.
Po nekim grubim merama, u najboljem slučaju grubo indikativnim, tako bi jedan kompjuter po sirovoj procesorskoj snazi prestigao sirovu snagu procesiranja jednog ljudskog mozga. Nije snaga u sirovoj snazi, to uglavnom svi mislimo, nego poređenje navodim zbog perspektive. Sadašnji NASA superkompjuter ima 10,000 Itanijum procesora, o novoj arhitekturi se ne priča, a ono što je interesantno je da po ovom mom istom, zaboravljenom, sirovom izvoru ovu snagu ćemo svi kupovati za $1,000 za 10-15 godina.
Sve su ovo „stare“ neočekivane vesti sa ruba mreže, čak i kad ih ne očekujemo danas ili sutra.
Jedna nova vest se tiče video igara i bio-hemije. Prepušten sam sebi da nađe 3D strukturu proteina, iz amino kiselina, ili amino kiseline iz zadate 3D strukture, kopjuter ubzo, na većini proteina koji čine život na ovoj planeti, nailazi na ne-izračunljivost. Problem ne može da se reši u nekom razumnom vremenu. Sadašnji najbrži superkompjuter na svetu, IBM-ov BlueGene, je nastavak razvoja kojem je za čilj bilo i bacanje novog svetla na problem traženja struktura proteina.
Tim Univerziteta u Vašingtonu radi na video igri koja je zavesa za problem traženja strukture proteina, napravljena tako da je pristupačna i privlačna ne samo odraslima koji igraju igre nego i deci. Jedan istraživač kaže da odjednom njegov 13-togodišnji sin brže uvija proteine nego on.
Cilj je da se strukture novih uzročnika bolesti plasiraju preko mreže i da igrači kroz igru traže proteine sa strukturom koja će te uzročnike da deaktivira.
Iako ovakva forma umrežavanja, po nekim osnovnim karakteristikama, podseća na neke postojeće, jednostavnost definicije zadatka na jednoj strani, i na drugoj njegova važnost, ezoteričnost, ne-algoritmičnost, težina i kompleksna socijalna dimenzionalnost ga čine izuzetnim, bar na idejnom planu za sad.
Pošto se u članku pominje i Nobelova nagrada interesantno je zamisliti neko desetogodišnje dete iz bliske budućnosti koje sistematski postiže izuzetne rezultate i često prvo nađe pre-cursor leka za novu boljku. Šta ako bude mnogo slične dece, na hiljade, šta ako na milione.
Bila bi to posebno interesantna „geometrizacija“ umreženog sveta, „regresija“ istraživanja u intuitivnu geometriju u kojoj svi postajemo mnogo pametniji mnogo ranije nego u mnogm drugim „plemenitijim“ disciplinama, i možemo da budemo mnogo pametni i sa 10 godina, morali smo, evolutivno.
Uvek nam ostaje „prljavi trik“ favorizovanja "plemenitih" disciplina pomeranjem referentnog sistem samih problema koje na ovako neki novi našin rešavamo, iako to nije lako kad su problemi od životne važnosti u pitanju, ali ako ne posegnemo za trikom kako znamo da li ćemo i koliko renormalizovati prostor u kom definišemo inteligenciju? To, renormalizaciju inteligencije iz pozicije neke socijalne sile, ne radimo kod vrhunskih fudbalera, npr, oni mi prvi padoše na pamet, od kojih se neki i u odraslom dobu muče i sa matematikom prvih razreda, ali biohemiji, npr, je lakše da ovakvom triku i ovakvoj sili izmakne tlo ispod nogu.
Pošto je maštu nemoguće obuzdati odmah mi padaju na pamet i majmuni koji bi trebali da budu bolji gospodari ovog fundamentalno prostorno-vremenskog, jel samo tako mogu da se kreću kroz krošnje drveća a da ne padaju, i problemski interface gde se rešenje problema krije iza traženja puta kroz, recimo, precizno zadat, pa adaptivan, raspored drveća, krošnji i grana.
Sve ovo baca i svetlo na uvek dinamične definicije, odnose i igre žmurke raznih formi i suština, apstrakcije, pa ondose raznih projekcija intelekta i moći.