Kultura| Ljubav| Moj grad| Život

Sofia's fried chicken

FINAL ROUND ART RSS / 03.05.2020. u 12:09

Sofija je pojela ostatke jučerašnjeg ručka, koji se sastojao od dva parčeta pohovane piletine i ćuspajza od šargarepe, što me je jako razljutilo.

Uhvatio sam sebe kako pušim dva džointa zaredom, držeći se čvrsto za metalnu rešetkastu ogradu mog dvorišta, pogleda prikovanog u daljinu, gde je neki crni džip jurnuo kaldrmom ostavivši za sobom gusti oblak prašine.

Pošla je za mnom čim sam joj u besu rekao da moram da se smirim i izađem, inače ću eksplodirati i to neće doneti ništa dobro ni meni ni njoj.

Bio je četrnaesti dan otkako je došla u očevu i moju kuću i gde je, razume se, bila prihvaćena ne samo kao najpoželjniji gost kojeg čovek može da dočeka, već i kao čvrsti, nesalomivi deo porodice, što i jeste bila, i zbog čega smo i ona i ja i otac bili srećni. Boja njenog lica koje sam ugledao čim sam se okrenuo, nakon što sam osetio dodir njene hladne ruke na svom ramenu, govorila je nekim nemuštim jezikom, koji sam odmah, bez napora razumeo, a podražavalo je njeno trenutno psihičko stanje. Osetila je nelagodnost i strah da bi moj bes mogao da se nastavi i ode u nedogled. Opet, bio sam ubeđen da je verovala da će me nekontrolisano osećanje proći, kao i nebrojano puta za ovih 5 godina koliko smo zajedno. Prišla mi je i obuhvatila me oko struka. Okrenuo sam se i poljubio je u vrat, kako bih otklonio sumnju koja se pojavila u njoj.

- Kako ti je? – upita.

- Uff....Pa, ne znam ni sam – odgovorih, nespretno mrseći reči.

- Nije trebalo toliko da pušiš – nastavi Sofija.

Umesto odgovora, opet sam prislonio usne na njen vrat, sablasno hladan.

- Hladno ti je – rekoh – idi unutra, bre.

- Sad ću – reče. – Ne volim kada se svađamo...

- Ne volim ni ja – rekoh tiho.

- Spremiću ti nešto da pojedeš – reče i ode u kuću.

Umesto da se zaputi u kuhinju, otišla je u sobu i sela za svoj računar. Kroz maglu sam je posmatrao kako sedi, nogu savijenih onako po ’’turski’’ i lupka po tastaturi.  Osmehnuo sam se. Neočekivano i odjednom misli su mi postale mučne i nesnosne. Sofija je svojim malopređašnjim pitanjem pogodila u srž stvari, kao i uvek. Popušiti dva džointa zaredom značilo je samouništenje, u punom smislu. Ručak od juče koji je nestao u dubini njenog stomaka, bio je svakako slabašan razlog za takvo jedno delo. Pribegavao sam takvom, što bi ona rekla, ’’begu od stvarnosti i problema’’, takvom ’’užasnom načinu za samosmirenje’’, često u svom životu, i nikada se ne bi okončalo u moju korist. Kao ni sada. Sada sam, umesto da svoju devojku posmatram kroz srećan i ružičast durbin svog pogleda, gde bi mi izgledala kao princeza, video samo jedno mutno stvorenje koje laže, i koje, umesto sa hlebom i nožem, sada barata tastaturom računara. Izgledala je komično. Gromoglasno sam se zacerekao, preteći da probudim komšiluk ili, u najmanju ruku, izazovem oca da izađe iz svoje odaje (sobe) i pogleda sina, jednog potpunog idiota, ploda njegovog semena, kako se smeje kao ludak, nošen nekakvim unutrašnjim transom, dok mu oči blješte kao lampe. Odjednom mi je postalo teško da dođem do daha. Kleknuo sam i pokušao da se umirim. ’’Ha, ha haaaa’’ , orilo se po naselju. Ne znam da li sam se smejao gubitku daha ili Sofiji. Komšija preko puta izađe na trem, i baci pogled preko svog dvorišta u moje. Mahnuo sam mu i usne rastegao u neki blentavi osmeh. Otpozdravio me kratkim ’’dobro veče’’ i vratio se u kuću. Verovatno mu je prošlo kroz mozak čuđenje ko bi to mogao biti napolju za vreme policijskog časa. Oslonivši laktove na kolena, pomislih kako je suština policijskog časa praviti nered, u bilo kom smislu, na bilo koji način. Neka me neko razuveri. Da sam, u kom slučaju, tako nešto pomenuo Sofiji ili ocu, oterali bi me ko zna gde. Obično svaka moja teorija pred njima jenjava pri samom začetku rečenice. Ponekad ubacim i neku reč iz svog kvazibogatog vokabulara, najčešće nakon pročitane knjige, i tako začinim, tanjir svoje gluposti koji sam velikodušno pokušao da im pružim. Tokom policijskog časa sve je sablasno tiho i to mi se ne dopada. Moje zeleno naselje ionako je beživotno. Pre nekoliko dana sreo sam trojicu momaka nedaleko od moje kuće. Jednog od njih sam prepoznao iz viđenja, i znao sam da živi u jednom naselju na izlazu iz grada. Kada sam ih upitao otkud ovde, rekoše da su došli da iskuliraju uz džoint, gozba na koju sam, razume bio pozvan, a koju sam morao odbiti. Mislim da su me Sofija i otac čekali na ručku. Na moje pitanje koje se ticalo njihovog povratka u svoj kraj za vreme trajanja policijskog časa, i kako će izvesti tu vratolomiju, rekoše da će se snaći i počeše da se smeju sva trojica uglas. Sutradan sam, blizu komšinije kuće, u jednom prolazu između grmlja koji vodi ka nekim starim šupama, video gomilu žara i pepela i neke cigle i popijene limenke od piva, što je ukazivalo da je neko ili noćio tu, ili u najmanju ruku sedeo do kasno u noć. Idioti...

Disanje sam vratio u normalu. Ustao sam i prišao prozoru da proverim da li Sofija još sedi i kucka, ili je možda rešila da mi spremi nešto čime bih zadovoljio svoj THC-om napaćeni stomak (mozak). I dalje je sedelja udubljena u svoj računar. Nema veze, pomislih, ona je u ovu kuću došla kao gost a ne kao posluga. Ušao sam u kuću i pre nego što sam zakoračio u trpezariju, bacih pogled kroz vrata velike sobe gde je sedeo otac, sa cigarom u ustima, zureći u blještavi ekran televizora. Spazih da je na tom ekranu neki glavati čovek sa debelim usnama i hiruškom maskom ovo vrata, baljezgao nešto o novcu i nekakvim nagradama. Nisam mogao da povežem njegove reči, nisam uspevao da ih, za kratko vreme koliko sam stajao tako ukopan na vratima, uklopim u jedinstvenu celinu, jer mi je njegovo pričanje odjednom postalo nerazjašnjivi kalambur. Ocu sam rekao ’’dobro veče’’ i otišao u trepezariju. Na stolu sam zatekao tri parčeta dvopeka, premazanog salatom od pavlake i kukuruza, čija je jarkožuto-bela boja pobudila u meni najzverskiju od svih zverskih pobuda – glad. Svaka čast Sofiji, pomislih, dok sam se oblizivao kao gladno kuče; poljubiću je u vrat, možda se i omrsim, znate na šta mislim. Ali, prvo da sabijem večeru.

Sava Šotić 

 

 




Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 12:32 03.05.2020

plodom semena

popušiti dva džointa zaredom težilo je ...užasnom načinu za samosmirenje

оно депра .....кад апи те
те постане ......мио друг,
дим ти може припомоћи
да суноврат склопи круг

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana