Jutro kao i svako drugo jutro, kao i svako drugo karantinsko jutro doduše suncem obasjano i vremenski ograničeno, Subotnje lenjo jutro.
Mi sa psima, imamo makar malo vremena za beg iz stanova, na 20 minuta na 200 metara.
Sedim na terasi i ispijam kafu, čekam supruga da dođe sa Medom iz šetnje, kad stiže poruka na kučkarsku grupu. Ženkica koju hranimo je povređena, gde ćemo sa njom, koga da zovemo, šta da radimo, počinju dogovori i organizacija. Zove se hitna pomoć, veterina Beograd, poslah im mejlove sa slikama, rekoše mi da mogu da dodju sutra, ali ako možemo nekako da saniramo makar malo povredu, jer ne mogu da stignu zbog obima posla i svih mogucih zabrana, vezanih za policijski čas.
Komšinica i ja se dogovorismo da krenemo, ona ponese povodac i kesu granula.
Krenusmo ka nasipu i romskom naselju.
Na putu do naselja shvatismo da smo krenuli bez pasa, a samo sa psima možemo napolje, ja rekoh, ako nas zaustave pokazaću mejl od veterine da smo izašle zbog povređene keruše, valjda nas neće dirati.
Nastavismo dalje, ja zahvalna Bogu što sam ponela i ličnu kartu, koju redovno zaboravljam, jer me podseća na godine koje su prošle i koje dolaze.
Na ulazu u naselje, spazim je i kažem tu je mala. Taman krenusmo kod nje, kad izadje jedna vremešna Romkinja sa dva sina i pitaše nas šta radimo.
Vidim, Goca, stala, a ja rekoh, da smo došli zbog psa jer je povređena.
„Jurila je mačku i prošla je kroz žicu“, reče stariji sin, „a veterinar ne radi“.
Zjapi ona rana, mene je zabolelo od gledanja, a kamoli nju koja trpi taj bol.
Komšinica reče da samo hoćemo da joj pomognemo, a starija Romkinja tek tada progovori, „A jel nećete da je vodite?“
Meni prolete kroz glavu, svašta što se dešavalo vezano za životinje u skorašnje vreme, pa joj rekosmo da smo došli samo sa dobrim namerama.
"Ne, njoj samo hoćemo da pomognemo", tek Goca dodade, da imamo i mi naše pse, i da nećemo da dovodimo i oduzimamo druge.
Pozvah ja i veterinara i sa njima svima se dogovorismo da dođu sutra i da je saniraju. Ženi pade kamen sa srca, videsmo obe da je vezana za kerušu.
Stariji sin nam reče da nisu znali da postoji hitna pomoć za životinje i zapisa telefonski broj da im se nađe ako im ikada bude zatrebao.
Kad ti kaže moja komšinica, „Gospođo, večeras oko 23 sata ću ja doći i doneti jod. Ostaviću ga na zid, samo da znate da ne mislite da sam došla zbog ne znam čega, već samo da donesem jod.“
Uto sin odgovori da imaju kamere i da se ne sekira ništa, vidi se sve i ko ulazi i izlazi iz naselja.
Lepo se pozdravismo sa ljudima i krenusmo kući, obaveštavajući kučkare da je mala dobro i da će biti sanirana.
Na putu do stanova, pitam ja Gocu, da li će stvarno ići u 23 da nosi jod, kad ti ona meni, nego šta nego hoću.
Nedelja jutro.
Stiže lekar u naselje, da sanira Beki, tako se mala zove. Ali se u naselju pročulo da dolazi lekar, te svi dovedoše i pse i mačke na "sistematski" pregled.
Stade onaj lekar da porazgovara sa svima, sanirao je sve moguće i nemoguće povrede, svi Romi u naselju srećni. Kad ti tek jedan, a doktore da li imate nešto i za golubove.
Pogleda ga lekar i kaže: "recept za supu". Prasnusmo svi u smeh.
Ostavismo lekara da na miru završava posao.
Miris Dunava se širio oko nas, cvrkut ptica je remetio tišinu i u daljini zvuk crkvenih zvona. Odosmo, u naše male stanove, ostavismo širinu iza sebe praćene budnim okom kamere postavljene tako da se vidi ko i kada dolazi i odlazi i nekako ovo karantinsko jutro postade skroz drugačije.
Kučkarska posla i sistematski u doba korone, obeležiše nam ovaj vikend, a pomoći se može uvek, ako se pristupi ljudski i sa poštovanjem.
U zdravlje svima, i sa srećom da pregrmimo sledeći vikend.