Pokušao sam da se prisetim svih mogućih statističkih metoda, tehnika i postupaka, od onih jednostavnijih kao što su mod, medijan, aritmetička sredina, raspon varijacije, kvartilno odstupanje, standardna devijacija, T skala, C skala, Stanine skala, pa do složenijih kao što su Pearsonov ili point-biserijski ili tetrahorički koeficijenti korelacije, zatim koeficijent kontigencije, analiza varijanse i kovarijanse, ali nisam ni naslutio odgovor. Čak sam posumnjao da je primenjena metoda multipla multivarijacione regresione analize, koju je u svom doktoratu na nadaleko čuvenom Megatrendu, koristio jedan od ministara aktuelne vlade. Doduše, u toj disertaciji ostalo je nejasno kako je doktorand rešio problem heteroskedastičnosti ukoliko je narušena pretpostavka o nepromenjivosti varijanse slučajnih varijabli u linearnom regresijskom modelu, ali to sada nije tema. Negde u medijima sam zapazio naslov: Konova matematika, pa sam i nju pažljivo proučio.
Ipak, nisam uspeo da dođem do odgovora na pitanje: Kojom je metodom, tehnikom ili postupkom struka iz kriznog štaba došla do zaključka da su penzioneri i ostali 65+, koji već više od mesec dana čame u kućnoj izolaciji, bezbedniji ako se šetaju utorkom, petkom i nedeljom, a ne ponedeljkom, sredom i subotom ili četvrtkom. Nadalje, kojom je metodom utvrđena bezbedna distanca za šetnju promera 600 m od stana ili kuće?
Zašto je u konkretnom slučaju pitanje metode bitno? Pa, veoma je bitno. Jer, kada se primeni pogrešna metoda, što je opšte poznato, onda je i validnost zaključaka sporna. Kako struka nije dala nikakvo obrazloženje u vezi metode, može se zaključiti da tu nikakve posebne metodologije nije ni bilo, pa čak ni metode štapa i kanapa, koju u Srbiji rado i često koristimo u donošenju značajnih odluka. Jednostavno struka (ili možda neko drugi?) je rekla: Neka to bude utorak, petak i nedelja… i bi utorak, petak i nedelja.
Ali ako je sve to tako, a sa dosta osnove se može pretpostaviti da jeste, onda se otvara čitav niz novih pitanja. Npr. zašto samo utorkom, petkom i nedeljom, a ne i četvrtkom, odnosno zašto se penzioneri ne bi, ako to žele, šetali svaki dan, zašto samo pola sata, a ne 45 minuta ili ceo sat i zašto 600, a ne 800 ili 1000 metara. Mogla bi se postaviti i mnogo ozbiljnija pitanja: Zašto je onima 65+ šetnja dozvoljena tek 21.04. a ne pre pet ili deset dana, odnosno zašto im nije dozvoljeno od prvog dana njihove prinudne izolacije da dnevno šetaju pola sata ili sat, naravno u vreme kada je svima ostalima zabranjeno kretanje?
Poslednje pitanje ima smisla tim pre što niko iz struke, domaće i strane, nikada nije tvrdio da se virus širi šetnjom, odnosno kretanjem, već kontaktima i to samo ukoliko se ne poštuje određena distanca. A kada smo već kod distance, zgodno je da se ukaže da od početka epidemije, pa do danas, struka i mnogi drugi upotrebljavaju pogrešan termin – socijalna distanca. U epidemije korona virusa nije reč o socijalnoj distanci, već o fizičkoj distanci.
Socijalna distanca je stepen bliskosti ili udaljenosti pojedinca ili jedne socijalne grupe u odnosu na pripadnike neke druge društvene, etničke ili rasne grupacije. Zavisi od socijalnih stavova koji se formiraju u porodici, socijalnoj sredini, tokom školovanja i naravno, pod uticajem medija. Postoji i instrument za merenje socijalne distance, a to nije metar već Bogardusova skala, koja se definiše kao stepen spremnosti pojedinca da prihvati određenu vrstu odnosa sa tipičnim pripadnikom neke druge socijalne grupe.
Naravno, navedene i sve eventualne druge zamerke na terminologiju i metodologiju naših stručnjaka iz kriznog štaba brzo ćemo zaboraviti, ako nas što pre i sa što manje žrtava izvedu iz epidemije covid 19. Za sada su, a prema poslednjim izveštajima, na dobrom putu.