Toliko neprijatnih i odvratnih stvari se odigralo u onoj bivšoj i ovoj sadašnjoj zemlji, u martu mesecu.
Znak za uzbunu 14. marta 1972. godine stigao je sa Kosova.
Bio sam student III godine Akademije likovnih umetnosti. Tadašnja vlast je, uostalom kao i ova sadašnja, krila dok god je mogla i sprečavala medije da kažu pravu istinu o Varioli Veri! Ljudi su se slobodno ponašali, šetali, družili se, sve do trenutka dok broj umrlih više nije mogao da se sakrije pod tepih. Onda je počela vakcinacija.
No pre toga, posle završenog časa Anatomije u Rajićevoj, nas trojica kolega i drugara smo krenuli da popijemo Nikšićko pivo u limenoj baraci u ulici 7. Jula, jedino tu ga je bilo u celom Beogradu. Na uglu Knez Mihailove i 7. jula bejah iznenada opkoljen sa petoricom koji su me sa šiptarskim naglaskom pitali gde je najbliži Dom zdravlja! E tu sam se i ja osvestio! Do tada sam se ponašao ono, kao neće mene. Uputio sam ih u Dom zdravlja u Siminoj i odmah otišao u Šest kaplara u ambulantu kod Dr Branka N. Tamo je već bio red. Stao sam iza svih i zapalio cigaretu. Bilo je dosta mojih prijatelja pa smo pričali, zafrkavali se i plašili starije. Došao je red i na mene, Dr Branko mi je cepnuo kožu na ramenu i rekao mi da dođem na kontrolu, više se i ne sećam kroz koliko dana. Nastavio sam i dalje da idem na Akademiju, nastavi da živim kao pre, kafana, fudbal, devojka, pecanje… S vremena na vreme pogledao bih ranicu na ramenu. Izgledala je kao da me ujela osa ili pčela, malecko crvena i uzdignuta, oko dva milimetra. Kada sam u zakazano vreme otišao na kontrolu, Dr Branko mi je sa osmehom kazao da ne samo da bih preživeo nego i da sam imun na V.V. Za razliku od mene, moj drugar iz solitera Ljoti, morao je da ide u bolnicu, nateklo mu je rame, limfne žlezde, nije mogao da pomera ruku. Morali su da mu daju Interferon koji mu je pomogao. Tada se Interferon proizvodio u našoj zemlji.
Mene i brata su kao stalne davaoce krvi, pozvali iz Zavoda za transfuziju krvi da dođemo i damo krv da bi se u Torlaku pravila vakcina. Naravno da smo otišli. Bilo je divno videti na delu ljudsku solidarnost! Sve prostorije Zavoda su bile natrpane poljskim krevetima, na svima su ležali ljudi i davali krv a bar tri puta toliko je čekalo da na njih dođe red. Epidemija je potrajala a onda je iznenada stala.
Nekoliko godina kasnije, Goran Marković je napravio film Variola Vera uspevši da dočara događaje za vreme epidemije ali i da pokaže kako vlasti (ondašnje) odugovlače sa informacijama. Da li ima ikakve sličnosti sa ovom vlašću, prosudite sami