путопис, пецање & nothing else

Черевићан RSS / 08.05.2008. u 12:32


гошћа блога  . . . . Mr. Ivana K.



U San Dijegu sam prvi put videla pelikane, i kolibrija sam videla, hibiskus raste kao drvo, i svaki put je vodio do okeana. A okean…
Sta okean?
Okean.


Ljudi se oslanjaju na svoje instinkte, kao i sve zivotinje, samo sto to retko priznaju; ja svoje gajim kao da ce mi obezbediti bar jedno nafatirano nasledstvo. Verujem im, postujem, i uvek konsultujem kod svih vaznijih pitanja u zivotu. To instinktima godi, a racunam da ne moze da skodi.U San Dijegu su moji instinkti namirisali nesto cudno. To ne znaci da je tokom tih par dana racio bio iskljucen, ili da nisam imala drugog posla. Ne, samo je culo mirisa najstarije, i najzadrtije medju familijom.



Da bih uspela da opisem koliko je juzna svetlost lepa trebace mi ostatak zivota. A ako jedan broj tih godina stvarno i provedem na jugu, mozda cu natrcati na pravu deskripciju. U medjuvremenu – nista. Da bih opisala koliko je okean lep, trebace mi da ga gledam jos dugo. I gledam, i gledam. Necu ni probati da ga opisem. Niti bih za to imala vremena od gledanja. Ali zato preporucujem svima vama koji ste na nekoj pristojnoj udaljenosti od okeana – posetite ga. Neka vam se desi. Okean.

U medjuvremenu, morala sam da razresim misteriju cudnog mirisa San Dijega.

Niko ne peca.

Molim?

U San Dijegu niko ne peca.

Zamislite. Najveci okean na svetu;

PacificBeach11.jpgnemerljiva

voda sve do Azije, i niko da zabaci udicu. Na Pacific Beach-u postoji ogroman kej koji se isprsio u vodu i stoji tako, ukrstenih linija, nacrtan naspram neba. Razbijaju se talasi, ljudi kao tackaste bube hodaju napred-nazad, u vodi se muskarci u gumiranim odelima bacaju na daske i surf-uju, neki drugi baterijama vozaju po nebu mali padobran. Po stazi Kalifornijanci dzogiraju, sede u barovima i piju, prolaze, odmeravaju jedni druge, pricaju i nikud ne zure. Meksiko je na par kilometara odatle, i svako, i juznije i severnije od te tacke im zavidi. Manikirane ulice, drvoredi od palmi, navodnjene baste i rascvetani hibiskus. U skupe restorane riba stize sa Aljaske.


Nema ni ribarskih camaca. Otkad je sveta i veka, ljudi kad vide vodu pomisle ‘al’ je voda svega puna!’ Od toga se moze ziveti, dovoljno da niko ne bude gladan. Milionima godina se zivelo uz vodu i od vode. Nije se bogatilo, vecinom, i lako se umiralo, ali kad se zivelo, zivelo se vredno i predano. Onda je dosao San Diego. U njemu nema ribara. Ima beskucnika, siromasnih kvartova u koje se ne zalazi, bogatih korporacija i visemilionskih deal-ova, workoholic-a, usamljenih i mnogo ljudi kojima je dosadno. Niko nije cuo niti mari za onu staru ‘teach a man to fish and he’ll feed himself’.


Nisu samo pecanje i ribarenje zaboravili u San Dijegu. Ima puno knjiga na tu temu – kako su ljudi stvarali naseobine i civilizacije. Ako i ne bi bas poceli od njega, vrlo brzo bi sagradili trg. Oko trga bi se poredjalo sve sto je gradu najvaznije, pa dalje progresivnim gubljenjem znacaja doslo bi i sve ostalo. Uvek bi na trgu ili u ulicici pored bio i market. Od onih pijacnih, ribarskih, umetnickih, antikvarnih, ma svakakvih. Gde bi se drugo nabavile najsvezije, vesti i lignje? Na takvom jednom trgu bi se porodice okupile da prosetaju, deca jurila i mladi gledali jedni druge preko plime hormona. Sve da u San Dijegu i ne vole da citaju, ima takvih mesta, sa trgom, te trznicom i ljudima koji setaju, svuda po svetu, zaostalih iz zaostalih vremena, zaostalih kao sto za ostajanje treba ljubavi, snage, istrajnosti i vere da trajanje ima smisla. Ali mozda Sandijeganci ne vole da putuju, jer tu gde su imaju

 sve, i svi im na tome zavide. LaJolla6small.jpg  A na TV-u samo komsijske krave, i razruseni trgovi svetskih gradova.
Posto stanovnici San Dijega mahom ne vole da putuju, oni voze automobile svakog dana, veci deo dana. Kad kupuju mleko i novine, idu na kafu, da gledaju okean, ili na plazu, kad vode decu kod druge dece, ili vode sebe kod drugih slicnih sebi… U San Dijegu ima duplo vise automobila nego ljudi. A u restoranima nema ribe.

Neka mi oproste Sandijegosi, ali jako su dvolicni. Ne kao yin & yang, nego kao tragikomedija. Nasmeseni, belih zuba, a tuga Bozija.

Obozavaju kitove i foke, a na autoputevima dva i po miliona automobila. Jedini camci koji pristaju uz obalu su nosaci aviona i tankeri s naftom.

Zalivaju hibiskus i palme  LaJolla5small.jpg  a na brda su nalili asfalt i beton.

Vole da zive na jugu a u zgradama moras da obuces dzemper. Termostat za klima uredjaje je podesen na ‘freezing’. Freon leprsa po veselom nebu nad Amerikom i zaleti se u detektore zagadjenja. ‘Kako bese,’ pita ih bezobrazno, ‘u kom pravcu je ozonska rupa? Idem da je pocepam!’
Tramvaj postoji u San Dijegu da bi se unovcila proslost i cuva se za turiste.
Ljudi nemaju zdravstveno osiguranje. Ali su svi jako zabrinuti za zdravlje kitova i foka. Da su citali Hemingveja tek onda niko ne bi pecao - Kalifornijom iskljucivo hoda homo sensitive. (Hemingveja bi verovatno uhapsili).


San Dijego, i Kalifornija, zvuce tako dobro na spanskom. Sveti ovaj, sveti onaj, grad andjela…
Na engleskom? Mama mia, kakav bullshit!


Tako puna utisaka, jedva sam se i vratila kad sam krenula sa pricom o San Dijegu. (A i da se malo hvalisem, koliki je broj ljudi koje znate bio u San Dijegu? To je kao da je neko bio u Raju, i vratio se, dobrovoljno. Ni Isusu tako nesto nije uspelo).

Na svako moje u-San-Dijegu-niko-ne-peca dobila sam razlicite odgovore.

‘Oscar Wilde je to rekao najbolje: America is the only country that went from barbarism to decadence without civilization in between.

‘Osim Njujorka, Cikaga, San Franciska i Bostona, Amerika nema gradove. Unistili su ih svojevoljno.’

‘To je neizbezan danak progresu.’

‘From a melting pot, America has become a boiling pot.’

‘I u Evropi se sve menja. Svi jure za parama, nema se vremena nizasta, i svi su besni na ceo svet.’

‘Korporacija Amerika i njeni direktori na delu.’

‘Nista ne znaju ovi Amerikanci. Nema tu tradicije i kulture. Sve sto im je vazno su pare.’

‘Mozda za pecanje treba dozvola. A i oprema je skupa. Ja sam prosle godine samo na stap potrosio $300.’

‘Prvo su kopirali evropsku kulturu, sada kreiraju svoju. Eto rezultata.’

‘E da smo znali da sacuvamo ono sto smo mi imali…’

I tako je prica o (ne)pecanju postala prica o Americi. Kao sto svaka prica postane prica o Americi. Iz nekog razloga Amerika udje u svaku pricu. Ceo svet gleda u Ameriku - Amerika gleda samo u sebe.

A meni je jos uvek pred ocima okean. Prazan. Nedodirljiv. Kome je jos do pecanja.




Komentari (101)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

pnbb pnbb 16:42 12.05.2008

Re: Gucha, prase, rakija & nothing else!

kao sto si ti napisala o mojoj (Kaliforniji), mislim da bi s pravom bila uvredjena.

azra, super pises na srpskom za jednu kalifornicanku... neko od predaka je mozda iz tih krajeva, ili su svi s mejflauera, pa lagano drang nach west?
u svakom slucaju , previse vremena si posvetila lingvistici, a premalo matematici a narocito logici:
Beograd je sto puta zagadjeniji od Los Angelesa

ili je to bilo u patriotskom zanosu?

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana