Moris je juce razmisljao - da li se covek zaista odmori kad umre? Da li je smrt spasenje? Jeste za nekoga ko nije bio drkadzija, pomisli Moris i povuce jedan debeo duvanski dim. A eto danas, gle sudbine, svet je napustio jedan poznanik. Dobar dasa. Slikar, svestan opste nepravde ali ne i jedan od onih koji se mire sa tim. Sreckovic, pomisli Moris. Nije bio pička kao ja. Pateticni, dobrodrzeci uobrazenko. A voleo ga je taj slikar. I Moris njega. Zeleo je jednog dana da ga poseti u tom njegovom gradicu na jugu i da zajedno zapale dzonglu i da iskuliraju u tisini. Smrt ih je preduhitrila. Moracu jos mnogo da radim na sebi da bi se sreo sa slikarem, razmisljao je Moris, jer tamo gde je slikar otisao nije lako doći. To treba da se zasluzi. Tu Morisovi pateticni tekstovi i ostale kerefeke nece pomoci. Ostace mu samo da veruje.