Biti ja, je najteža stvar na svetu! Ne želim da budem pretenciozan, mnogi od vas mogu misliti isto ali ja govorim o sebi. Načitan sam i obrazovan, ovo govorim bez lažne skromnosti, i dalje nastavljam da saznajem sve i svašta iz svih oblasti ljudskih delanja i umovanja. Radoznalost je, smatram, moja najbolja osobina. Ali! Parafraziraću Sokrata: Što više znam, svestan sam koliko toga ne znam! Ne volim sukobe ni verbalne a ponajmanje fizičke. Ipak, tokom života imao sam ih ne mali broj. Nikada, zaista nikada nisam ja bio taj koji bi ih zapodevao ali sam bio primoran da se branim kako znam i umem, najpre razgovorom ali se često, posebno u detinjstvu, dešavalo da se, ne želeći to, pobijem. Česte selidbe, novi gradovi i okruženja, novi ljudi, deca, uvek sam morao da prolazim kroz ispitivanja i dokazivanja.
Spoj, sprega, svega što je oko mene, što me okružuje, bilo da se dešava ovde i sada ili ko zna gde u svetu i svesti i podsvesti koje se prožimaju, čini neverovatno zahtevan konglomerat koji nudi bezbroj rešenja ili nerešavanja, svakodnevni napor da se dođe do zadovoljavajućeg odgovora. Zato volim dijaloge, dijaloge sa osobama, ženama i muškarcima sa kojima mogu da razgovaram na ravnoj nozi, kojima ne moram a ni oni meni, da crtam šta sam i o čemu hteo da kažem. Često i ja i oni saznajemo nešto što nam do tada nije bilo poznato. Zato imam uzak krug prijateljica i prijatelja!
Ja ne bih, ma kako sićušan, bio deo Kosmosa a da u meni ne postoje crno i belo, negativno i pozitivno. Celog života se trudim da budem pozitivan i to mi u većini slučajeva uspeva ali s vremena na vreme u meni se pojavi crnilo, negativitet, crna rupa! To uglavnom ne utiče na najbližu mi ili dalju okolinu ali u meni stvara neverovatno silnu napetost, crna rupa svom svojom snagom poništava, briše, destruira sve pozitivno i iz sekunde u sekundu postaje sve jača, sve agresivnija, obuzima mi um i tera me u pravcima koje sam svesno nikada ne bih izabrao. Nestaje radost, pojačavaju se suicidalne tendencije, o depresiji da i ne govorimo. Užasno je teško boriti se sa tim! Već godinama, to me je između ostalog spasilo kad me strefio infarkt, dišem, ja to zovem Lao Ceovski, uz to izađem na kej pored Save i teturam kilometrima bez zastajkivanja, duboko udišem ozon ogromnih topola, dodirnem ih, pomazim, tražim mesto sa kojeg se vidi reka inače zakrčena splavovima, posmatram nebo, oblake, sunce i još koješta činim ne bih li se oslobodio crnila u sebi. Tama, tmuša, crnilo zna da potraje i po mesec dana! Izaći iz njega je kao živ izaći iz živog peska, uz samopomoć, pomoć voljene osobe, svakominutnim insistiranjem na povratak pozitivne energije uz sve prepreke koje crna rupa postavlja jednu za drugom. Potrebna je ogromna usredsređenost, želja i volja, pored čestog poriva da se odustane, da bi se crna rupa povukla. Njeno povlačenje nije trenutak za radovanje jer nikada ne znate kada će se opet pojaviti. Kada prođe tri, četiri dana, nedelju dana, posao kojim se bavim pomogne mi u nerazmišljanju o njoj, vremenom je potpuno zaturim i zaboravim. Vremenski period do sledeće crne rupe može biti dug, šest meseci, godinu dana ali se dešava da ne prođe ni deset dana a ona se pojavi kao nezalečena rana i onda Jovo nanovo! Ono što je najgore je što negativitet, crna rupa, uvek, baš uvek, iznenadi! Ne možete je predvideti, naslutiti, pripremiti se za nju! Vrativši se sa mora, zatekla nas je vest o smrti dragog bića!
Šta reći više, ceo život provedoh padajući i ustajući, uspravljajući se. Majušni trenuci opuštenosti, prijatnosti, ljubavi, prijateljstva su najbolji lek protiv crnila.