Uđem. Zatvorim vrata. Zaključam. Navučem tešku crnu zavesu. Skinem čist beli mantil i obučem košulju od debelog platna, pohabanu i uflekanu hemikalijama. Nogom izvučem plastičnu hoklicu ispod leve strane postolja i nadvijen preko radne površine, doprem do prozorčića, blizu plafona. Zatvorim ga. Navučem crnu zavesicu. Otvorim oči. Nema razlike. Gledam, ali ne vidim. Zatvorim oči. Isto je. Uslovi su ispunjeni. Rendgenski snimak mogu da napravim i zatvorenih očiju. Mogao bih da imam crveno svetlo, pod kojim se snimak može razviti bez oštećena, ali ovo je ambulanta za siromašne, pa se na svemu štedi. Važna je zarada. Dobiti snimak je, ionako, nekoliko uvek istih radnji, uvek istim redosledom, za uvek isto vreme. Isti krug. Prost krug. Pljosnat.
Stojim, u tom ozidanom kovčegu, komotnom grobu, svemiru bez sunca i ne pomeram se jedno vreme. Mogao bih biti na bilo kom od mesta. Crno je, miriše na acetate. Sirćetni mrak. Plafon mi je van domašaja ruku, ali s mesta na kom stojim mogu da dohvatim sve zidove. Dodir zida me vrati. Znam da su okrečeni u crno i tako izgledaju kada otvorim oči. I kada ih zatvorim. Ne pomeram se. Imam minut za sebe. Imam pravo na život, prezir, sećanje, patnju, svaki taj minut u toku dana je isti, kao san koji se ponavlja. San u zaključanoj mračnoj prostoriji, kao da sam unutar lobanje. San da sam neko.
Dohvatim jednu flašu s desne strane radne površine i sipam razvijač u desnu kadicu. Otvorim kasetu u kojoj je snimak i vrhovima prstiju ga uzmem za jedan ćošak i spustim u hemikaliju. Imam pola minuta za sebe.
Gledam u plafon. Vidim zvezde iznad mora, milione koje se ne vide iznad velikog grada. Strah me je, ne od mraka, strah me je od beznačaja. Kako iko može da bude neko? Ja, pa ja i samo ja. Svako je previše svestan sebe, u najboljem slučaju daje sebi na značaju, ako živi u besvesti. U stvari, svako je ništa. Greška prirode. Evolutivni poremećaj. Svest je poremećaj. Samosvest je bolest. Vidim sebe u košuljici, umotanog u belu tvar nalik vati, kao larva. Nekada je san užasan košmar jer sam zarobljen u toj košulji, s rukama koje ne mogu da raširim, ulovljenog, spremljenog da me neko, nešto izjeda iznutra i ostavi šupalj egzoskelet da se kreće dok se ne raspadne. Nekada se izlegnem iz svog kokona, izvučem se iz sebe samog i raširim ruke a da ne dotaknem zid. Takav epilog mi bude dovoljan razlog da ustanem iz kreveta. To i nepostojanje unutrašnje arhitekture da sam sebi prekratim muku. Imam vrlo loš osećaj koji mi se penje uz nozdrve i onda se stropoštava u bunar stomaka. Kiselina ga vari.
S leve strane uzimam drugu flašu i otvorim je. U levu kadicu sipam fiksator. Pažljivo prebacujem snimak u tečnost kojom dominira sirćetna kiselina. Miris kvarenja, truljenja, raspadanja nešto će popraviti, fiksirati. Ceo kovčeg obnovi svoj dah. Mrak je. Dišem na usta ali miris smrti se uvlači u mene. Smrt miriše na sirće. Već sam mrtav, samo odbijam da potpišem. Priznao jesam. Onda se ponovo rodim, ali u ovaj isti život. Uđem u ovu istu klopku, imam iste košmare, isti miris me zgrozi. Imam minut ili tri i sve se ponavlja. Realan sam. Loše sam društvo. Pesimist. Snimak u fiksatoru stoji tri minuta, minimum, može i duže. Ako se zamislim, neko drugi već zalupa na vrata i vrati me.
Otvorim vrata, na kraju posla i pustim svetlo na kraj ovog tunela. Takvu priču prodaju i duhovnik i psihijatar. Vreme prođe i posao je gotov. Mogao bih da kažem da vreme ne postoji. Toliko sam dobro ovladao vremenom. Bez greške isporučujem kvalitetne rendgenske snimke. Niko mi ne treba. U prostoriji sam bio, jesam i biću ponovo. Ravan, tanak krug. Ako se pogleda pod svetlom neona snimak će razotkriti prelom, napuklinu, dislokaciju u skeletu. Poremećaj u temeljnoj arhitekturi, u njenom najdubljem osnovu na koji ide nadgradnja. Ako se taj isti snimak skine s negatoskopa i okrene za pola prostog kruga, postaće ravan, tanak kao dlaka, gotovo nevidljiv. Ljudi su opterećeni četvrtom dimenzijom, vremenom, protokom, prolaznošću, smrću, a da u većini slučajeva nismo valjano savladali ni treću. Dvodimenzionalna stvorenja, kao snimak onoga što bismo želeli da budemo, nešto, nešto s dubinom. Širina, visina, crno, belo, nule, jedinice, san, java, život, smrt, smisao, besmisao.
Prođe tri minuta. Neko drugi zalupa na vrata, dozove me. Oslobodim se teške košulje, obučem mantil, stavim film papir u kasetu za sledeći snimak. Otvorim vrata. Izađem na svetlo zatvorenih očiju. U jednoj ruci mi je snimak koji se cedi, drugom prekrijem oči i onda ih otvorim. Na snimku se obično nalazi neki užas, smrt koja se pojavila na slikanju. Smeši se s filma, u negativu, nekada skrivena, čeka da bude pronađena. Operem snimak vodom kako bi se što manje osećao na sirće i osušim ga fenom. Okačim ga na negatoskop. Vratim se u prostoriju za razvijanje rendgenskih snimaka, otvorim prozorčić da se izvetri. Prespem razvijač nazad u flašu a fiksator prospem ispod radne površine u wc šolju, koja je pride i postolje ove improvizovane laboratorije. Kada je drugi wc u ambulanti zauzet, ovde ima dovoljno prostora da mogu da se ispišam.