Pre 50 godina, 20. jula 1969. čovečanstvo je učinilo još jedan od velikih koraka u svojoj naizgled neutaživoj težnji da prevaziđe granice sveta u kome živi, malim korakom kojim je astronaut Nil Armstrong kročio na površinu Meseca. Sad, ovaj veličanstveni događaj nažalost, ili nasreću, nije jedina tema bloga, već je pre povod da se ispriča i priča o još jednoj, u principu prilično nedorečenoj temi - socijalnim eksperimentima.
Naime, socijalnih eksperimenata po svoj prilici može biti raznih - počev od svih onih koji traju nekoliko dana, do drugih koji se naočigled svih, a opet naizgled i neprimetno, odvijaju godinama i decenijama. Takođe, i idejnih tvoraca socijalnih eksperimenata može biti različitih - počev od svih onih koje sami sebi priređujemo, drugih koje osmišljavaju univerziteti ili privatne firme, pa sve do nekih trećih, čiji inspiratori neretko prevazilaze i raznolike državne i nacionalne granice.
Takođe, dobar deo mnogo čega što je već uveliko postalo sastavnim delom naših života začeto je, a dobrim delom verovatno još uvek i opstaje kao oblik socijalnog eksperimenta. Društvene mreže, na primer, počev od Majspejsa, preko Fejsbuka i Tvitera, pa sve do Instagrama i nadalje, nastale su dobrim delom izgleda i kao manje-više klasičan vid eksperimenta - čemu verovatno dobrim delom upravo i duguju svoju neupitnu popularnost, dugovečnost i vitalnost. Gde bi se, na sličan način, možda moglo otići za još koji korak dalje, i do nekih drugih savremenih medijskih formata, tipa blogova ili rijaliti programa (neki bi rekli da, na primer, i umetnost i sport neretko umeju da posluže kao prilično uspešna Petrijeva posuda za sprovođenje raznoraznih socijalnih eksperimenata).
Između ostalog, na linku https://www.onlinepsychologydegree.info/influential-psychological-experiments/ navedeno je, po autorima članka, 25 najuticajnijih socijalnih eksperimenata koji su sprovedeni zadnjih decenija. Na primer, jedan od najpoznatijih je onaj u kome je 1968. godine, neposredno nakon ubistva Martina Lutera Kinga, učiteljica Džejn Eliot iz Ajove (kako bi valjda đacima objasnila šta bi rasizam sve uopšte i mogao da znači) podelila odeljenje u jednom od nižih razreda na decu sa plavim i braon očima, rekavši im u početku da su deca sa plavim očima superiornija. Ostalo je istorija.
Sad, šta bi uopšte sve i moglo da znači "najpoznatiji i najuticajniji socijalni eksperiment", posebno ako se uzme u obzir i to da se mnogi od ključnih istorijskih događaja (tehnološke i druge revolucije, razne reforme, i sve tome slično) takođe mogu na određeni način smatrati nekakavim oblikom socijalnog eksperimenta. Da ne idemo preterano daleko od ovih prostora, postoji, na primer, i čuvena urbana legenda po kojoj su svakojake socijalističke države po Istočnoj Evropi, uključujući i jugoslovensko socijalističko samoupravljanje, bile ništa drugo do ozbiljno organizovani i pažljivo praćeni eksperiment, čiji su neki od rezultata (iako su mnogi od njih na kraju verovatno ispali i poprilično neuspešni) na kraju na određeni način i prilično uspešno ugrađeni u neke od mnogih naprednih sistema zapadne demokratije. I tu, na kraju, na određeni način upravo i dolazimo do početka bloga.
Kakve, naime, veze uopšte i može da ima SAD svemirski program i njihovo sletanje na Mesec sa bilo kakvim vidom socijalnog eksperimentisanja. Pa, po nekima i ima, pošto je u jeku Hladnog rata neko izgleda došao i na ideju da bi dva suprotstavljena bloka bilo mnogo smislenije odmeravati u nečemu daleko simboličnijem i bezazlenijem nego što je jurnjava tenkovima po Panonskoj niziji ili dobacivanje balističkim raketama. I, šta bi pre uopšte i moglo bolje da posluži datoj svrsi nego što je osvajanje svemira. Te je tako, po nekima, na kraju stvarno i bilo. Umesto da se ratuje (što neki takođe smatraju vidom socijalnog eksperimenta, doduše nešto brutalnijim), Istok i Zapad su svoju snagu dobrim delom izgleda upravo i odmerili uspehom u trci u svemiru.
Sad, u početku trke Rusi su ozbiljno bili poveli, da bi ih krajem 60-ih SAD donekle i prestigle sletanjem na Mesec. Nakon toga dolazi do čudnog perioda prilično nedefinisanih odnosa, koji su se kretali između rivaliteta i saradnje suprotstavljenih blokova, gde je čitava svemirska trka prilično naglo prekinuta raspadom SSSR 1990. godine, ostavljajući pitanje konačnog pobednika u svemirskoj trci donekle i otvorenim. Naravno, postoji i prilično interesantan nastavak čitave ove priče, koji seže sve do današnjih dana, ali on se, bar naizgled, više nije ticao Hladnog rata.
I, šta bi sve ovaj eksperiment u stvari i mogao da kaže o tome koji je sistem i zašto na kraju stvarno i ispao bolji (dobro, ako izuzmemo činjenicu da je jedan opstao, a drugi propao) - to ostaje na nekome ko se u čitavu priču bolje razume da na određeni način bolje i pojasni.
A opet, na koje bi uopšte pitanje jedan takav globalni socijalni eksperiment i mogao da da ikakav odgovor. Možda i na ono koji bi koncept u stvari, na kraju, na određeni način i mogao da bude uspešniji - na onaj koji se između ostalog i zasniva na društvu konkurencije, koje ljude navodi da večito streme ka nečem višem ili boljem, ili drugi, u kome je u principu dobro ono što se drugovi dogovore na nekom od komiteta.
Odnosno, da li stvarno uopšte i može da postoji nekakav univerzalni koncept dobrog i boljeg, ili tako nečeg uopšte na kraju u principu ni nema ... ili je, možda, stvar u stvari na određeni način donekle bila i potpuno obrnuta, bar kada su Zapad i Istok bili u pitanju.