Nekako sa godinama umesto da neka sećanja blede, kod mene postaju sve jasnija i življa. Jedna od njih je „babuškina marama“, crvena, cvetna, sa velikim bulkama i resicama.
Moja baba je uvek nosila marame, sem kada ode na frizuru i uradi mini val, taj dan je paradirala kroz grad, sva važna i srećna, a sutradan bi marama opet bila na glavi.
Ne znam ni sama zašto, ali ta cvetna marama je bila prelepa, a takvih je imala u svim bojama i dezenima.
Ujutru bi je uvek stavljala, jer je kuvala, pa da dlake ne „lete“, a kada je radila van kuće da joj se kosa ne zaprlja.
Imala ih je i od svile i od platna. Ja sam volela platnene, a pogotovo jednu koju je dobila od Rumunke koja je u to vreme prodavala za jednu „crvenu“. Rumuna je u to vreme bilo puno, a ona se sporazumevala na vlaškom sa njima i uvek je dobijala neke popuste, pogotovo za konac od kojeg je radila stolnjake i kasnije prodavala, i imala dodatnu zaradu pored penzije.
Marame su bile uvek prisutne u našem okruženju, cvetne, crvene, šarene, sa bulkama i ružama.
Marame koje podsećaju na jedno doba koje se polako gubi, na miris slatka od trešanja, dzem od šljiva, gibanicu i tufahije.
Marame koje su krile lepotu ispod, one koje su mirisale na detinjstvo isunjeno srećom.
Jedne večeri, oko Svetog Ilije, kod prababe na selu koja je u to vreme imala 89 godina slušale smo pradedu koji je svirao na violini, pored tek pokošenog sena. Lenka je izašla pokrivena maramom iz stare kuće i donela sveže lepinje i kajmak i paradajiz.
Glava joj je bila ukrašena bulkama,nosila je belu košulju od srpskog platna sa rumunskim vezom, i kecelju koja je od štirka bila kruta sa crvenim vezom. Sela je na drvenu hoklicu, i slušala je pradedu.
Dok smo mi jeli, vrškom marame je obrisala suzu i tada sam ih poslednji put videla zajedno.
Mirisi i sećanja na vreme koje je nestalo, ukrasili su i moju glavu jedne vrele letnje večeri. Nosila sam bulke, a vrhom marame sam obrisala suzu. I bilo je vrelo veče, grad kroz koji sam išla poput duha, praćena senkama prošlosti, koraci koji su nestajali u sadašnjosti i vratili sećanje na Svetog Iliju, miris sena, pečenog hleba i kajmaka, svaka latica me je vratila u vreme koje sanjam i kada su mi oči širom otvorene. Latice slikane dušom i babuškina marama, sećanja koja ne blede.