Eksperimenti u blogovanju| Gost autor| Literatura

SPUŠTEN

horheakimov RSS / 21.06.2019. u 22:00

gošća autorka: Ava Gotal 
 
 
Prolazak kroz ljude još uvijek mi pričinjava radost, čak i nakon stotinu godina spuštanja među njih. Poseban je to osjećaj; prolaziti kroz ljudsko tijelo upravo u najprometnijim ulicama dok su zaokupljeni žurnim koračanjem u raznim pravcima za koje se sjećam da su im od iznimne važnosti dok im ni na kraj pameti nije da nikakva važnost ne postoji i da što brže žure iz dana u dan, iz časa u čas, to su bliže onome mjestu od kojeg ih jeza podilazi - što me svaki put natjera u smijeh. Obično odaberem jedno lice koje napadno odaje unutarnje stanje jedinke, drugim riječima-osjećaje; ogorčenost, bijes, frustraciju ili, često, prazninu.
 
  

 
A onda se zaletim i proletim kroz tijelo koje to lice nosi. Ponekad se zadržim u nekom od tih tijela čisto iz zabave promatrajući njihovu zbunjenost uslijed neobjašnjivog, nekontrolisanog zastoja, otkazivanja poslušnosti vlastitih nogu, cijelog tjelesnog mehanizma kojim vjeruju da vladaju, potpunog gubitka kontrole nad samima sobom. Zastanu dok ih drugi bezobzirno gurkaju, sudaraju se s njima ili dobacuju ljutito toj prilici koja im se odjednom ispriječila nasred ulice, a oni u kojima sam zastao izgubljeni su, nemaju pojma šta se s njima u tim časovima događa. No nikada ne padam u takav zanos da se zadržim predugo, jer mi je umetnuto sjećanje na osjećaj samilosti mada ga, kao ni drugih osjećaja više nema u meni, nikakvih ljudskih emocija koje sam imao dok sam bio poput njih. Ali dovoljno je i umetnuto sjećanje da se ponašam prema propisima i brzo napustim tijela tih zalutalih putnika koji misle da znaju kamo idu, dok uzmiču pred spoznajom o tome koji je doista kraj njihovog puta. No to je samo moja mala zabava, a moje poslanje je nešto posve drugo, neosobno, da, ja s tim poslanjem nemam nikakve emotivne poveznice kao ni s bilo čime drugim; naprosto mi je nametnuto i tako ga bespogovorno izvršavam. Kada mi je prvi puta izrečena naredba, (pod krinkom prijedloga, tako to uvijek nadređeni čini), o mome budućem zadatku među ljudima, dakle, mome poslanju, sjećam se da sam kao i svaki puta u hipu mentalno shvatio šta ima da činim, ali sam djelić sekunde poslije izgubio svijest i srušio se nadređenom pred noge. Nikome nije bilo shvatljivo što mi se u tome trenutku dogodilo mada su izvršeni detaljni, uvijek mučni psihofiziološki testovi na meni čim sam se osvijestio, kako se to obično i čini pri najmanjem odstupanju  operatera na bilo koji način suprotan utvrđenom, propisanom, uhodanom. Uspio sam zatajiti razlog iz praktičnih razloga, uostalom, vjerujem da to i drugi čine.
 
Dan poslije budim se na metalnoj klupi u nekom nevelikom parku odredišnog grada i shvatam da su me spustili. Nakon što već dugo vremena nisam bio spuštan, radoznalo promatram ljude, većinom šetače sa psima ili djecom koji se, čini se, opušteno prešetavaju parkom, a posebno se zagledavam u nekoliko njih koji nisu koračali kao drugi već su širokim, brzim koracima kao u bijegu pred nekim, nečim, ili kao da preskaču neku prepreku na putu ispred sebe, prestizali ostale, hitro odmicali, u trenu mi se gubili iz vida, pa se poslije kratkog vremena ponovo pojavljivali; zaboravio sam kako se to zove i šta znači, to, kad tako ljudi čine i prestižu većinu koja korača u istom sporijem ritmu.
 
Kreni sad! - prođe mi naredba koju sam iščekivao kroz lijevo uho, a potom kratki reski pisak - odgovor mog uma o prijemu i spremnosti. I krećem, napuštam park, nalazim se u jednoj od sporednih ulica grada kojom ravno idući odmjerenih stotinu metara nailazim na glavni trg. Zastajem ispod nekakvog stupa i po ko zna koji put se čudim kako su svi trgovi u svim gradovima potpuno isti i prisjetim se da sam u nekom neodređenom vremenu, dok sam bio kao oni, pravio razliku od ovog do onog trga u ovome ili onome gradu, da sam uspoređivao koji je bolji ili ljepši od nekog drugog trga u nekom drugom gradu od…
 
Smetnje sjećanja! - isti poznati glas prođe mi kroz lijevo uho i odmah potom automatski reski pisak moga moždanog sistema o prijemu i spremnosti. I krećem naglo ispražnjena uma u središte trga ruku ispruženih i počinjem izvršavati zadatak. Kupim ih brzo, ne biram, jer svi odjednom bivaju isti, uzimam redom kako koračam naprijed. Rutinska radnja koju sam ponavljao u više navrata traje kratko kao i uvijek, samo što svaki puta zaboravljam na kome izvršavam svoje poslanje, svjestan da sam podešen tako dok izvršavam, da ne razlikujem, ne prepoznajem ne procjenjujem ciljeve, ta čudna stvorenja koja upijam dlanovima i svodim na jedva vidljive kreature koje će zajedno sa mnom biti podignute. 
 



Komentari (5)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nask nask 09:49 22.06.2019

i proletim kroz tijelo koje to lice nosi

ta čudna stvorenja koja upijam dlanovima i svodim na jedva vidljive kreature koje će zajedno sa mnom biti podignute



Čist seksizam, spisateljica koristi prvo lice jednine muškog pola. Volim seksiste, ženskog pola.

nsarski nsarski 23:03 22.06.2019

Re: i proletim kroz tijelo koje to lice nosi

Čist seksizam, spisateljica koristi prvo lice jednine muškog pola. Volim seksiste, ženskog pola.


You'd get a kick out of this.

nask nask 19:42 23.06.2019

Re: i proletim kroz tijelo koje to lice nosi

You'd get a kick out of this.


If I don't get a kick out of this, you owe me ten bucks.
Черевићан Черевићан 13:40 22.06.2019

у веровању владања

svjestan da sam podešen tako da izvršavam

по питању томе много нас је
(креативних веома је мало) ,
дани лете...... рнбачење пуко
до привида живота нам стало
horheakimov horheakimov 08:54 27.06.2019

Avaj

Svako ima nekog šefa, koji te spusti...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana