Eto, priznajem da volim da trebim grašak. Nije da to ima ma kakve veze sa nastavkom priče, ali, pošto ista nekako mora da počne, neka joj ovo moje ničim izazvano priznanje bude taj neki početak. I tako nemam baš sasvim jasnu predstavu kuda će ovo pričanje da me odvede, tako da se ispostavlja da i nije naročito bitno koja će rečenica da stoji prva u nizu.
Elem, ja bih o sećanjima, onim usputnim, iznenadnim, ili o onima koja se podrazumevaju svaki put kada nešto raduckam, najčešće u kuhinji i oko pripreme i posluživanja obroka.
Tako, recimo, svog tate se setim uvek kada pravim pitu sa višnjama. On je to voće obožavao, kao i sve poslastice spremane od njega i nije se libio da učestvuje u pripremi istih tako što se dobrovoljno prijavljivao da trebi koštice. Pri tome bi mu se dešavalo da neka promakne u očišćeni deo, pa se tako nađe na putu nekom maleroznom zubu u gotovom kolaču. On bi tada tvrdio da ju je namerno ostavio da bi se znalo da su u pitanju prave višnje, a ne nešto tek nalik.
On mi je pred očima i onda kada je na jelovniku sosa mesa. Dok bismo svi mi već završavali sa jelom, tata bi tek počinjao, pošto je sve iz rinflajša seckao pedantno i pažljivo na sitnesitnesitne komade što je iziskivalo poprilično vremena, a onda bi to dopunio do uz vrh tanjira pireom i sosom od paradajke te dugo mešao da se masa ujednači, a da se pri tom ne prelije po stolnjaku.
Kad ljuštim krompir, kroz misli mi promine deda Srećko, od milošte zvani Namćor. U jednoj ruci štap, a u drugoj tronožac. To deda kreće na takmičarski deo Dragačevskog sabora, nameran da sedne k'o čovek i komotno odsluša čitav dugački program.
Dobro, ova slika nema baš neke veze sa krompirima, zar ne? Ali deda svakako ima, jer u njegovom delu porodice kruži legenda da je umeo prilično da zanoveta ako se ljuštenje ne odvija po njegovim pravilima, a to je podrazumevalo da se izvede tako da se što manje toga baci, a što više iskoristi. Logično, naravno. No, dogodi mi se da malo jače zasečem, da počnem malo deblje da ljuštim i tada me on prekorno pogleda negde odozgore, a ja se malo postidim, a malo više nasmešim od neke dragosti.
Čuvena je i ona njegova rečeniica kada reduša zaboravi da na postavljeni sto stavi slanik. On bi tada samo rekao: - Priberi. - što bi u prevodu značilo da se astal ima iznova postaviti jer mu nedostaje najbitnija komponenta.
A kad smo kod soli, tu je i moj Deja. Njega, opet, bije glas da mu je omiljena izreka bila: - Bolje dosolac nego presolac. Budući da meni nikad ne treba dosoljavanje, a mom R.-u je gotovo neophodno, kad omanem sa količinom soli u jelu ja spremno izbacim ovu dedinu repliku kao ključni argument. Naravno, prvo proverim da li su oba slanika ( i onaj za posipanje i onaj za umakanje ) na svom mestu da ne bih dobila ostav po deda Namćorovom principu, što bi se dalo očekivati kao kontra-mera od njegovog rođenog unuka.
Deja je imao još jednu legendarnu izjavu. Ista je glasila: - Saća je najgori čovek na svetu.
Pošto je bio izuzetno vredan, a k tome i nestrpljiv čovek, nije voleo odlaganja i kada bi neko na njegov poziv na rad rekao: - Evo, sa' ću. - brzo bi gubio strpljenje.
Vukosava pjaba, moja baka Vuka, ostala je u porodičnim analima upamćena po neverovatnoj pribranosti prilikom raznih posekotina, oderotina i uboja koji su se sporadično dešavali u najrazličitijim prilikama. Tada bi samo hladnokrvno izjavila: - Na psu rana, na psu i zarasla. - sanirala povredu ako je to neophodno i nastavila dalje svojim poslom, a posla je uvek nalazila jer joj nikako nije polazilo za rukom da sedi dokona.
Nije bila posebno sklona ni probanju raznih jestivih novotarija koje su se pojavljivale iz bela sveta po kome su švrljali tetka i teča i tečina sestra među nama dečurlijom poznata kao metka Tira. Prema takvim stvarima je uvek gajila izvesno podozrenje, te bi najčešće uz odmahivanje rukom samo rekla: -Svašta Mila okusila. - odbijajući tako svaku primisao da bi to već nešto mogla da stavi u usta.
Mame se setim kadgod kuvam slatki kupus. Kada sam počinjala da učim tu nepojamnu veštinu gotovljenja jela, a počinjala sam već matora, sa preko dvadeset, jer sam do tada bila mali od kužine u njenom carstvu kulinarija, dovoljno upotrebljiva da seckam, ljuštim, mešam, mutim, dodajem iz špajza i frižidera potrebne sastojke, ali ne i da se posvetim u tu umetnost, imala sam tek ovlašnu predstavu šta sa čim ide i kojim redom se dodaje u šerpe i lonce. Naravno, prvi mačići se u vodu bacaju, a moji prvi kuvarski (ne)uspesi su bili sasvim jestivi, ali ne i dobri. E, a onda sam u nekom trenutku potrefila da skuvam kupus kao mama i to je za mene i danas stvar za veliki ponos.
A ponosna sam i na to što mama tvrdi da kuvam boraniju bolje od nje i da to radim kako baka Vuka, što ona kao njena ćerka nikada nije uspela da postigne. Naravno, pri gotovljenju boranije ih se obeju vrlo često prisetim.
Tate se setim i kad spremam spanać ili čorbast pasulj.
Ovo prvo sam spremala dok je mama bila nekim poslom odsutna od kuće na par dana, što se dešavalo izuzetno retko. Zgotovila sam, naravno, po bušnom i nepotpunom sećanju dodavačice i seckačice sastojaka spanać bez zaprške i bez imalo tečnosti u kome su dominantnu ulogu igrale sitne krhotine ljuski od jaja koje nisam uspela da pohvatam. A moj tata je ne samo jeo to čudo neviđeno, nego ga čak nije ni manisao iako se videlo da je u pitanju potpuna kulinarska katastrofa.
Kod njega je ovacije pobrao i moj prvi pasulj, koga sam spremila kada su mi on i mama prvi put došli u goste kao novopečenoj mladi. Ja taj bućkuriš ne umem ni da opišem sve i da hoću i moram reći da se i dan-danas čudim kako sam uspela da upropastim jedno takvo jestivo, ali ga je tata stoički kusao, a onda i opetovao. Jedino opravdanje nalazim u tome da je to bilo njegovo omiljeno jelo i da me je bezuslovno voleo i nije hteo da mi nanese duševni bol manišući moj trud. Stoga ga se prigodom pristavljanja pasulja u zemljani lonac uvek setim sa zahvalnošću.
I tako redom... Od jela do jela, od jedne do druge drage osobe. Neki su još tu, nekih već dugo nema, ali su, eto, upleteni u moju svakodnevicu na ovaj jednostavan i prisan način, pojavljujući se svako malo u mojim mislima i sećanjima.