Znam odakle sam krenuo, krenuo sam od kuće
idem na Orlovaču, polje maslačaka čeka svoje parcelisanje
platio sam grobno mesto za moje junake, Dadu i Nidžu, za deset godina
pitam, može li za nekoliko vekova unapred, blagajnik se napravi mutav,
izgleda da će zemlju hraniti kostima, na račun države,
to sam prećutao, nepravda,
ali bez brige sam
Avion sleće preko groblja, donosi tela,
nikada ga ne vidim kada uzleće, odnosi ždrela,
slova iz knjiga, memorisana u med,
generaciju X, generaciju Y, generaciju Z,
kompas bačen u zemlju, zarastao u korov,
biometrija miriše na štampariju, miriše na novo
sve nanovo, sve ispočetka, bez brige sam
Ništa me ne može vezati toliko jako, da uzlet sa piste ne pokida nit,
izvor nadanja natapa seme sumnje,
ovde je sve mrtvo, za mene, i tebe, propalo
srušeno, gotovo, oteto, pokopano i prokleto,
pa ipak van zemlje, na vazduhu, na suncu, imam neku šansu,
da isplivam, da koračam obalom,
bez brige sam
Orao kruži iznad Orlovače,
košava mu slomi krila, sruši na zemlju i šakali ga rastrgnu,
briznem u plač, setim se mojih nebioloških roditelja, ili je od vetra, alergije,
tražim izgovore, dajem sebi opravdanja, da napustim divljinu,
gde ljudi grizu kožu i meso, s ljudi, mrtvi leže mrtvi,
ostavljam vas dragi moji, na brisanom terenu,
misliću na vas, dogodine u Brizbejnu
Stigao je taksi,
kofer, kofer, kovčeg, kofer
rasprodat život u levom džepu, pasoš u ruci, u desnom gajim prazninu,
kao subvencionisana veštačka oplodnja, jedan plaćen pokušaj, bolje bi bilo da uspe,
vidim poznata lica, nekako se skupe,
biološki roditelji plaču, gledaju u zemlju, mucaju, držimo ti fige
kažem im, bez brige