Bile su kasne osamdesete, secam se kako je sve izgledalo kada je polako socijalizam nestajao, osećala se neka neizvesnost i sve više su pričali kako će Ante Marković da pokrene privredu sa mrtve tačke i kako će sledeći predsednik SFRJ biti neko iz Hrvatske. Mi smo bili klinci, igrali smo se kauboja i Indijanaca i ništa nam nije bilo jasno. Sve što sam ponekad uspela da čujem je da je mama zvala moju babu kod komšinice na telefon, da je pita da li gaji svinje za hranu i kokoške za jaja.
Baba je redovno slala jaja i sir iz Mladenovca, a mi smo imali brašno, krompir i luk.
Tih osamdesetih sam češće bila u bolnici nego li kući. Imala sam zdravstvenih problema, zbog kojih sam ležala i po nekoliko nedelja, a puštali su me samo za vikend.
Mrzela sam vreme provedeno u krevetu, okružena lekarima i medicinskim sestrama, svetlom koje je gorelo u hodniku, hranom koja nije mirisala na hranu moje mame, nedostajale su mi sestre. Mislim da nikada posle toga nisam želela da spavam sa svetlom koje je upaljeno, već isključivo u zamračenoj sobi.
Jedog dana okružena sumornim plavim zidovima, naslonjena na mamino krilo, sedela sam i čekala doktore.
U tom trenutku je prolazila neka žena sa brdom knjiga koje je nosila u onim šarenim velikim torbama. Sve knjige su bile za decu.
Mama ju je pitala koliko koštaju, i ona je krenula da nabraja cene.
Ona je u to vreme bila penzionerka, jer je operisala kancer i imala je invalidsku penziju. Mi smo imale dečiji dodatak i pored svega, života koji je bio više pelen, nego med, učile smo.
Njena omiljena pesnikinja je bila Desanka Maksimović, bila i ostala.
Pregledala je sve knjige i rekla uzećemo komplet.
Polako sam se podigla i pogledala sam je.
Mama, ali nemamo?
Pogledala me je, je i rekla: „Znanje cenu nema.“
Komplet knjiga se zvao „Kratkovečna i druge bajke“, bio je taman braon povez, sa zlatnim slovima.
Krenule smo kući, nas dve. Moja mama i ja, ona u zalepljenim cipelama, sa večito krpljenim čarapama, od rada ispucalim rukama, a ja sa podlivom od vađenja krvi. Sve četiri smo sele i čitale. Čitale smo najlepše bajke koje je Desanka napisala.
Pre godinu dana, Saša me je preumoran pozvao da nastavim čitanje priče pred spavanje, jer moja mala nije htela oka da sklopi. Priča je bila na telefonu. Dok sam je čitala, počela sam da plačem. Maki nije ništa shvatala i pitala me je šta mi je.
Rekla sam joj samo ovu rečenicu;“Spavaj zlato moje, mama plače jer znanje cenu nema“.
Maki je zaspala, a ja sam ostala u sobi razmišljajući, kako i dalje ne volim bolničko svetlo, iscepane i krpljene čarape, lepljene cipele i kako volim knjige sa kojima nas je naša majka hranila, jer je uprkos svemu uspela da sve tri izvede na pravi put.
Vrt dobre vile, Desanka Maksimović
“Pre mnogo godina, ako je verovati mojoj baki, živela je Dobra Vila u svojoj carevini kraj nekog jezera. Ona je od svih vila bila najlepša i najmoćnija. Mogla je svakoga svog neposlušnog podanika da pretvori časom u kamen, u cvet, u zver, ali je to retko činila: mnogo je više volela da im prašta nego da ih kažnjava, i zato je svima bila draga. Kada bi koji od njenih podanika bio bolestan, odmah je slala vile iz svoje svite da ga neguju, a neki put je i sama išla s njima. Kada bi trebalo da padne kiša u njenoj carevini, odlazila je pod oblake da je dovede; a kad bi trebalo da sine sunce, išla bi tom velikom gospodaru svih zvezda, da ga zamoli da svrati u njenu carevinu. Njoj nije niko mogao ništa odbiti.
Jedino ju je mrzeo susedni car, Zli Vilenjak. Kad god je mogao da joj što napakosti, on je to bez milosti činio.”