Srbija. Godina je 2019. Još jedna zima na izmaku, još jedna garnitura visibaka u izlogu. Visibake niču uredno, u svakogodišnjem ritmu koji izgleda ništa ne može poremetiti. Sa istom upornošću u Srbiji niču i nova obećanja ... iako ni ona prethodna nisu ispunjena. Pa, obećanje je ugodno po one kojima se upućuje. Održava volju, stvara dopamin ... Ali život je neugodan, jer, nestaško, voli da kvari obećanja, tj. da razotkriva njihov ishod. U Srbiji, kad se obećanje i ispunjenje ne usklade, a da bi svima bilo lakše, nastupa televizija, da sliku malo popravi, da ona već izlizana obećanja malo pokrpi i preformuliše, da im doda nove džepove, rajsferšluse, ukrase...
Da, kad smo kod obećanja datih u ovih poslednjih par godina - možda ne valja prenagljivati u zahtevima da se ona ispune. Jer će se tako zaboraviti kako je i kada sve ovo počelo. Posebno kad se ima na umu da su obećavaoci uglavnom isti. Trebalo bi ići redom. Uljudnije deluje. Stoga strpljivo počekajmo da se najpre ostvari švedski standard i da stignu brze pruge. Posle na red mogu da dođu i ove novije fantazmagorije. Ili će mnogi reći - a nije da ne bi bili u pravu - kako tu hronologija zapravo i nije važna, nego da je sve to ista gomila šuta naslonjena na zaglavljena vrata.