Društvo| Ljubav| Moj grad| Umetnost| Život

Pismo za novaka

FINAL ROUND ART RSS / 30.12.2018. u 22:24

Odmah da se razumemo, ovde neće biti reč o onom tvom Novaku, na kojeg, da, ti misliš, nego o novaku, nekom drugom. Zaboravi.

 

Ponekad, složićeš se, postavljaju nam glupa pitanja, na koja uspevamo da odgovorimo jedino tako što ćemo odgovoriti jednako glupo, možda i još gluplje, nebuloznije. Onaj koji nam postavlja takva pitanja, gledajući sa naučne strane, hoću reći, obično je....... zalutao sam. Izgubio sam osnovnu misao kojom sam hteo da ti, verovatno nešto sasvim nevažno, kažem, jer da je bilo od neke veće važnosti, ovo se sigurno ne bi desilo, pa tako ovo želim da brzo zaboravim, ali ipak dovršim to što imam da ti kažem, potom odem da doručkujem. Punog stomaka misli se sabiraju, bolje se misli...moj kurac, ovo su te lagali; čovek koji se najede postaje samo prazan čovek, tup, takoreći, prost i potpuno neuračunjliv. Zavali se u fotelju i vrlo brzo zaspi; dakle, misli mu se oduzimaju, a ne sabiraju. Odustajem od doručka. Bolje ću ti ovako pisati. Među nama - već mesec dana ustajem prilično kasno, negde posle jedanaest sati, i to me, priznaću, izluđuje. Navikao sam da se budim vrlo rano, a da na nogama budem isto tako vrlo rano, nekih petnaestak minuta kasnije, već osvežen, sa medom u želucu i praznom glavom, istresenom od raznoraznih životnih, trivijalnih papazjanija, vedrog lica i razgibanog tela: istezanje, takozvanog – lumbalnog dela leđa, muka koju mučim nekoliko meseci, potom odlazak u prirodu i trčanje nekoliko dugačkih i mukotrpnih krugova. Potom, zna se, odlazak na posao i sve tako i sve u krug.  Ali više ne. Sada se budim, kako rekoh, otprilike sat pre podneva i to mi se nimalo ne dopada. Rekoh već da me izluđuje. To kao da nisam ja, već neki drugi ja, koji izgleda kao ja ali se nimalo ne ponaša kao ja. Poenta, reći ću – cilj ovoga što pišem jeste, novače, želja da mi pomogneš. Nisam preterano vičan traženju pomoći,  ni od koga, generalno gledajući, pogotovo ne od tebe, i to putem priče koju ti pišem, prvi put - da naglasim -  ali prosto, bilo je jače od mene. Ako budeš u prilici, pomozi mi i daj mi snage da se podignem na noge pre petlova, kao nekada, i nastavim s time tokom cele godine, ako je moguće. Osnaži me, ozari nekim tvojim suncem moći i napravi me vrednijim i pametnijim, bolje reći, snažnijim i zaposlenijim. Samo, zamolio bih te, gurni me negde dalje, ne, ne mislim dalje od ove naše lepe zemlje, već dalje od ovih gnusnih ljudi zbog kojih mi se, priznaću, i ne ustaje iz kreveta, onih koji su dali sebi preveliki značaj i koji određuju i diktiraju sudbinu moje braće i mojih sestara, očeva i majki, stričeva i ujni, sudbinu moju i sudbinu svih sudbina ljudi koji bi, samo ako pomisle nešto protiv tih diktatora – bili uništeni, ili, u najmanju ruku, bili gurnuti na marginu.  Njihova ili, bolje mi je da kažem – naša usta su zapušena njihovim prljavim rukama, naše oči su zatvorene njihovim crnim povezima, naše uši su začepljene njihovim debelim, neprobojnim pampurima. Šta mi je, novače, kukam? Znam. Dosadan sam, znam da tako misliš. Ali, razumi me, nikada do sada, evo, ti nisam tražio ništa. Ni novi bicikl, ni kompjuter, novi auto ili radno mesto sa astronomskom platom. Ništa. Samo me poslušaj i dođi tiho. Ali nemoj da ostaneš gluv na moje reči.  

Znam, znam da je odvratno sve ovo što sa izbaljezgao, i da je više ličilo na pismo nego na priču. Ali šta ću, novak će me tako bolje razumeti. Ovo što čitaš, nije deo pisma, samo da znaš, mada si, možda, već sam izvalio. Ovo nastavljam da pišem, praznog želuca, pre nego što ću se obući i tiho izaći iz kuće. Zašto tiho? Ne znam. Nemam, valjda, želju da probudim komšije? Ne. Budni su oni odavno. Probudile su ih, pretpostaviću, vesti na odvrnute na highest level jačinu zvuka i  nada u neko bolje sutra. Nemoj da me pitaš šta im fali, kad i sam znaš odgovor...

Izašao sam iz kuće i sreo komšiju, tri kuće zdesna, pita gde ćeš za novaka? Nigde, odgovoram, napisao sam mu kratko pismo s nekim željama, ali da ga čekam, nemam nameru. Au, čudi se komšija, opet su pušio ono zabranjeno cveće?

Nije dobio odgovor.  

 

Sava Šotić, Pančevo

Jedan od osnivača bloga FINAL ROUND 

 



Komentari (10)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 23:30 30.12.2018

залуталост

u raznorazne životne, trivijalne papazjanije

стиже новак ми надања пуни
нешто ето ваља променити,
јер подоста корекцију чека
да живнемо иЈа ...богме иТи
FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 01:00 31.12.2018

Re: залуталост

uvek dobra pesma !
amika amika 12:10 31.12.2018

Избегавај тривијалне...

već dalje od ovih gnusnih ljudi zbog kojih mi se, priznaću, i ne ustaje iz kreveta, onih koji su dali sebi preveliki značaj


Ово вреди прочитати и замислите се:

Lekcija za srećniji život: Izbegavaj trivijalne ljude, čak i ako to znači da ćeš otići u pustinju
Erih From objasnio je da jednu od prepreka koje smetaju da se nauči umeće postojanja čini i prepuštanje praznim, trivijalnim razgovorima. LINK LINK LINK
FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 14:33 31.12.2018

Re: Избегавај тривијалне...

strašan tekst! hvala na komentaru, sve najbolje u novoj!
angie01 angie01 14:05 31.12.2018

,

-Kako si?
- Nisam.
FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 14:34 31.12.2018

Re: ,

- šta nisi?
- kako sam.
angie01 angie01 16:49 31.12.2018

Re: ,

-kako, sam?
-ni sam.
FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 19:25 31.12.2018

Re: ,

i to je to
srecna nova!
filip3f filip3f 20:50 02.01.2019

N.G.

Da,"nigde",najčešći odgovor na pitanje gde ćeš za novaka,ove 2019...
FINAL ROUND ART FINAL ROUND ART 21:40 02.01.2019

Re: N.G.

sad je vec i proslo i opet nigde, najpametnije zar ne?

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana