Taj dan .., odnosno pravilnije je reći to veče, ma u stvari može da stoji i taj dan, šta ima veze .., e pa taj dan je jedini vremenski interval moga života koji sam u pedesetak teza bacio na papir.
Inače pamćenje imam krajnje selektivno, ali to što prođe te nekakve moje prioritetne filtere pamtim i dugo i u širokim zahvatima, takođe odlično pamtim i detalje, kao i periferiju događanja.
No zato npr. napamet znam samo tri telefonska broja.
Iako je tema bloga jedno veče/dan, u priču su se ubacile i druge stvari - detalji o ruti kojoj smo išli, događaji koji su vezani za određena mjesta, kratke i duže priče o ljudima koji su posredno ili neposredno vezani za temu i vjerovatno još po nešto.
Tako da sve u svemu pisanje se, kao što to obično i biva, otelo kontroli i otišlo u stranu od prvobitne namjere.
No šta je tu je -bujrum.
Elem bio je 25. decembar 1991. Mitjaju je rođendan zapravo bio 29. decembra, ali poranio je zbog mene. Njegov prvobitni plan je bio da rođendan proslavimo kada se on vrati iz svoga Belgoroda. No kada je skontao da ja letim nazad 22. januara odlučio je da napravi skromniju predpremijeru.
Sastali smo se u hotelu Rusija i onda otišli u neki od njezinih mnogobrojnih barova, konkretno ovaj bar se nalazio se u njezinom frontalnom južnom krilu.
Nije mi bilo prvi put da sam u tom hotelu i htio sam da nešto provjerim pa sam, dok smo išli prema baru, pitao ostale da li oni osjećaju lagani miris paljevine?
Neko je rekao kako ga navodno skoro svi koji borave u hotelu osjećaju, ali da je vjerovatno 99% u pitanju psihologija. Hotel je naime 1977. gorio (bilo je i mrtvih i to dosta), do tada je to bio najveći hotel na svijetu - 6 hiljada soba, a poslije toga je ostao najveći u Evropi i koliko znam do svog rušenja 2006. on je to mjesto i dalje uporno držao.
U baru smo bili oko dva sata, popilo se dobro. Muški su pili vodku, cure ili šampanjac ili neke likere, a ja bijela vrana - pivo. Tada sam prvi put probao pivo Букет Чувашии. Odakle se ono našlo tamo - pojma nemam, ali bilo je krajnje glupo i neodgovorno ne iskoristiti priliku kada je ono već bilo na raspolaganju.
Inače u vezi pića Rusi, dok te ne upoznaju, extremno su netolerantni. Mene su redovno napijali dok se nisu definitivno uvjerili da ih ne mogu pratiti, no kada se u to uvjere onda više nema silovanja tog tipa - pij šta hoćeš i kako hoćeš.
Kasnije su me po pravilu, ti koji su me nekada napijali, čak i branili pred navaljivanjem da pijem onih koji me nisu poznavali.
Bilo je naravno i meze - ikra, puter, šprote, ohotnička kobasica, kijevski odrezak, šašljik i salate razne boje. Uglavnom sve je bilo O.K. i onda u jednom momentu nešto prije 19h, baš kada smo namjeravali krenuti (slavljenik je imao voz uskoro, a morao je prije toga i do stana) barmen je praktički ugasio muziku i upalio televizor.
Na ekranu je stajao tekst u kojem se govorilo kako se uskoro očekuje obraćanje Predsjednika SSSR-a. Mitjaj se udario po čelu i rekao da je na ovo potpuno zaboravio, pogledao je na sat, razmišljao jedan trenutak i zatim rekao da ostajemo.
Samo što je on završio u kadru se pojavio ozbiljni Gorbačov, koji je tada izgovorio ono čuveno:" «Дорогие соотечественники! Со-граждане! В силу сложившейся ситуации с образованием Содружества Независимых Государств я прекращаю свою деятельность на посту Президента СССР. Принимаю это решение по принципиальным соображениям.»
ili ti (ne da mi se prevoditi pa vam evo na engleskom)
"Dear compatriots, fellow citizens, as a result of the newly formed situation, creation of the Commonwealth of Independent States, I cease my activities in the post of the U.S.S.R. president.
I am making this decision out of considerations based on principle".
Nakon toga uslijediće kao što je poznato više od 10 minuta pravdanja i žaljenja, no tada se to naravno nije znalo, te je za to cijelo vrijeme u baru, iako su svi skoro stolovi bili zazuzeti, vladala pristojna tišina. Pored barmena i konobara mi smo (pošto smo već pošli) bili jedini koji su stajali - neki od nas bili su blizu vrata, neki između šanka i vrata, a ja kao posljednji bio sam za samim šankom.
Htio ili ne htio nakon izvjesnog vremena pažnju mi je privukao barmen. Radilo se o brdu od čovjeka, u bijeloj košulji sa pedantno zavrnutim rukavima i tamnom leptir mašnom . On je televizoru skoro pa cijelo vrijeme bio okrenut leđima.
Brisao je čaše i to bez prestanka po nekoliko puta. I dok je to radio primjetio sam mu na podlaktici tetovažu - slijepi miš sa padobranom, koji u nogama drži kartu Afganistana, a ispod toga brojevi i nešto slova, zapamtio sam one posljednje - "350-й гв. пдп".
No i bez nekog konkretnog znanja, na osnovu (padobrana i slijepog miša) bilo mi je jasno da je preda mnom em "desantnik", em Afganac ... em još i očito bjesni barmen.
Zaključio sam da je pametnije da ne buljim u njega i da se posvetim Gorbačovu. Njegov govor je trajao nešto više od 11 min. Pred sam kraj Gorbačov je spustio papir sa kojeg je čitao tekst i završio sa riječima:"Желаю всём вам самого доброго." No negdje na polovini pretposljednje riječi barmen-desantnik ugasio je televizor i glasno da bi ga svi čuli rekao:" Блядь ебаная " (kurva 'ebena). Sačekao je okrenut leđima baru jedno 2-3 sekunde da vidi da li će biti neka reakcija, a onda mirno pojačao muziku.
Senja (to je od Arsenij) koji je bio prvi do mene dotakao me rukom po ramenu i rekao da nas Mitjaj (a to je zaboravio sam reći skr. od Dmitri) zove da krenemo. Po cijelom hotelu bilo je stotinjak liftova, nama na raspolaganju stajala su četiri, no džaba - dugo smo čekali da bilo koji od njih dođe, tako da je Mitjaj iz minute u minutu bio sve nervozniji.
Malo ga je smirio hladni vazduh, koji nas je susreo na izlazu iz hotela, ali ne zadugo. Sa strane od ulaza stajala je policija i pripadnici tzv. Unutrašnje vojske. Legitimisanje sviju koji su bili sa mnom prošlo je relativno brzo, no naravno sa mnom to nije bio slučaj.
Milicioner je bio pristojan, nije bilo nikakvog nikakvog iživljavanja. Čovjek je poštovao proceduru i sve je pedantno zapisivao i zbog toga je stvar potrajala. Uglavnom kada smo krenuli čuo sam kako Rita (Margarita) kaže Mitjaju da je 19 i 28.
Išli smo na sjever od hotela širokim trotoarom Moskvarecke ulice. Snijega ni na njemu, a ni na cesti nije bilo, ali zato ga je po okolnoj zelenoj površini bilo i te kako. Temperatura je bila jedva iznad nule i sipila je susnježica. S naše desne strane preko ulice prostirao se južni dio Crvenog trga, onaj na koji se '87. sa svojom Cesnom spustio Matijas Rust (danas je to Vasiljevski trg).
Na njegovoj zapadnoj strani uzdizale su se zidine Kremlja iz kojih su štrćale dvije od dvadeset njegovih kula - Timofejefska i Nabatnaja.
Nakon nekih 200 i kusur metara blagog uspona došli smo do pješačkog prelaza na ulici Razina (danas Varvarka). Odmah iza tog prelaza ta ulica pravi okuku na lijevo i to izgleda kao da se ona ulijeva u Moskvarecku ulicu, koja se opet samo desetak metara dalje pretvara u Kjubiševsku ulicu (danas Iljinka).
U suštini najbliži put do metro stanice Kitaj-Gorod, a ona je bila potrebna Mitjaju, vodio je upravo ulicom Razina, ali na njoj su tada izvođeni nekakvi radovi i sve je bilo razrovano. Razrovan je bio takođe i Kristalni prolaz, koji je nedaleko od nas izlazio na Razina, on je zapravo bio razrovan cijelom svojom dužinom, čak je na njegovom sjevernom kraju gradilište izlazilo i činilo neprohodnim i dio Kjubiševske ulice.
Taj današnji južni, donji dio Crvenog trga, na koji smo stupili i koji sam malo prije spominjao, to je onaj dio kojeg Hram sv. Vasilija Blaženoga dijeli na dva dijela.
Penjali smo se blagom uzbrdicom nasuprot stotinjak metara dugačke ograde hrama. Ograda je završila i počelo nam se približavati skretanje u Kjubiševsku ulicu. Brzo smo pored njega prošli, no poslije nekih 20 metara Mitjaj je stao i rekao da ćemo ipak Kjubiševkom, sjetio se da zna prolaz kroz haustore i dvorišta kojim ćemo zaobići ono nesretno gradilište.
Taman kada smo se trebali okrenuti Ksjuša (Ksenija) nas je opomenula kako se na Trgu nešto događa. Stali smo kao po komandi i pogledali u pravcu na koji nam je ona ukazivala. Na Trgu nije bilo mnogo ljudi, bila je srijeda, sumorno veče radnog dana u samoj sredini sedmice, tako da se grupa ljudi koju je Ksjuša pokazivala baš isticala. Između njih i nas bilo je nešto više od 100 m.
Mitjaj je naravno bio onaj koji je trebao da odluči i svi smo pogledali na njega. Apsolvent žurnalistike, tada već Moskovskog državnog lingvističkog univerziteta, a do prošle godine (1990.) Moskovskog državnog pedagoškog instituta stranih jezika "Moris Torez", je nakon dugog pogleda na skretanje u Kjubiševku i kratkog na Crveni trg donio odluku i tako krenusmo u "dubinu" Trga.
Još dok smo se približavali primjetili smo da svi okupljeni gledaju u vis, u pravcu Kremlja, te se i naši pogledi automatski okrenuše tuda. A tamo na najvećoj kupoli Kremlja, kupoli zdanja Savjeta Ministara SSSR-a (danas je to zdanje Senata i jedna od četiri zvanične rezidencije Predsjednika RF), hodala su dva čovjeka. Potpun pogled zatvarala nam je donekle i Senatska kula (to je ona koja se nalazi tačno iznad Mauzoleja Lenjina), ali smetalo nam je i to što su se ta dvojica ljudi nalazili na sjevernoj strani kupole. Zbog svega toga po inerciji nastavili smo se kretati zadanim pravcem, sve dok nismo došli do one grupe posmatrača odakle je pogled bio otvoren i čist, a dokaz da je stvarno i bio takav bilo je prisustvo nekoliko reporterskih ekipa.
Niko od nas nije uspio nekoga ni pitati šta se događa, kada se odjednom zastava sa srpom i čekićem počela spuštati. Pratio sam tu scenu kao tipični predstavnik svog pola - otvorenih usta i onda sam nakon izvjesnog vremena čuo kako me neko žensko iz našeg društva (kasnije sam se raspitao i saznao da je to bila Ksjuša, ona mi je i dala podatak o otvorenim ustima) pita koliko je sati. Nisam ni pogledao o kome se radi, nego sam malo zasukao rukav i pokazao sat. Naglas je rekla "19 i 37" i mnogo joj hvala što je to glasno izgovorila.
Petnaest ili dvadeset .., najviše trideset sekundi kasnije, crvena zastava je nestala. Ljudi na kupoli su potom minutu i više nešto petljali oko podnožja jarbola, a onda se jedan uzdigao i počeo praviti nekakve jedva vidljive pokrete u visini struka - neko od prisutnih je konstatovao da mota zastavu.
Jedno minutu, možda čak i pune dvije ništa se nije događalo, a onda su ta dvojica opet čučnuli i opet nešto radili u podnožju jarbola. I ovoga puta to je trajalo više od minute, a zatim su ustali i počeli.., na momenat je ličilo kao da glade jarbol, a zapravo su dizali zastavu.
Nova trobojnica se već u podnožju počela vijoriti i izgledalo je kao da žuri da dođe na vrh i došla je do svog cilja. E sada sam ja pogledao na sat i namjerno glasno izgovorio da je без пятнадцати восемь (19 i 45). Tada se čuo i pljesak, ne u ovoj grupi gdje smo mi bili nego u jednoj manjoj dalje od nas i on je bio jedini koji sam ja čuo.
Uopšte ljudi, kao što sam već i rekao, bilo je veoma malo. Ja prisutne naravno nisam brojao, no pored ove naše najveće grupe bilo je još desetak manjih skupina, petnaes-dvadeset parova i stotinjak, po cijelom trgu razbacanih, "vukova samotnjaka".
Ili taj pljesak ili ono moje без пятнадцати восемь izgleda da je "probudilo" Mitjaja, koji je energično objavio polazak. Nismo krenuli nazad prema Iljinki, nego opet naprijed. Ubrzo smo skrenuli u ulicu Nikoljskuju. Pred nama je ostalo gradilište Kazanjske saborne crkve (srušena 1936. u doba rekonstrukcije Manježskog trga i gradnje metroa). Iza njega vidjelo se tzv. Artiljerijsko dvorište, a još iza krovovi Muzeja Lenjina (danas Muzej Otadžbinskog rata 1812 g.)
S naše lijeve strane preko puta Artiljerijskog dvorišta stajao je velikoljepni Istorijski muzej.
Išli smo jedno kraće vrijeme u tišini, sve dok San Sanič (to je u ruskom uobičajeno skraćivanje imena i očestva Aleksandar Aleksandrovič), a koga smo tako zvali jer je sa svojih 30 godina bio najstariji od nas nije obraćajući se meni rekao:"Borja evo nas kod Istorijsko-arhivističkog instituta". Mitjaj se nasmijao, onda je promrljao: "Tačno sam znao", a zatim sa trijumfalnim glasom dodao - "Možete mu samo mahnuti, jer upravo skrećemo!"
A da smo produžili za nekih 300m stigli bi do broja 23, na lijevoj strani te ulice - tu se nekad nalazio Vojni kolegij Vrhovnog suda SSSR-a.
U toj zgradi suđeno je Tuhačevskom, Jegorovu, Buharinu, Zinovjevu, Kamenjevu, kasnije i nesretnom Pauersu, a zatim u 60-tim američkim špijunima, kao što su npr. bili oficiri GRU Popov i Penjkovski. Jedan od posljednjih kojem je tu suđeno (1988.) bio je i možda najveća riba - general-major GRU Poljakov. Za njega je čak i Regan kod Gorbačeva urgirao, ali tada je za to bilo kasno, presuda je već bila izvršena.
To gdje smo skrenuli bio je Kjubiševski prolaz (danas Bogojavljenski), koji je spajao Nikoljsku i Kjubiševsku ulicu. I tada dok smo hodali negdje kod ulaza u metro stanicu Trg revolucije (Zamoskvorecke linije metroa, koja nikome nije trebala) Rita, inače student ruske književnosti i totalni politički analfabet pitala je:"I dobro šta sada ... sada je sve Rusija?"
Senja, s kojim je ona bila u vezi i koji ju je do tada držao za ruku, privukao ju je sebi, zagrlio i patronatskim glasom joj rekao:"Ne budalice moja prekrasna, Rusija je samo nekadašnja RSFSR".
Rita ga je pogledala, kao da je očekivala da se on nasmije i da joj kaže da se šali, ali osmijeha kod Senje nije bilo, te se ona okrenula i glasnije obratila sada svima nama:"A Kazahstan? Šta je onda Kazahstan?".
Mi smo šutili, pustili smo da joj Senja odgovori. I on joj je odgovorio, nježno i krajnje obzirno:"Kazahstan je već desetak dana samo Kazahstan, ali je sa Rusijom u SNG-u, no moguće je i da će tvoji baka i djed prije dolaska na našu svadbu najvjerovatnije morati da naprave pasoše."
Gledao sam Ritu ispod oka, prvo je izgledalo kao da još nešto hoće da pita, a onda kao da bi radije ipak zaplakala, da bi na kraju izabrala gledanje u vrh svojih čizama.
Ja sam bez ikakavih problema mogao da pretpostavim kako joj je. Prije nekih samo 2,5 mjeseca moja baka, moj ujak, tetka, tetak i moje dvoje rođaka postali su preko noći državljani druge države. Mislim da nijedan normalan čovjek tako nešto ne može da primi mirno. Ono što može da se razlikuje je samo stepen neravnodušnosti, koji naravno zavisi od mase faktora.
Baš sam mislio da kažem Riti nešto što je povezno sa mojim iskustvom sa takvom situacijom, kada me u toj namjeri presjekao (zna se ko) Mitjaj, koji je najavio novo skretanje i ovog puta na lijevo, u Staropanski prolaz.
On je bio slabije osvjetljen, nego Kjubiševski i valjda je ta promjena uslovila, kao uostalom i kod svih drugih i da instinktivno ubrzam korak, ali i da odustanem od one svoje namjere.
Inače Ritini baka i djed ipak nisu morali praviti pasoše. Svoj stan u Alma-Ati promjenili su polovinom '92. za stan nekog Kazahstanca u Brestskoj ulici.
Kada sam '93. pozvan na svadbu, pošto sam tada živio u Novorosijsku, Rita i Senja su me smjestili kod djeda (baka je već bila umrla). Do vrata djedovog stana dopratio me Senja i prije nego što je pozvonio pogledao me i rekao:"Mogu se opkaditi u šta hoćeš da će te stari oduševiti!"
I bio je u pravu. Kod "starog" sam proveo otprilike nekih 6 dana i 5 noći.
Nije stvar samo u tome da se radi o jednom od pet najinteresantnijih ljudi sa kojima sam imao prilike da razgovaram, u pitanju je nešto drugo - Kuzma Rodionovič je jedan od onih i koji su strahovito uticali na mene.
Rođen je 1911, a 1919. postaće siroće. Do 1922. luta po centralnoj Rusiji, da bi pred kraj te godine bio zadržan zbog krađe. Smještaju ga prvo u dom, zatim u dječju komunu. Takvih kao on u tada je u Sovjetskoj Rusiji bilo oko 6 miliona.
Kuzmina sreća je bilo to što je nova vlast ovaj stravični broj shvatila kao jedan od prioritetnih problema i što je u njegovo rješavanje uložila gigantske napore i kolosalna sredstva.
I rješila ga je (a kako i ne bi, kada su komisiju nadležnu za stvaranje akcionog plana činili Lenjin, Lunačarski i Dzeržinski ), do 1926. taj broj je sveden na 250 hiljada.
Milioni djece bukvalno su iščupani sa dna i spašeni. Kuzma je bio jedan od njih.
U osnovnu školu po ubrzanom programu krenuo je 1923. Sa 16 godina upisao je srednju stručnu, da bi 1931. kao odličan učenik bio primljen u čuveni Baumanov institut, gdje u roku završava za mašinskog inženjera. Na jesen '35. počinje raditi u voronješkom Dizelnom zavodu, koji ga početkom '36. šalje na magistarski studij opet u Moskvu i opet u Baumanku.
U februaru te godine uhapšen je kao trockista.
I sam kaže da je optužba bila tačna i da je tada stvarno i bio trockista. Osuđen je u maju za kršenje čuvenog člana 58. st.1 /КРТД (kontrarevolucionarna trockistička djelatnost) i st.10/КРТА (kontrarevolucionarna trockistička agitacija). Dobio je 5 godina.
Šalju ga u Vladimirski zatvor za političke zatvorenike. No u njemu nije dugo bio, jer je u septembru te godine smjenjen Jagoda, a novi narkom NKVD-a Ježov sprovodi inspekciju zatvora za političke zatvorenike i odlučuje da prekine sa sanatorijumsko-odmarališninim uslovima služenja kazni političkih zatvorenika (a da su otprilike takvi i bili potvrdio je i Kuzma Rodionovič, tome je uostalom i posvećen jedan dio u kasnijoj optužnici protiv Jagode).
Ježov ukida zatvore za političke zatvorenike i oni se razmještaju po logorima.
Kuzma Rodionovič je premješten u KARLAG (Karagandinski ITL) u Kzahstanu. Radilo se o jednom od najvećih logora u sistemu GULAG-a. U logoru je bilo političkih zatvorenika, ali za čudo mali broj od njih su bili trockisti.
Kuzma se u početku ponašao kao svi trockisti tada po logorima - odbijao je da radi, potpisivao peticije i žalbe i upravi logora i u Moskvu, štrajkovao glađu i tome slično. No uskoro je počeo stupati u konflikte i prepirke sa svojim trockistima, da bi na kraju nakon jedne žestoke diskusije izdvojio se iz trockističkog tabora i sutradan prihvatio da radi.
Kao inžinjer napredovao je brzo i dogurao je do prvog zamjenika glavnog inženjera službe mehanizacije poljoprivrednog odjela KARLAG-a. U toku narednih dvije godine nakupio je toliko dana previšene norme (2 dana vrijede kao tri) i tzv. udarnih dana (dva dana vrijede kao četiri) da je početkom '40. trebao biti prijevremeno oslobođen.
No polovinom '39. ta praksa je ukinuta i njemu daju umjesto toga privremeno anuliranje kazne. Odnosno nastavak rada u KARLAG-u do isteka kazne, ali sada u statusu i sa pravima slobodnog čovjeka. Država mu obezbjeđuje smještaj i biće oslobođen svih davanja u vezi sa njim i svih državnih naloga, a ako ima porodicu država će platiti sve troškove preseljenja porodice, dati adekvatni smještaj, zaposliti suprugu i anulirati sva eventualna dugovanja porodice u dotadašnjem mjestu življenja.
U slučaju da odluči ostati i poslije završetka kaznenog roka država mu daje stan u lično vlasništvo, a takođe dobija kredit na deset godina i desetogodišnje oslobađanje od plačanja svih komunalnih i državnih naloga.
Kuzma naravno pristaje. Krajem '40 se ženi, a otprilike kada mu je istekla kazna dobija i sina. Odlučuje da ostane. Prelazi u Alma-Atu, zapošljava se u tamošnji kombinat za preradu mesa i konzerviranje. S početkom rata prijavljuje se u vojni odsjek, no biva odbijen uz obrazloženje da je neophodan ovde. Pokušava opet u avgustu i opet ga odbijaju pod istim obrazloženjem.
Traži audijenciju kod Prvog sekretar CK Kazahstana Skvorcova, ovaj ga nakon izvjesnog vremena prima i objašnjava mu da će uskoro u Kazahstan doći zavodi evakuisani sa zapada. Te zavode treba što prije staviti u pogon, a to je upravo posao gdje je on i te kako potreban. Kada to bude završeno on može ići na front.
Na front je pušten tek '44. u međuvremenu prije svake odbijenice dolazila bi mu prvo medalja ili orden, među njima i Orden Lenjina i Orden rada sa crvenom zastavom.
Poslan je u u činu poručnika inženjerije u 7. gardijsku armiju, kojom je tada komandovao heroj Staljingrada general-pukovnik Mihail Stepanovič Šumilov i koja tu je ratovala u sastavu 2. Ukrajinskog fronta. Prvi put je barut omirisao u Jaši-Kišnjevskoj operaciji .
Učestvuje između ostalog u Budimpeštanskoj operaciji i za uspješno forsiranje Tise kod Solnoka dobija Orden Crvene zvijezde. Ratni put nastavlja u Bratislavsko-Brnskoj operaciji (tada je već bio prekomandovan u 6. gardijsku tenkovsku armiju) i otprilike negdje tamo gdje se odigrala bitka kod Austerlica biva ranjen u nogu.
U toku oporavka u bolnici u Pragu uručen mu je Orden Slave III stepena.
Uskoro će biti evakuisan u SSSR i nakon rehabilitacije negdje u septembru vraća se u Kazahstan.
Počinje raditi '46. u Almaatinskom zavodu teške mašinogradnje, početkom 50-tih postaje direktor odjela za održavanje. Redaju se nagrade, priznanje i medalje.
1956. predložen je za orden Heroja socijalističkog rada, ali je njegova kandidatura otklonjena nakon što je negativno komentarisao Tajni referat Hrušćova. Ista godine gubi položaj direktora i premješten je u republičko ministarstvo transporta.
Dvije godine nakon smjene Hrušćova vraća se na stari položaj u Almaaatinski zavod. Orden Heroja socijalističkog rada nije dobio, ali je zato dobio Orden Oktobarske revolucije i Orden Radne slave II i III stepena. Dobio bi i I stepena da nije '78. otišao u penziju. A otišao je u prvom redu zbog toga što se nikako nije mogao smiriti sa tim što mu je sin, inače major GRU, poginuo godinu dan prije u Angoli, gdje je službovao u statusu savjetnika i instruktora.
Naravno tada, tog 25. decembra 1991, ja o svemu tome ništa nisam znao .., znao sam jedino Ritu, a Rita, prekrasan primjer onog tipa čovjeka za kojeg se kod nas kaže da se može na ranu priviti i dalje je uglavnom gledala u vrhove svojih čizama i usput šutila iz sve snage
Svi su šutili.
I dok smo napuštali Staropanski prolaz, Mitjaj je put sjekao vodeći nas kroz haustore i dvorišta, sjetio sam se onog barmena. To mi se učinilo kao odličan način da prekinem šutnju, te sam postavio pitanje o njegovoj tetovaži.
Odgovorio mi je, gledajući me zahvalno, upravo Senja, koji je rekao kako se radi o eliti elite, o 350. gardijskom padobransko-desantnom puku (350-й гвардейский парашютно-десантный Краснознамённый ордена Суворова полк), dodao je da to zna pošto je njegov komšija služio u njemu i da je i on bio u Afganistanu.
Zatim je iz Senje je nagrnula bujica riječi, puna nekih vjerovatno afganistanskih geografskih pojmova, brojeva jedinica itd. San Sanič se okrenuo i rekao mi:"Borja on izmišlja, ne vjeruj mu ništa!"
Senja je kao zapanjeno pogledao Ritu i kao očajno je zamolio je da ga zaštiti, a ona je odlučno kimnula glavom, ljuto pogledala San Saniča i rekla mu da ne očekuje pozivnicu za svadbu i da ga neće poljubiti danas na rastanku.
Dok smo se mi ostali smijali i dok se San Sanič spremao protestovati, Mitjaj je svečanim glasom objavio da smo nadomak cilja. Nekih 100 m od nas vidjeli su se semafori na raskršću Kjubiševke i ulice Novi trg, a i veliko, iznad zemlje uzdignuto i osvjetljeno slovo ‘M'.
Sa Mitjajem svi su se rastali više-manje redovno, ja sam bio posljednji i sa mnom je naravno bilo drugačije i "temeljitije".
Mitjaja sam znao najduže od sviju, upoznao sam ga dva dana po dolasku, a još dva dana poslije toga dogovorili smo se o zajedničkom poslu. Dva puta mjesečno (znalo je biti i više) ja bih išao za Helsinki, tamo nosio jedno kilogram crne ikre, a vraćao se i sa djelom dobijene love i sa nekakvim komponentama za kompjutere. Ne znam koliko je Mitjaj zarađivao od tog posla, ali za svako obavljeno putovanje ja sam dobijao 500$.
Prije nego što se okrenuo i pošao prema stepenicama ulaza u metro Mitjaj me pogledao i sa nekakvim polusmješkom rekao:"Uostalom ti ćeš se vratiti!". Uzvratio sam mu pogled najozbiljnije što sam mogao i kazao mu da konačno ode, jer ako izgovori još jednu riječ ja neću ni otići. Na to moje on je majstorski odglumio iznenadnu paniku, okrenuo se i ovog puta stvarno i otišao.
Odmah poslije njega napustili su nas i Rita i Senja. Trebali su nešto uzeti od neke Ritine prijateljice koja je stanovala u blizini. Smijući se pretrčali su preko zebre koja se nalazila na posljednjim metrima Kjubiševke i onog momenta kada su stupili nogama na trotoar stali su na ulicu Stari trg, a mi sa druge strane zebre ostali smo na trotoaru ulice Novi trg.
Ta ulica (Stari trg) bila je čuvena u cijelom SSSR-u, jer se na broju 4. (otprilike 50 m od mjesta gdje smo mi stajali) nalazilo glavno zdanje CK KPSS (danas je tu smještena administracija Predsjednika RF).
Kažem glavno zdanje, jer aparatu CK pripadalo je u Moskvi 24 zgrade u kojima je radilo nešto više od 3000 ljudi, među njima su se nalazili i radnici dva instituta, jedne više škole i jedne akademije.
Interesantna stvar je to da kada bi se god na televiziji govorilo nešto o SSSR-u skoro uvijek se prikazivao Kremlj. Takvu praksu ja npr.pamtim od negdje 1976/7. kada sam počeo gledati dnevnike.
No baš u to vrijeme (u vrijeme Brežnjeva) Leonid Ilič je više volio raditi u kancelariji genseka u ovoj zgradi, nego u Kremlju.
U Kremlju je on uglavnom držao sastanke politbiroa, naravno primao strane državnike, uručivao nagrade i tome slično, tako da se može slobodno reći da je "za njegova vakta" jedno od dva mjesta odakle se drmalo svijetom bilo upravo ovo zdanje na Старой площади № 4.
Kancelarija genseka se nalazila na petom spratu i na njoj je stajao broj 506.
Bila je ogromna - širina 10, a dužina 30 m, sa stolom "aerodromom". Kasnije je jedan od njezinih "stanara" bio npr. i Černomrdin, kojeg je Vološin (neko vrijeme šef administracije Predsjednika RF) stalno zadirkivao pitajući ga za posjete duhova bivših genseka.
Tu je bila Centrala CK KPSS do 23. avgusta '91. Tog dana Gorbačov je poslao gradonačelniku Moskve Popovu nešto kao predlog (o naređenju nije moglo biti govora) da se rad CK u tom zdanju obustavi. Ovaj je to jedva dočekao i sa osmjehom taj posao prenio na svog oduševljenog pomoćnika, koji će kasnije u svojim uspomenama opisati kako se to odvijalo.
Vrhovni Sovjer SSSR će samo 6 dana poslije obustaviti rad KPSS i sva imovina će biti zapečaćana, a početkom novembra Jeljcin će svojim ukazom u potpunosti zabraniti rad KPSS i njezine republičke organizacije KP RSFSR na teritoriji Rusije. 1992. taj ukaz će poništiti Ustavni sud RF, ali zdanje na ulici Stari trg partiji neće biti vraćeno.
Negdje baš kada su Rita i Senja prolazili pored ulaza bivšeg CK, Ksjuša je konstatovala da je hladno i da treba da prođemo. Sada nas je bilo četvero, četvrta je bila djevojka sa, po meni predivnim starim imenom - Glafira (zvali smo je Glaša). Ona je kao i Ksjuša i Rita bila Moskovljanka. Završila je istoriju umjetnosti, već je radila u nečemu kao urbanistički zavod i pisala je magistarski kome je tema bila otprilike nešto kao elementi staljinske arhitekture metro stanice Majakovskaja.
Bila je hodajuća enciklopedija po arhitekturi Moskve , od nje sam npr. saznao i zapamtio da je eto to bivše zdanje CK završeno u toku WWI i da je napravljeno u stilu racionalizma.
Ulica po kojoj smo išli dala je Glaši materijal za jednu brzu lekciju. Nije stvar bila u samoj ulici, iako je Novi trg jedna od najvećih centralnih ulica Moskve, ima devet ili deset traka i sva je jednosmjerna, a pojavila se davno u 16. vijeku, nego u onome što se nalazilo preko puta, a to je bila 200 m dugačka zgrada Muzeja nauke i tehnike (danas Politehnički muzej).
Ja se sada naravno ne sjećam svega, ali to je bila fascinantna tirada o gradnji dugoj nekoliko decenija, mnoštvu arhitekata, mješavini stilova i svašta još nešto. Dok je ona sipala podatke i simpatično gestikulirala San Sanič me laktom bubnuo sa lijeve strane. Polagano sam se okrenuo i vidio tri momka kako na vratima jednog ulaza crtaju mrtvačku glavu. Nije da mi je to mjesto bilo skroz nepoznato, ali nije mi se dalo "premotavati" te sam potražio tablu. Međutim kao za inat nje nije bilo, bilo je mjesto za nju, ali je bilo prazno.
Nisam namjerno htio da pitam San Saniča, jer kao prvo dao bih mu povod da me u svom stilu nadmeno i podsjeti i pouči, a kao drugo prekinu bih Glašu, koja je očito uživala.
U trenutku sam počeo intezivno da razmišljam šta bi to moglo da bude, siguran sam da se ne bih uspio sjetiti, no spasila me Glaša, koja je odjednom prekinula priču o zgradi muzeja i nekako sjetno rekla kako je na kraju osnovne u toj zgradi kao đak generacije dobila značku i plaketu.
To mi je bilo dovoljno, sjetio sam - bilo je to zdanje Svesavezne pionirske organuzacije. Pogledao sam jedino muško u društvu i pitao ga:"Kada je ovo zatvoreno? Znam za Komsomol, ali o ovome nisam slušao."
"Pionirska organizacija dragi moj neupućeni inostrani prijatelju je u sastavu komsomola, tako da je stvar išla automatski", odgovorio mi je San Sanič.
"Kada ste već kod zatvaranja" u razgovor se ubacila Ksjuša "Je l' znate da je zatvoren i Muzej Majakovskoga?"
Glaša i San Sanič su se na mjestu ukopali, ja sam zakasnio i napravio još jedan korak. Ovo dvoje zamrznutih nisu uspjeli postaviti ni jedno pitanje, kada se Ksjuša koja je nastavila hodati okrenula i rekla: "Radi remonta djeco, opet radi remonta."
Ksjuši ova zezancija nije pala na pamet samo onako. Muzej Majakovskog je bio stvarno u blizini. S druge strane Muzeja nauke i tehnike, paralelno sa ulicom Novi trg nalazio se Prolaz Serova (danas Lubjanski prolaz), e upravo je taj prolaz i stajao je na adresi muzeja.
San Sanič je Ksjuši nešto ljuto dobacio, a Glaša je rekla kako ona to mora vidjeti. Pokušali smo je odgovoriti govoreći da je tamo sigurno mračno, ali džaba. Pozdravila se na brzinu sa nama, trčeći prešla preko tada tu postojećeg pješačkog prelaza i brzo nestala.
Mi smo u suštini već bili na cilju. Ovo je već bio Lubjanski trg (do 1990. Trg Dzeržinskog). Radi se vjerovatno (poslije Crvenog trga) o najčuvenijem trgu SSSR-a (a mislim i današnje Rusije).
U tom momentu nalazili smo se na njegovoj južnoj strani tako da je ono po čemu je trg bio čuven bilo pred nama kao na dlanu.
Tačno nasuprot nas stajalo je glavno zdanja KGB-a (danas FSB), sa njegove desne strane (gledajući sa mjesta gdje smo mi bili) prolazila je Mjasnickaja ulica (do 1990. Ulica Kirova). Između nje i već pomenutog Prolaza Serova nalazilo se zdanje Računarskog centra KGB-a (danas naravno FSB-a).
Sa lijeve strane glavnog zdanja (opet gledajući sa našeg mjesta) išla je ulica Velika Lubjanka (do 1990. Ulica Dzeržinskog). Početak ulice je bio na trgu i odmah tu preko puta glavnog zdanja KGB-a nalazilo se i drugo monumentalno zdanje te službe, a negdje na sredini iste ulice nalazilo se i Uprava KGB-a za Moskvu i Moskvsku oblast.
I dobro da ne bude sve u stilu KGB-a sa naše krajnje desne strane (ako smo direktno okrenuti glavnom zdanju KGB-a) stajao je ogromni magazin Dječiji svijet (danas Centralni dječiji magazin) otvoren 1957. u čast Međunarodnog festivala mladeži i studenata koji se održavao u Moskvi.
Nisam siguran, ali čini mi se da je tada, kada je bio otvoren, bio i najveći magazin tog tipa na planeti.
Na središnjem djelu trga, konkretno onome koji je bliži Muzeju nauke i tehnike, u režiji društva Memorijal u oktobru '90. postavljen je tzv. Solovecki kamen, kao spomenik žrtvama političkih represija u SSSR.
Dan kada je spomenik otkriven danas je u Rusiji Dan sjećanja na žrtve političkih represija.
Zapadnije od njega, odnosno u samom centru trga, sve do 23. avgusta '91. stajao je spomenik čeličnom Feliksu, autor spomenika bio je čuveni Jevgenij Vučetič.
22. avgusta u posljepodnevnim časovima masa demostranata (revoltirana pokušajem puča) skupila se na trgu i dvoumila se između zauzimanja zdanja KGB-a i rušenja spomenika. Na kraju su odlučili se za spomenik.
Ja sam to sa San Saničem gledao na televiziji u domu. Smatrali smo da je kasno da se spremimo i odemo tamo i već smo se bili pomirili sa sudbinom kada se u jednom momentu među demonstrantima pojavio i danas medijski veoma eksploatisan liberal Sergej Stankevič, tada politički savjetnik Jeljcina. Stankevič je uspio nagovoriti masu da ne ruši spomenik na taj način, jer može biti opasno za okupljene, a može se i oštetiti plafon tunela metroa. Ubijedio ih je da sačekaju autodizalice i ljude koji će to obaviti profesionalno.
Kada smo to čuli San Sanič i ja smo kao opareni skočili, pošli na metro i poslije izvjesnog vremena našli se na trgu. Čekali smo dugo, spomenik od 11 t skinut je sa pijedestala uz pomoć tri autokrana tek negdje iza ponoći. Do tada je situacija na momente bila eksplozivna. Raji je bilo dosadno čekati pa se svaki čas reciklirala ideja o zauzimanju zgrade KGB-a.
Nas dvojica smo sve to posmatrali stojeći u podnožju južne fasade Dječijeg svijeta, bili smo udaljeni nekih 100m i najmanje 4 puta smo odlazili popiti pivo u obližni bar. U jednom momentu kada je masa krenula prema zdanju KGB-a, stariji čovjek koji je stajao pored nas rekao je da treba biti spreman za bijeg, jer će početi pokolj ako demostranti pređu ulicu i stupe na trotoar pred zdanjem.
Ne znam da li je stari pretjerivao il nije, ali na sreću demostranti su se vratili nazad i tako nismo saznali da li je stari bio u pravu.
Tog 25. decembra na nekadašnjem pijedestalu spomenika stajao je veliki drveni krst. Išli smo prema metrou i ni ja, a ni San Sanič nismo ni rječju pomenuli taj dan. Davno je to bilo.
Dok smo se spuštali stepenicama u unutrašnjost stanice metroa Lubjanka San Sanič stavio mi je ruku na rame i pitao me da li će biti problem ako on otprati Ksjušu, a ja se vratim sam u dom. Nasmijao sam i rekao mu da mu ovu podlost nikada neću oprostiti. Pozdravio sam se sa Ksjušom i njih dvoje su skrenuli u desni tunel koji je vodio na stanicu Kuznjecki most, Tagansko-Krasnopresnenske linije. Na toj liniji nalazila se stanica Begovaja, Ksjuša je stanovala u rejonu te stanice.
Linija koja je meni trebala zvala se i tada i sada Sokoljničeska (do 1990. Kirovsko-Frunzevska). To je bila najstarija linija metroa, počela je raditi 1935. Od Lubjanke do stanice Jugo-Zapadna trebalo je otprilike 25 minuta vožnje.
Voz sam čekao nešto više od minute. Vagon nisam birao , nego sam ušao u onaj koji je stao direktno preda mnom. Nije bilo guzve, ali nije bilo ni mjesta za sjedenje.
Slika u vagonu je bila ista kao i uvijek - čista klasika, jednom riječju . Svi, ali baš svi i oni koji sjede i oni koji stoje, svi čitaju.
Čitanje se prekida tek kada se krene prema izlazu iz vagona, a ponekad ni tada. U odnosu na 1985. kada sam prvi put bio u SSSR-u, promjenilo se donekle samo ono što se čitalo. Sada je bilo mnogo više i novina i nekih knjiga sa nekakvim šarenim koricama, što je u to vrijeme po pravilu značilo da je u pitanju ili neko lako štivo ili baš neki šund.
Lica čitača bi u potpunosti vidio tek kada bi ti ljudi ustali i krenuli prema vratima. Sva ta lica su odražavali pored mase drugih stvari i ogromnu količinu apatije .
I eto baš tu, upravo među tim svim ravnodušnim ljudima, mene je nekako na juriš ubuzeo sasvim suprotan osjećaj.
Znam sada će neko reći ‘normalno, apostata stara komunjara' no tada to nije bilo u pitanju. U tom momentu za mene zaista nikakvu važnost nije imalo to što se ta imperija zvala SSSR ili to što je to bila socijalistička imperija. Ja sam u to vrijeme bio nešto kao lijevi liberal.
Nikakvu ulogu u pojavi te moje neravnodušnosti nije igrala ni činjenica da sam ja, koji sam do tada o takvim događajima samo čitao, evo sada svjedok na mjestu događaja.
Stvar je tada stvarno bila samo u tome da je nestala jedna imperija ... nestala ‘ebote patak .., a to nikad, ali baš nikada do sada nije bila mala i beznačajna stvar.
Ista apatija vidjela se i na licima onih, koje sam poslije izlaska iz vagona sretao dok sam hodao hodnicima metroa. Situacija nije bila drugačija ni kada sam izašao na ulicu.
I idući prema domu kontao sam kako imperija ne zaslužuje takav blijedi, takav bezbojni ispraćaj. Njezin krah trebao je biti popraćen sa mnogo suza radosnica i sa nešto (ali znatno manje) suza žalosnica.
Sutradan ujutro opet sam bio u vozu metroa, samo sam sada išao u suprotnom pravcu. Ljudi je bilo mnogo više, što znači i da je mnogo više bilo apatije.
Glaedao sam tamo-vamo po vagonu, dok mi pogled nije privukao jedan naslov, pisalo je ovo ‘Dan kada se istorija vratila u prirodni tok'.
I tada mi je sinulo - stvar je u istoriji.
Jednostavno na sve te ljude svalilo se isuviše istorije.
I to ne bilo kakve istorije, nego one koja ima globalni karakter i one koja će u manjoj ili većoj mjeri biti prisutna vjekovima u svakom udžbeniku na ovoj planeti.
To da sam ja bio svjedok, to je tačno, ali je isto tako tačno da sam ja svjedočio samo finalu i u tome je bila ta razlika između mene i tih ljudi u metrou (plus naravno što sam ja još i stranac).
Oni su bili tu bili tokom cijelog procesa.
Od '87. pa do danas oni su prosto zasipani događajima, njih već godinama prosto bombarduju istorijom. Strasti je na početku naravno bilo, ali pod takvim dugotrajnim presingom samo fanatik može ne otupjeti.
Eto samo tog jućerašnjeg 25. decembra pred njihovim očima i ušima smjenjivale su se odluke i događaji, od kojih bi se u normalnom vremenu zamutilo u glavi. Pa tako prije podne Vrhovni Sovjet RSFSR donosi zakon o promjeni naziva države. Nešto kasnije isti Vrhovni Sovjet je ratificirao sporazum između RSFSR, Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana o atomskom oružju SSSR-a.
Takođe tog dana sovjetski ambasador u UN obavijestio je generalnog sekretara da SSSR prestaje biti članom UN i da je njegov nasljednik u UN Ruska Federacija.
I na kraju je onda kao šlag došlo obraćanje Gorbačova.
A vrlo brzo (najkasnije tog 26. decembra) saznaće se i druge stvari.
Oni koji su bili u inostranstvu mogli su 25. decembra da gledaju Jeljcinov intervju CNN-u, koji je on dao u 16h i u kojem su slušaoci te stanice prije sovjetskih građana saznali da SSSR tog dana prestaje da postoji. A sat kasnije kamere su snimale i Gorbačovljev razgovor sa Bušom u kojem on i njemu i njegovoj supruzi snishodljivo čestita Božić i još mu pri tome kaže kako ga može mirno proslavljati, jer je atomski kofer već u rukama Jeljcina.
Istina tada je Gorbačov lagao Buša, jer on zapravo i nije znao gdje je taj famozni kofer. Jeljcin se naime nije čak ni udostojio doći da ga uzme, nego je poslao ministra odbrane Šapošnjikova, a ovom je (iako je bio Jeljcinov vjerni pas) ipak svašta moglo pasti na pamet.
Tek se u narednim danima, vjerovatno je to povezano i sa Novom godinom (koja je i u SSSR-u bila svetinja i koja je u RF ostala svetinja), pojavio neki entuzijazam. Pamtim da mi je Senja podobro pripit govorio na novogodišnjoj proslavi:"Borja dno smo već dotakli, sad idemo prema gore i ovog puta do samog neba."
I ja sam u to vjerovao. No ispostavilo se da smo i on i ja bili neoprostivo naivni. Dno nije bilo dotaknuto, do njega je bilo još i te kako daleko.
No to stvarno ne spada u ovu priču o 25. decembru 1991.
Imam još i dva p.s:
prvi - Zastava skinuta sa kupole Senatskog dvorca do dana današnjeg nije nađena.
drugi - Red je da kažem i šta se desilo sa ljudima koji su tog 25. decembra bili sa mnom.
San Sanič predaje u jednoj privatnoj školi u Moskvi. Magistar je i dalje, ima divnu ženu i problematičnog sina.
Mitjaj radi u press službi Lukoila, nikada se nije ženio.
Ksjuša je preselila u Vladivostok. Ne radi, ali živi dobro, muž joj uvozi polovne aute iz Japana, imaju troje djece.
Glaša se poslije nesretne ljubavi zamonašila i nalazi se u nekom manastiru na Uralu. U kontaktu je samo sa Ritom.
Rita je 2010. otkrila da ima rak jajnika i to u dosta zeznutoj fazi. Uspijela ga je poslije duge borbe izgleda pobijediti. Dok je sve to trajalo Senja je pukao i počeo piti. Nije prestao ni kada je Rita ozdravila i zbog toga su se rastali 2015. Dvoje djece žive sa Ritom, koja radi u jednoj moskovskoj izdavačkoj kući.
Senja je i dalje ostao u Moskvi, mjenja poslove i spašava ga to što ima dva stana u Saratovu koja izdaje.
Kuzmu Rodionoviča (on istina nije bio sa nama, ali ga u blogu ima dosta) nisam više nikada sreo, umro je u toku popodnevne dremke polovinom 1996.