In memoriam| Istorija| Na današnji dan

Двадцать семь лет тому назад

apostata RSS / 25.12.2018. u 23:55


Taj dan .., odnosno pravilnije je reći to veče, ma u stvari može da stoji i taj dan, šta ima veze .., e pa taj dan je jedini vremenski interval moga života koji sam u pedesetak teza bacio na papir.
Inače pamćenje imam krajnje selektivno, ali to što prođe te nekakve moje prioritetne filtere pamtim i dugo i u širokim zahvatima, takođe odlično pamtim i detalje, kao i periferiju događanja.
No zato npr. napamet znam samo tri telefonska broja.

Iako je tema bloga jedno veče/dan, u priču su se ubacile i druge stvari - detalji o ruti kojoj smo išli, događaji koji su vezani za određena mjesta, kratke i duže priče o ljudima koji su posredno ili neposredno vezani za temu i vjerovatno još po nešto.
Tako da sve u svemu pisanje se, kao što to obično i biva, otelo kontroli i otišlo u stranu od prvobitne namjere.
No šta je tu je -bujrum.

Elem bio je 25. decembar 1991. Mitjaju je rođendan zapravo bio 29. decembra, ali poranio je zbog mene. Njegov prvobitni plan je bio da rođendan proslavimo kada se on vrati iz svoga Belgoroda. No kada je skontao da ja letim nazad 22. januara odlučio je da napravi skromniju predpremijeru.

Sastali smo se u hotelu Rusija i onda otišli u neki od njezinih mnogobrojnih barova, konkretno ovaj bar se nalazio se u njezinom frontalnom južnom krilu.
Nije mi bilo prvi put da sam u tom hotelu i htio sam da nešto provjerim pa sam, dok smo išli prema baru, pitao ostale da li oni osjećaju lagani miris paljevine?
Neko je rekao kako ga navodno skoro svi koji borave u hotelu osjećaju, ali da je vjerovatno 99% u pitanju psihologija. Hotel je naime 1977. gorio (bilo je i mrtvih i to dosta), do tada je to bio najveći hotel na svijetu - 6 hiljada soba, a poslije toga je ostao najveći u Evropi i koliko znam do svog rušenja 2006. on je to mjesto i dalje uporno držao.

 

U baru smo bili oko dva sata, popilo se dobro. Muški su pili vodku, cure ili šampanjac ili neke likere, a ja bijela vrana - pivo. Tada sam prvi put probao pivo Букет Чувашии. Odakle se ono našlo tamo - pojma nemam, ali bilo je krajnje glupo i neodgovorno ne iskoristiti priliku kada je ono već bilo na raspolaganju.
Inače u vezi pića Rusi, dok te ne upoznaju, extremno su netolerantni. Mene su redovno napijali dok se nisu definitivno uvjerili da ih ne mogu pratiti, no kada se u to uvjere onda više nema silovanja tog tipa - pij šta hoćeš i kako hoćeš.
Kasnije su me po pravilu, ti koji su me nekada napijali, čak i branili pred navaljivanjem da pijem onih koji me nisu poznavali.

Bilo je naravno i meze - ikra, puter, šprote, ohotnička kobasica, kijevski odrezak, šašljik i salate razne boje. Uglavnom sve je bilo O.K. i onda u jednom momentu nešto prije 19h, baš kada smo namjeravali krenuti (slavljenik je imao voz uskoro, a morao je prije toga i do stana) barmen je praktički ugasio muziku i upalio televizor.

Na ekranu je stajao tekst u kojem se govorilo kako se uskoro očekuje obraćanje Predsjednika SSSR-a. Mitjaj se udario po čelu i rekao da je na ovo potpuno zaboravio, pogledao je na sat, razmišljao jedan trenutak i zatim rekao da ostajemo.
Samo što je on završio u kadru se pojavio ozbiljni Gorbačov, koji je tada izgovorio ono čuveno:" «Дорогие соотечественники! Со-граждане! В силу сложившейся ситуации с образованием Содружества Независимых Государств я прекращаю свою деятельность на посту Президента СССР. Принимаю это решение по принципиальным соображениям.»
ili ti (ne da mi se prevoditi pa vam evo na engleskom)
"Dear compatriots, fellow citizens, as a result of the newly formed situation, creation of the Commonwealth of Independent States, I cease my activities in the post of the U.S.S.R. president.
I am making this decision out of considerations based on principle".

Nakon toga uslijediće kao što je poznato više od 10 minuta pravdanja i žaljenja, no tada se to naravno nije znalo, te je za to cijelo vrijeme u baru, iako su svi skoro stolovi bili zazuzeti, vladala pristojna tišina. Pored barmena i konobara mi smo (pošto smo već pošli) bili jedini koji su stajali - neki od nas bili su blizu vrata, neki između šanka i vrata, a ja kao posljednji bio sam za samim šankom.

Htio ili ne htio nakon izvjesnog vremena pažnju mi je privukao barmen. Radilo se o brdu od čovjeka, u bijeloj košulji sa pedantno zavrnutim rukavima i tamnom leptir mašnom . On je televizoru skoro pa cijelo vrijeme bio okrenut leđima.
Brisao je čaše i to bez prestanka po nekoliko puta. I dok je to radio primjetio sam mu na podlaktici tetovažu - slijepi miš sa padobranom, koji u nogama drži kartu Afganistana, a ispod toga brojevi i nešto slova, zapamtio sam one posljednje - "350-й гв. пдп".

 

No i bez nekog konkretnog znanja, na osnovu (padobrana i slijepog miša) bilo mi je jasno da je preda mnom em "desantnik", em Afganac ... em još i očito bjesni barmen.
Zaključio sam da je pametnije da ne buljim u njega i da se posvetim Gorbačovu. Njegov govor je trajao nešto više od 11 min. Pred sam kraj Gorbačov je spustio papir sa kojeg je čitao tekst i završio sa riječima:"Желаю всём вам самого доброго." No negdje na polovini pretposljednje riječi barmen-desantnik ugasio je televizor i glasno da bi ga svi čuli rekao:" Блядь ебаная " (kurva 'ebena). Sačekao je okrenut leđima baru jedno 2-3 sekunde da vidi da li će biti neka reakcija, a onda mirno pojačao muziku.

Senja (to je od Arsenij) koji je bio prvi do mene dotakao me rukom po ramenu i rekao da nas Mitjaj (a to je zaboravio sam reći skr. od Dmitri) zove da krenemo. Po cijelom hotelu bilo je stotinjak liftova, nama na raspolaganju stajala su četiri, no džaba - dugo smo čekali da bilo koji od njih dođe, tako da je Mitjaj iz minute u minutu bio sve nervozniji.

Malo ga je smirio hladni vazduh, koji nas je susreo na izlazu iz hotela, ali ne zadugo. Sa strane od ulaza stajala je policija i pripadnici tzv. Unutrašnje vojske. Legitimisanje sviju koji su bili sa mnom prošlo je relativno brzo, no naravno sa mnom to nije bio slučaj.
Milicioner je bio pristojan, nije bilo nikakvog nikakvog iživljavanja. Čovjek je poštovao proceduru i sve je pedantno zapisivao i zbog toga je stvar potrajala. Uglavnom kada smo krenuli čuo sam kako Rita (Margarita) kaže Mitjaju da je 19 i 28.

Išli smo na sjever od hotela širokim trotoarom Moskvarecke ulice. Snijega ni na njemu, a ni na cesti nije bilo, ali zato ga je po okolnoj zelenoj površini bilo i te kako. Temperatura je bila jedva iznad nule i sipila je susnježica. S naše desne strane preko ulice prostirao se južni dio Crvenog trga, onaj na koji se '87. sa svojom Cesnom spustio Matijas Rust (danas je to Vasiljevski trg).
Na njegovoj zapadnoj strani uzdizale su se zidine Kremlja iz kojih su štrćale dvije od dvadeset njegovih kula - Timofejefska i Nabatnaja.

Nakon nekih 200 i kusur metara blagog uspona došli smo do pješačkog prelaza na ulici Razina (danas Varvarka). Odmah iza tog prelaza ta ulica pravi okuku na lijevo i to izgleda kao da se ona ulijeva u Moskvarecku ulicu, koja se opet samo desetak metara dalje pretvara u Kjubiševsku ulicu (danas Iljinka).
U suštini najbliži put do metro stanice Kitaj-Gorod, a ona je bila potrebna Mitjaju, vodio je upravo ulicom Razina, ali na njoj su tada izvođeni nekakvi radovi i sve je bilo razrovano. Razrovan je bio takođe i Kristalni prolaz, koji je nedaleko od nas izlazio na Razina, on je zapravo bio razrovan cijelom svojom dužinom, čak je na njegovom sjevernom kraju gradilište izlazilo i činilo neprohodnim i dio Kjubiševske ulice.

Taj današnji južni, donji dio Crvenog trga, na koji smo stupili i koji sam malo prije spominjao, to je onaj dio kojeg Hram sv. Vasilija Blaženoga dijeli na dva dijela.
Penjali smo se blagom uzbrdicom nasuprot stotinjak metara dugačke ograde hrama. Ograda je završila i počelo nam se približavati skretanje u Kjubiševsku ulicu. Brzo smo pored njega prošli, no poslije nekih 20 metara Mitjaj je stao i rekao da ćemo ipak Kjubiševkom, sjetio se da zna prolaz kroz haustore i dvorišta kojim ćemo zaobići ono nesretno gradilište.

 

Taman kada smo se trebali okrenuti Ksjuša (Ksenija) nas je opomenula kako se na Trgu nešto događa. Stali smo kao po komandi i pogledali u pravcu na koji nam je ona ukazivala. Na Trgu nije bilo mnogo ljudi, bila je srijeda, sumorno veče radnog dana u samoj sredini sedmice, tako da se grupa ljudi koju je Ksjuša pokazivala baš isticala. Između njih i nas bilo je nešto više od 100 m.

Mitjaj je naravno bio onaj koji je trebao da odluči i svi smo pogledali na njega. Apsolvent žurnalistike, tada već Moskovskog državnog lingvističkog univerziteta, a do prošle godine (1990.) Moskovskog državnog pedagoškog instituta stranih jezika "Moris Torez", je nakon dugog pogleda na skretanje u Kjubiševku i kratkog na Crveni trg donio odluku i tako krenusmo u "dubinu" Trga.

Još dok smo se približavali primjetili smo da svi okupljeni gledaju u vis, u pravcu Kremlja, te se i naši pogledi automatski okrenuše tuda. A tamo na najvećoj kupoli Kremlja, kupoli zdanja Savjeta Ministara SSSR-a (danas je to zdanje Senata i jedna od četiri zvanične rezidencije Predsjednika RF), hodala su dva čovjeka. Potpun pogled zatvarala nam je donekle i Senatska kula (to je ona koja se nalazi tačno iznad Mauzoleja Lenjina), ali smetalo nam je i to što su se ta dvojica ljudi nalazili na sjevernoj strani kupole. Zbog svega toga po inerciji nastavili smo se kretati zadanim pravcem, sve dok nismo došli do one grupe posmatrača odakle je pogled bio otvoren i čist, a dokaz da je stvarno i bio takav bilo je prisustvo nekoliko reporterskih ekipa.

Niko od nas nije uspio nekoga ni pitati šta se događa, kada se odjednom zastava sa srpom i čekićem počela spuštati. Pratio sam tu scenu kao tipični predstavnik svog pola - otvorenih usta i onda sam nakon izvjesnog vremena čuo kako me neko žensko iz našeg društva (kasnije sam se raspitao i saznao da je to bila Ksjuša, ona mi je i dala podatak o otvorenim ustima) pita koliko je sati. Nisam ni pogledao o kome se radi, nego sam malo zasukao rukav i pokazao sat. Naglas je rekla "19 i 37" i mnogo joj hvala što je to glasno izgovorila.
Petnaest ili dvadeset .., najviše trideset sekundi kasnije, crvena zastava je nestala. Ljudi na kupoli su potom minutu i više nešto petljali oko podnožja jarbola, a onda se jedan uzdigao i počeo praviti nekakve jedva vidljive pokrete u visini struka - neko od prisutnih je konstatovao da mota zastavu.
Jedno minutu, možda čak i pune dvije ništa se nije događalo, a onda su ta dvojica opet čučnuli i opet nešto radili u podnožju jarbola. I ovoga puta to je trajalo više od minute, a zatim su ustali i počeli.., na momenat je ličilo kao da glade jarbol, a zapravo su dizali zastavu.

Nova trobojnica se već u podnožju počela vijoriti i izgledalo je kao da žuri da dođe na vrh i došla je do svog cilja. E sada sam ja pogledao na sat i namjerno glasno izgovorio da je без пятнадцати восемь (19 i 45). Tada se čuo i pljesak, ne u ovoj grupi gdje smo mi bili nego u jednoj manjoj dalje od nas i on je bio jedini koji sam ja čuo.
Uopšte ljudi, kao što sam već i rekao, bilo je veoma malo. Ja prisutne naravno nisam brojao, no pored ove naše najveće grupe bilo je još desetak manjih skupina, petnaes-dvadeset parova i stotinjak, po cijelom trgu razbacanih, "vukova samotnjaka".

Ili taj pljesak ili ono moje без пятнадцати восемь izgleda da je "probudilo" Mitjaja, koji je energično objavio polazak. Nismo krenuli nazad prema Iljinki, nego opet naprijed. Ubrzo smo skrenuli u ulicu Nikoljskuju. Pred nama je ostalo gradilište Kazanjske saborne crkve (srušena 1936. u doba rekonstrukcije Manježskog trga i gradnje metroa). Iza njega vidjelo se tzv. Artiljerijsko dvorište, a još iza krovovi Muzeja Lenjina (danas Muzej Otadžbinskog rata 1812 g.)
S naše lijeve strane preko puta Artiljerijskog dvorišta stajao je velikoljepni Istorijski muzej.

Išli smo jedno kraće vrijeme u tišini, sve dok San Sanič (to je u ruskom uobičajeno skraćivanje imena i očestva Aleksandar Aleksandrovič), a koga smo tako zvali jer je sa svojih 30 godina bio najstariji od nas nije obraćajući se meni rekao:"Borja evo nas kod Istorijsko-arhivističkog instituta". Mitjaj se nasmijao, onda je promrljao: "Tačno sam znao", a zatim sa trijumfalnim glasom dodao - "Možete mu samo mahnuti, jer upravo skrećemo!"

A da smo produžili za nekih 300m stigli bi do broja 23, na lijevoj strani te ulice - tu se nekad nalazio Vojni kolegij Vrhovnog suda SSSR-a.
U toj zgradi suđeno je Tuhačevskom, Jegorovu, Buharinu, Zinovjevu, Kamenjevu, kasnije i nesretnom Pauersu, a zatim u 60-tim američkim špijunima, kao što su npr. bili oficiri GRU Popov i Penjkovski. Jedan od posljednjih kojem je tu suđeno (1988.) bio je i možda najveća riba - general-major GRU Poljakov. Za njega je čak i Regan kod Gorbačeva urgirao, ali tada je za to bilo kasno, presuda je već bila izvršena.

To gdje smo skrenuli bio je Kjubiševski prolaz (danas Bogojavljenski), koji je spajao Nikoljsku i Kjubiševsku ulicu. I tada dok smo hodali negdje kod ulaza u metro stanicu Trg revolucije (Zamoskvorecke linije metroa, koja nikome nije trebala) Rita, inače student ruske književnosti i totalni politički analfabet pitala je:"I dobro šta sada ... sada je sve Rusija?"

 

Senja, s kojim je ona bila u vezi i koji ju je do tada držao za ruku, privukao ju je sebi, zagrlio i patronatskim glasom joj rekao:"Ne budalice moja prekrasna, Rusija je samo nekadašnja RSFSR".
Rita ga je pogledala, kao da je očekivala da se on nasmije i da joj kaže da se šali, ali osmijeha kod Senje nije bilo, te se ona okrenula i glasnije obratila sada svima nama:"A Kazahstan? Šta je onda Kazahstan?".

Mi smo šutili, pustili smo da joj Senja odgovori. I on joj je odgovorio, nježno i krajnje obzirno:"Kazahstan je već desetak dana samo Kazahstan, ali je sa Rusijom u SNG-u, no moguće je i da će tvoji baka i djed prije dolaska na našu svadbu najvjerovatnije morati da naprave pasoše."

Gledao sam Ritu ispod oka, prvo je izgledalo kao da još nešto hoće da pita, a onda kao da bi radije ipak zaplakala, da bi na kraju izabrala gledanje u vrh svojih čizama.
Ja sam bez ikakavih problema mogao da pretpostavim kako joj je. Prije nekih samo 2,5 mjeseca moja baka, moj ujak, tetka, tetak i moje dvoje rođaka postali su preko noći državljani druge države. Mislim da nijedan normalan čovjek tako nešto ne može da primi mirno. Ono što može da se razlikuje je samo stepen neravnodušnosti, koji naravno zavisi od mase faktora.

Baš sam mislio da kažem Riti nešto što je povezno sa mojim iskustvom sa takvom situacijom, kada me u toj namjeri presjekao (zna se ko) Mitjaj, koji je najavio novo skretanje i ovog puta na lijevo, u Staropanski prolaz.
On je bio slabije osvjetljen, nego Kjubiševski i valjda je ta promjena uslovila, kao uostalom i kod svih drugih i da instinktivno ubrzam korak, ali i da odustanem od one svoje namjere.

Inače Ritini baka i djed ipak nisu morali praviti pasoše. Svoj stan u Alma-Ati promjenili su polovinom '92. za stan nekog Kazahstanca u Brestskoj ulici.
Kada sam '93. pozvan na svadbu, pošto sam tada živio u Novorosijsku, Rita i Senja su me smjestili kod djeda (baka je već bila umrla). Do vrata djedovog stana dopratio me Senja i prije nego što je pozvonio pogledao me i rekao:"Mogu se opkaditi u šta hoćeš da će te stari oduševiti!"
I bio je u pravu. Kod "starog" sam proveo otprilike nekih 6 dana i 5 noći.

Nije stvar samo u tome da se radi o jednom od pet najinteresantnijih ljudi sa kojima sam imao prilike da razgovaram, u pitanju je nešto drugo - Kuzma Rodionovič je jedan od onih i koji su strahovito uticali na mene.
Rođen je 1911, a 1919. postaće siroće. Do 1922. luta po centralnoj Rusiji, da bi pred kraj te godine bio zadržan zbog krađe. Smještaju ga prvo u dom, zatim u dječju komunu. Takvih kao on u tada je u Sovjetskoj Rusiji bilo oko 6 miliona.

 

Kuzmina sreća je bilo to što je nova vlast ovaj stravični broj shvatila kao jedan od prioritetnih problema i što je u njegovo rješavanje uložila gigantske napore i kolosalna sredstva.
I rješila ga je (a kako i ne bi, kada su komisiju nadležnu za stvaranje akcionog plana činili Lenjin, Lunačarski i Dzeržinski ), do 1926. taj broj je sveden na 250 hiljada.
Milioni djece bukvalno su iščupani sa dna i spašeni. Kuzma je bio jedan od njih.

U osnovnu školu po ubrzanom programu krenuo je 1923. Sa 16 godina upisao je srednju stručnu, da bi 1931. kao odličan učenik bio primljen u čuveni Baumanov institut, gdje u roku završava za mašinskog inženjera. Na jesen '35. počinje raditi u voronješkom Dizelnom zavodu, koji ga početkom '36. šalje na magistarski studij opet u Moskvu i opet u Baumanku.

U februaru te godine uhapšen je kao trockista.
I sam kaže da je optužba bila tačna i da je tada stvarno i bio trockista. Osuđen je u maju za kršenje čuvenog člana 58. st.1 /КРТД (kontrarevolucionarna trockistička djelatnost) i st.10/КРТА (kontrarevolucionarna trockistička agitacija). Dobio je 5 godina.

Šalju ga u Vladimirski zatvor za političke zatvorenike. No u njemu nije dugo bio, jer je u septembru te godine smjenjen Jagoda, a novi narkom NKVD-a Ježov sprovodi inspekciju zatvora za političke zatvorenike i odlučuje da prekine sa sanatorijumsko-odmarališninim uslovima služenja kazni političkih zatvorenika (a da su otprilike takvi i bili potvrdio je i Kuzma Rodionovič, tome je uostalom i posvećen jedan dio u kasnijoj optužnici protiv Jagode).
Ježov ukida zatvore za političke zatvorenike i oni se razmještaju po logorima.

 

Kuzma Rodionovič je premješten u KARLAG (Karagandinski ITL) u Kzahstanu. Radilo se o jednom od najvećih logora u sistemu GULAG-a. U logoru je bilo političkih zatvorenika, ali za čudo mali broj od njih su bili trockisti.
Kuzma se u početku ponašao kao svi trockisti tada po logorima - odbijao je da radi, potpisivao peticije i žalbe i upravi logora i u Moskvu, štrajkovao glađu i tome slično. No uskoro je počeo stupati u konflikte i prepirke sa svojim trockistima, da bi na kraju nakon jedne žestoke diskusije izdvojio se iz trockističkog tabora i sutradan prihvatio da radi.

Kao inžinjer napredovao je brzo i dogurao je do prvog zamjenika glavnog inženjera službe mehanizacije poljoprivrednog odjela KARLAG-a. U toku narednih dvije godine nakupio je toliko dana previšene norme (2 dana vrijede kao tri) i tzv. udarnih dana (dva dana vrijede kao četiri) da je početkom '40. trebao biti prijevremeno oslobođen.
No polovinom '39. ta praksa je ukinuta i njemu daju umjesto toga privremeno anuliranje kazne. Odnosno nastavak rada u KARLAG-u do isteka kazne, ali sada u statusu i sa pravima slobodnog čovjeka. Država mu obezbjeđuje smještaj i biće oslobođen svih davanja u vezi sa njim i svih državnih naloga, a ako ima porodicu država će platiti sve troškove preseljenja porodice, dati adekvatni smještaj, zaposliti suprugu i anulirati sva eventualna dugovanja porodice u dotadašnjem mjestu življenja.
U slučaju da odluči ostati i poslije završetka kaznenog roka država mu daje stan u lično vlasništvo, a takođe dobija kredit na deset godina i desetogodišnje oslobađanje od plačanja svih komunalnih i državnih naloga.

Kuzma naravno pristaje. Krajem '40 se ženi, a otprilike kada mu je istekla kazna dobija i sina. Odlučuje da ostane. Prelazi u Alma-Atu, zapošljava se u tamošnji kombinat za preradu mesa i konzerviranje. S početkom rata prijavljuje se u vojni odsjek, no biva odbijen uz obrazloženje da je neophodan ovde. Pokušava opet u avgustu i opet ga odbijaju pod istim obrazloženjem.
Traži audijenciju kod Prvog sekretar CK Kazahstana Skvorcova, ovaj ga nakon izvjesnog vremena prima i objašnjava mu da će uskoro u Kazahstan doći zavodi evakuisani sa zapada. Te zavode treba što prije staviti u pogon, a to je upravo posao gdje je on i te kako potreban. Kada to bude završeno on može ići na front.

 

Na front je pušten tek '44. u međuvremenu prije svake odbijenice dolazila bi mu prvo medalja ili orden, među njima i Orden Lenjina i Orden rada sa crvenom zastavom.
Poslan je u u činu poručnika inženjerije u 7. gardijsku armiju, kojom je tada komandovao heroj Staljingrada general-pukovnik Mihail Stepanovič Šumilov i koja tu je ratovala u sastavu 2. Ukrajinskog fronta. Prvi put je barut omirisao u Jaši-Kišnjevskoj operaciji .

Učestvuje između ostalog u Budimpeštanskoj operaciji i za uspješno forsiranje Tise kod Solnoka dobija Orden Crvene zvijezde. Ratni put nastavlja u Bratislavsko-Brnskoj operaciji (tada je već bio prekomandovan u 6. gardijsku tenkovsku armiju) i otprilike negdje tamo gdje se odigrala bitka kod Austerlica biva ranjen u nogu.
U toku oporavka u bolnici u Pragu uručen mu je Orden Slave III stepena.
Uskoro će biti evakuisan u SSSR i nakon rehabilitacije negdje u septembru vraća se u Kazahstan.

Počinje raditi '46. u Almaatinskom zavodu teške mašinogradnje, početkom 50-tih postaje direktor odjela za održavanje. Redaju se nagrade, priznanje i medalje.
1956. predložen je za orden Heroja socijalističkog rada, ali je njegova kandidatura otklonjena nakon što je negativno komentarisao Tajni referat Hrušćova. Ista godine gubi položaj direktora i premješten je u republičko ministarstvo transporta.
Dvije godine nakon smjene Hrušćova vraća se na stari položaj u Almaaatinski zavod. Orden Heroja socijalističkog rada nije dobio, ali je zato dobio Orden Oktobarske revolucije i Orden Radne slave II i III stepena. Dobio bi i I stepena da nije '78. otišao u penziju. A otišao je u prvom redu zbog toga što se nikako nije mogao smiriti sa tim što mu je sin, inače major GRU, poginuo godinu dan prije u Angoli, gdje je službovao u statusu savjetnika i instruktora.

Naravno tada, tog 25. decembra 1991, ja o svemu tome ništa nisam znao .., znao sam jedino Ritu, a Rita, prekrasan primjer onog tipa čovjeka za kojeg se kod nas kaže da se može na ranu priviti i dalje je uglavnom gledala u vrhove svojih čizama i usput šutila iz sve snage
Svi su šutili.
I dok smo napuštali Staropanski prolaz, Mitjaj je put sjekao vodeći nas kroz haustore i dvorišta, sjetio sam se onog barmena. To mi se učinilo kao odličan način da prekinem šutnju, te sam postavio pitanje o njegovoj tetovaži.
Odgovorio mi je, gledajući me zahvalno, upravo Senja, koji je rekao kako se radi o eliti elite, o 350. gardijskom padobransko-desantnom puku (350-й гвардейский парашютно-десантный Краснознамённый ордена Суворова полк), dodao je da to zna pošto je njegov komšija služio u njemu i da je i on bio u Afganistanu.
Zatim je iz Senje je nagrnula bujica riječi, puna nekih vjerovatno afganistanskih geografskih pojmova, brojeva jedinica itd. San Sanič se okrenuo i rekao mi:"Borja on izmišlja, ne vjeruj mu ništa!"

 

Senja je kao zapanjeno pogledao Ritu i kao očajno je zamolio je da ga zaštiti, a ona je odlučno kimnula glavom, ljuto pogledala San Saniča i rekla mu da ne očekuje pozivnicu za svadbu i da ga neće poljubiti danas na rastanku.
Dok smo se mi ostali smijali i dok se San Sanič spremao protestovati, Mitjaj je svečanim glasom objavio da smo nadomak cilja. Nekih 100 m od nas vidjeli su se semafori na raskršću Kjubiševke i ulice Novi trg, a i veliko, iznad zemlje uzdignuto i osvjetljeno slovo ‘M'.

Sa Mitjajem svi su se rastali više-manje redovno, ja sam bio posljednji i sa mnom je naravno bilo drugačije i "temeljitije".
Mitjaja sam znao najduže od sviju, upoznao sam ga dva dana po dolasku, a još dva dana poslije toga dogovorili smo se o zajedničkom poslu. Dva puta mjesečno (znalo je biti i više) ja bih išao za Helsinki, tamo nosio jedno kilogram crne ikre, a vraćao se i sa djelom dobijene love i sa nekakvim komponentama za kompjutere. Ne znam koliko je Mitjaj zarađivao od tog posla, ali za svako obavljeno putovanje ja sam dobijao 500$.

Prije nego što se okrenuo i pošao prema stepenicama ulaza u metro Mitjaj me pogledao i sa nekakvim polusmješkom rekao:"Uostalom ti ćeš se vratiti!". Uzvratio sam mu pogled najozbiljnije što sam mogao i kazao mu da konačno ode, jer ako izgovori još jednu riječ ja neću ni otići. Na to moje on je majstorski odglumio iznenadnu paniku, okrenuo se i ovog puta stvarno i otišao.

Odmah poslije njega napustili su nas i Rita i Senja. Trebali su nešto uzeti od neke Ritine prijateljice koja je stanovala u blizini. Smijući se pretrčali su preko zebre koja se nalazila na posljednjim metrima Kjubiševke i onog momenta kada su stupili nogama na trotoar stali su na ulicu Stari trg, a mi sa druge strane zebre ostali smo na trotoaru ulice Novi trg.

 

Ta ulica (Stari trg) bila je čuvena u cijelom SSSR-u, jer se na broju 4. (otprilike 50 m od mjesta gdje smo mi stajali) nalazilo glavno zdanje CK KPSS (danas je tu smještena administracija Predsjednika RF).
Kažem glavno zdanje, jer aparatu CK pripadalo je u Moskvi 24 zgrade u kojima je radilo nešto više od 3000 ljudi, među njima su se nalazili i radnici dva instituta, jedne više škole i jedne akademije.

Interesantna stvar je to da kada bi se god na televiziji govorilo nešto o SSSR-u skoro uvijek se prikazivao Kremlj. Takvu praksu ja npr.pamtim od negdje 1976/7. kada sam počeo gledati dnevnike.
No baš u to vrijeme (u vrijeme Brežnjeva) Leonid Ilič je više volio raditi u kancelariji genseka u ovoj zgradi, nego u Kremlju.
U Kremlju je on uglavnom držao sastanke politbiroa, naravno primao strane državnike, uručivao nagrade i tome slično, tako da se može slobodno reći da je "za njegova vakta" jedno od dva mjesta odakle se drmalo svijetom bilo upravo ovo zdanje na Старой площади № 4.

Kancelarija genseka se nalazila na petom spratu i na njoj je stajao broj 506.
Bila je ogromna - širina 10, a dužina 30 m, sa stolom "aerodromom". Kasnije je jedan od njezinih "stanara" bio npr. i Černomrdin, kojeg je Vološin (neko vrijeme šef administracije Predsjednika RF) stalno zadirkivao pitajući ga za posjete duhova bivših genseka.

Tu je bila Centrala CK KPSS do 23. avgusta '91. Tog dana Gorbačov je poslao gradonačelniku Moskve Popovu nešto kao predlog (o naređenju nije moglo biti govora) da se rad CK u tom zdanju obustavi. Ovaj je to jedva dočekao i sa osmjehom taj posao prenio na svog oduševljenog pomoćnika, koji će kasnije u svojim uspomenama opisati kako se to odvijalo.

Vrhovni Sovjer SSSR će samo 6 dana poslije obustaviti rad KPSS i sva imovina će biti zapečaćana, a početkom novembra Jeljcin će svojim ukazom u potpunosti zabraniti rad KPSS i njezine republičke organizacije KP RSFSR na teritoriji Rusije. 1992. taj ukaz će poništiti Ustavni sud RF, ali zdanje na ulici Stari trg partiji neće biti vraćeno.

Negdje baš kada su Rita i Senja prolazili pored ulaza bivšeg CK, Ksjuša je konstatovala da je hladno i da treba da prođemo. Sada nas je bilo četvero, četvrta je bila djevojka sa, po meni predivnim starim imenom - Glafira (zvali smo je Glaša). Ona je kao i Ksjuša i Rita bila Moskovljanka. Završila je istoriju umjetnosti, već je radila u nečemu kao urbanistički zavod i pisala je magistarski kome je tema bila otprilike nešto kao elementi staljinske arhitekture metro stanice Majakovskaja.
Bila je hodajuća enciklopedija po arhitekturi Moskve , od nje sam npr. saznao i zapamtio da je eto to bivše zdanje CK završeno u toku WWI i da je napravljeno u stilu racionalizma.

 

Ulica po kojoj smo išli dala je Glaši materijal za jednu brzu lekciju. Nije stvar bila u samoj ulici, iako je Novi trg jedna od najvećih centralnih ulica Moskve, ima devet ili deset traka i sva je jednosmjerna, a pojavila se davno u 16. vijeku, nego u onome što se nalazilo preko puta, a to je bila 200 m dugačka zgrada Muzeja nauke i tehnike (danas Politehnički muzej).

Ja se sada naravno ne sjećam svega, ali to je bila fascinantna tirada o gradnji dugoj nekoliko decenija, mnoštvu arhitekata, mješavini stilova i svašta još nešto. Dok je ona sipala podatke i simpatično gestikulirala San Sanič me laktom bubnuo sa lijeve strane. Polagano sam se okrenuo i vidio tri momka kako na vratima jednog ulaza crtaju mrtvačku glavu. Nije da mi je to mjesto bilo skroz nepoznato, ali nije mi se dalo "premotavati" te sam potražio tablu. Međutim kao za inat nje nije bilo, bilo je mjesto za nju, ali je bilo prazno.
Nisam namjerno htio da pitam San Saniča, jer kao prvo dao bih mu povod da me u svom stilu nadmeno i podsjeti i pouči, a kao drugo prekinu bih Glašu, koja je očito uživala.

U trenutku sam počeo intezivno da razmišljam šta bi to moglo da bude, siguran sam da se ne bih uspio sjetiti, no spasila me Glaša, koja je odjednom prekinula priču o zgradi muzeja i nekako sjetno rekla kako je na kraju osnovne u toj zgradi kao đak generacije dobila značku i plaketu.
To mi je bilo dovoljno, sjetio sam - bilo je to zdanje Svesavezne pionirske organuzacije. Pogledao sam jedino muško u društvu i pitao ga:"Kada je ovo zatvoreno? Znam za Komsomol, ali o ovome nisam slušao."
"Pionirska organizacija dragi moj neupućeni inostrani prijatelju je u sastavu komsomola, tako da je stvar išla automatski", odgovorio mi je San Sanič.

"Kada ste već kod zatvaranja" u razgovor se ubacila Ksjuša "Je l' znate da je zatvoren i Muzej Majakovskoga?"
Glaša i San Sanič su se na mjestu ukopali, ja sam zakasnio i napravio još jedan korak. Ovo dvoje zamrznutih nisu uspjeli postaviti ni jedno pitanje, kada se Ksjuša koja je nastavila hodati okrenula i rekla: "Radi remonta djeco, opet radi remonta."
Ksjuši ova zezancija nije pala na pamet samo onako. Muzej Majakovskog je bio stvarno u blizini. S druge strane Muzeja nauke i tehnike, paralelno sa ulicom Novi trg nalazio se Prolaz Serova (danas Lubjanski prolaz), e upravo je taj prolaz i stajao je na adresi muzeja.

 

San Sanič je Ksjuši nešto ljuto dobacio, a Glaša je rekla kako ona to mora vidjeti. Pokušali smo je odgovoriti govoreći da je tamo sigurno mračno, ali džaba. Pozdravila se na brzinu sa nama, trčeći prešla preko tada tu postojećeg pješačkog prelaza i brzo nestala.

Mi smo u suštini već bili na cilju. Ovo je već bio Lubjanski trg (do 1990. Trg Dzeržinskog). Radi se vjerovatno (poslije Crvenog trga) o najčuvenijem trgu SSSR-a (a mislim i današnje Rusije).
U tom momentu nalazili smo se na njegovoj južnoj strani tako da je ono po čemu je trg bio čuven bilo pred nama kao na dlanu.
Tačno nasuprot nas stajalo je glavno zdanja KGB-a (danas FSB), sa njegove desne strane (gledajući sa mjesta gdje smo mi bili) prolazila je Mjasnickaja ulica (do 1990. Ulica Kirova). Između nje i već pomenutog Prolaza Serova nalazilo se zdanje Računarskog centra KGB-a (danas naravno FSB-a).
Sa lijeve strane glavnog zdanja (opet gledajući sa našeg mjesta) išla je ulica Velika Lubjanka (do 1990. Ulica Dzeržinskog). Početak ulice je bio na trgu i odmah tu preko puta glavnog zdanja KGB-a nalazilo se i drugo monumentalno zdanje te službe, a negdje na sredini iste ulice nalazilo se i Uprava KGB-a za Moskvu i Moskvsku oblast.

 

I dobro da ne bude sve u stilu KGB-a sa naše krajnje desne strane (ako smo direktno okrenuti glavnom zdanju KGB-a) stajao je ogromni magazin Dječiji svijet (danas Centralni dječiji magazin) otvoren 1957. u čast Međunarodnog festivala mladeži i studenata koji se održavao u Moskvi.
Nisam siguran, ali čini mi se da je tada, kada je bio otvoren, bio i najveći magazin tog tipa na planeti.

Na središnjem djelu trga, konkretno onome koji je bliži Muzeju nauke i tehnike, u režiji društva Memorijal u oktobru '90. postavljen je tzv. Solovecki kamen, kao spomenik žrtvama političkih represija u SSSR.
Dan kada je spomenik otkriven danas je u Rusiji Dan sjećanja na žrtve političkih represija.

Zapadnije od njega, odnosno u samom centru trga, sve do 23. avgusta '91. stajao je spomenik čeličnom Feliksu, autor spomenika bio je čuveni Jevgenij Vučetič.
22. avgusta u posljepodnevnim časovima masa demostranata (revoltirana pokušajem puča) skupila se na trgu i dvoumila se između zauzimanja zdanja KGB-a i rušenja spomenika. Na kraju su odlučili se za spomenik.
Ja sam to sa San Saničem gledao na televiziji u domu. Smatrali smo da je kasno da se spremimo i odemo tamo i već smo se bili pomirili sa sudbinom kada se u jednom momentu među demonstrantima pojavio i danas medijski veoma eksploatisan liberal Sergej Stankevič, tada politički savjetnik Jeljcina. Stankevič je uspio nagovoriti masu da ne ruši spomenik na taj način, jer može biti opasno za okupljene, a može se i oštetiti plafon tunela metroa. Ubijedio ih je da sačekaju autodizalice i ljude koji će to obaviti profesionalno.

 

Kada smo to čuli San Sanič i ja smo kao opareni skočili, pošli na metro i poslije izvjesnog vremena našli se na trgu. Čekali smo dugo, spomenik od 11 t skinut je sa pijedestala uz pomoć tri autokrana tek negdje iza ponoći. Do tada je situacija na momente bila eksplozivna. Raji je bilo dosadno čekati pa se svaki čas reciklirala ideja o zauzimanju zgrade KGB-a.
Nas dvojica smo sve to posmatrali stojeći u podnožju južne fasade Dječijeg svijeta, bili smo udaljeni nekih 100m i najmanje 4 puta smo odlazili popiti pivo u obližni bar. U jednom momentu kada je masa krenula prema zdanju KGB-a, stariji čovjek koji je stajao pored nas rekao je da treba biti spreman za bijeg, jer će početi pokolj ako demostranti pređu ulicu i stupe na trotoar pred zdanjem.
Ne znam da li je stari pretjerivao il nije, ali na sreću demostranti su se vratili nazad i tako nismo saznali da li je stari bio u pravu.

Tog 25. decembra na nekadašnjem pijedestalu spomenika stajao je veliki drveni krst. Išli smo prema metrou i ni ja, a ni San Sanič nismo ni rječju pomenuli taj dan. Davno je to bilo.

Dok smo se spuštali stepenicama u unutrašnjost stanice metroa Lubjanka San Sanič stavio mi je ruku na rame i pitao me da li će biti problem ako on otprati Ksjušu, a ja se vratim sam u dom. Nasmijao sam i rekao mu da mu ovu podlost nikada neću oprostiti. Pozdravio sam se sa Ksjušom i njih dvoje su skrenuli u desni tunel koji je vodio na stanicu Kuznjecki most, Tagansko-Krasnopresnenske linije. Na toj liniji nalazila se stanica Begovaja, Ksjuša je stanovala u rejonu te stanice.

Linija koja je meni trebala zvala se i tada i sada Sokoljničeska (do 1990. Kirovsko-Frunzevska). To je bila najstarija linija metroa, počela je raditi 1935. Od Lubjanke do stanice Jugo-Zapadna trebalo je otprilike 25 minuta vožnje.

 

Voz sam čekao nešto više od minute. Vagon nisam birao , nego sam ušao u onaj koji je stao direktno preda mnom. Nije bilo guzve, ali nije bilo ni mjesta za sjedenje.
Slika u vagonu je bila ista kao i uvijek - čista klasika, jednom riječju . Svi, ali baš svi i oni koji sjede i oni koji stoje, svi čitaju.
Čitanje se prekida tek kada se krene prema izlazu iz vagona, a ponekad ni tada. U odnosu na 1985. kada sam prvi put bio u SSSR-u, promjenilo se donekle samo ono što se čitalo. Sada je bilo mnogo više i novina i nekih knjiga sa nekakvim šarenim koricama, što je u to vrijeme po pravilu značilo da je u pitanju ili neko lako štivo ili baš neki šund.
Lica čitača bi u potpunosti vidio tek kada bi ti ljudi ustali i krenuli prema vratima. Sva ta lica su odražavali pored mase drugih stvari i ogromnu količinu apatije .
I eto baš tu, upravo među tim svim ravnodušnim ljudima, mene je nekako na juriš ubuzeo sasvim suprotan osjećaj.

Znam sada će neko reći ‘normalno, apostata stara komunjara' no tada to nije bilo u pitanju. U tom momentu za mene zaista nikakvu važnost nije imalo to što se ta imperija zvala SSSR ili to što je to bila socijalistička imperija. Ja sam u to vrijeme bio nešto kao lijevi liberal.
Nikakvu ulogu u pojavi te moje neravnodušnosti nije igrala ni činjenica da sam ja, koji sam do tada o takvim događajima samo čitao, evo sada svjedok na mjestu događaja.
Stvar je tada stvarno bila samo u tome da je nestala jedna imperija ... nestala ‘ebote patak .., a to nikad, ali baš nikada do sada nije bila mala i beznačajna stvar.

 

Ista apatija vidjela se i na licima onih, koje sam poslije izlaska iz vagona sretao dok sam hodao hodnicima metroa. Situacija nije bila drugačija ni kada sam izašao na ulicu.
I idući prema domu kontao sam kako imperija ne zaslužuje takav blijedi, takav bezbojni ispraćaj. Njezin krah trebao je biti popraćen sa mnogo suza radosnica i sa nešto (ali znatno manje) suza žalosnica.

Sutradan ujutro opet sam bio u vozu metroa, samo sam sada išao u suprotnom pravcu. Ljudi je bilo mnogo više, što znači i da je mnogo više bilo apatije.
Glaedao sam tamo-vamo po vagonu, dok mi pogled nije privukao jedan naslov, pisalo je ovo ‘Dan kada se istorija vratila u prirodni tok'.

I tada mi je sinulo - stvar je u istoriji.
Jednostavno na sve te ljude svalilo se isuviše istorije.
I to ne bilo kakve istorije, nego one koja ima globalni karakter i one koja će u manjoj ili većoj mjeri biti prisutna vjekovima u svakom udžbeniku na ovoj planeti.

To da sam ja bio svjedok, to je tačno, ali je isto tako tačno da sam ja svjedočio samo finalu i u tome je bila ta razlika između mene i tih ljudi u metrou (plus naravno što sam ja još i stranac).
Oni su bili tu bili tokom cijelog procesa.
Od '87. pa do danas oni su prosto zasipani događajima, njih već godinama prosto bombarduju istorijom. Strasti je na početku naravno bilo, ali pod takvim dugotrajnim presingom samo fanatik može ne otupjeti.

Eto samo tog jućerašnjeg 25. decembra pred njihovim očima i ušima smjenjivale su se odluke i događaji, od kojih bi se u normalnom vremenu zamutilo u glavi. Pa tako prije podne Vrhovni Sovjet RSFSR donosi zakon o promjeni naziva države. Nešto kasnije isti Vrhovni Sovjet je ratificirao sporazum između RSFSR, Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana o atomskom oružju SSSR-a.
Takođe tog dana sovjetski ambasador u UN obavijestio je generalnog sekretara da SSSR prestaje biti članom UN i da je njegov nasljednik u UN Ruska Federacija.
I na kraju je onda kao šlag došlo obraćanje Gorbačova.

A vrlo brzo (najkasnije tog 26. decembra) saznaće se i druge stvari.
Oni koji su bili u inostranstvu mogli su 25. decembra da gledaju Jeljcinov intervju CNN-u, koji je on dao u 16h i u kojem su slušaoci te stanice prije sovjetskih građana saznali da SSSR tog dana prestaje da postoji. A sat kasnije kamere su snimale i Gorbačovljev razgovor sa Bušom u kojem on i njemu i njegovoj supruzi snishodljivo čestita Božić i još mu pri tome kaže kako ga može mirno proslavljati, jer je atomski kofer već u rukama Jeljcina.
Istina tada je Gorbačov lagao Buša, jer on zapravo i nije znao gdje je taj famozni kofer. Jeljcin se naime nije čak ni udostojio doći da ga uzme, nego je poslao ministra odbrane Šapošnjikova, a ovom je (iako je bio Jeljcinov vjerni pas) ipak svašta moglo pasti na pamet.

 

Tek se u narednim danima, vjerovatno je to povezano i sa Novom godinom (koja je i u SSSR-u bila svetinja i koja je u RF ostala svetinja), pojavio neki entuzijazam. Pamtim da mi je Senja podobro pripit govorio na novogodišnjoj proslavi:"Borja dno smo već dotakli, sad idemo prema gore i ovog puta do samog neba."
I ja sam u to vjerovao. No ispostavilo se da smo i on i ja bili neoprostivo naivni. Dno nije bilo dotaknuto, do njega je bilo još i te kako daleko.

No to stvarno ne spada u ovu priču o 25. decembru 1991.

Imam još i dva p.s:

prvi - Zastava skinuta sa kupole Senatskog dvorca do dana današnjeg nije nađena.

drugi - Red je da kažem i šta se desilo sa ljudima koji su tog 25. decembra bili sa mnom.

San Sanič predaje u jednoj privatnoj školi u Moskvi. Magistar je i dalje, ima divnu ženu i problematičnog sina.
Mitjaj radi u press službi Lukoila, nikada se nije ženio.
Ksjuša je preselila u Vladivostok. Ne radi, ali živi dobro, muž joj uvozi polovne aute iz Japana, imaju troje djece.
Glaša se poslije nesretne ljubavi zamonašila i nalazi se u nekom manastiru na Uralu. U kontaktu je samo sa Ritom.
Rita je 2010. otkrila da ima rak jajnika i to u dosta zeznutoj fazi. Uspijela ga je poslije duge borbe izgleda pobijediti. Dok je sve to trajalo Senja je pukao i počeo piti. Nije prestao ni kada je Rita ozdravila i zbog toga su se rastali 2015. Dvoje djece žive sa Ritom, koja radi u jednoj moskovskoj izdavačkoj kući.
Senja je i dalje ostao u Moskvi, mjenja poslove i spašava ga to što ima dva stana u Saratovu koja izdaje.

Kuzmu Rodionoviča (on istina nije bio sa nama, ali ga u blogu ima dosta) nisam više nikada sreo, umro je u toku popodnevne dremke polovinom 1996.

 

Tagovi



Komentari (78)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

zemljanin zemljanin 00:28 26.12.2018

wow

pa svaka ti cast
apostata apostata 00:52 26.12.2018

Re: wow

Hvala!
Jedva sam uspio stići da ga objavim do ponoći.
dragosevacsutra dragosevacsutra 01:14 26.12.2018

Re: wow

прочитао у даху, хвала ти!

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 18:03 26.12.2018

Re: wow

Zveknuli smo vam danas još jedan avion, ruku na srce s pilotirajućom Šijom. Играле се делије на сред земље Сирије. Mada, strogo tehnički gledano to nije više vaš avion, pošto je Šija u njemu?
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 06:00 27.12.2018

Re: wow

А ви гађали warning shot на Тел Авив синоћ, није добацила ни до предграђа; а ми 16/16 Шијиних мета око Дамаска...

У боој
Крените Јудејци сви
Крен'те и не жал'те живот свој

___
Хучи бучи Кишонка
Крв плива по њој
То 1. Галилејска бије тежак бој


tasadebeli tasadebeli 09:22 27.12.2018

Re: wow

Srđan Fuchs

У боој
Крените Јудејци сви
Крен'те и не жал'те живот свој



Баш си упоран...

Не примећујеш да се ова твоја ратна хебраико/сербика овде игнорише?

Зашто човеку хоћеш пошто-пото да упропашћујеш овај сјајан пост?

Ееее, мој Апостата... Као што видиш, постоје империје и империје...

И нису никако све исте. Нити су све пропале.

Чујем да су британски медији најострашћенији у пљувању данашње Русије?

Нарочито се често у том свом пљувању позивају на доба СССР као да су Руси као народ постали од СССР, а не да је СССР постала захваљујући Русима. (Исто то раде и Србима са Југославијом, само на микронивоу од нас неколико милиона.)



Srđan Fuchs Srđan Fuchs 11:42 27.12.2018

Re: wow

Ko je pričao tebi bilo šta? Apostati kažem, kao Ruji, ja Izrailjac, da ćemo se momački propeglati u Galileji.

Poz, od 1. Galilejske pravoslavne brigade.
freehand freehand 13:36 27.12.2018

Re: wow

Srđan Fuchs
Ko je pričao tebi bilo šta? Apostati kažem, kao Ruji, ja Izrailjac, da ćemo se momački propeglati u Galileji.

Poz, od 1. Galilejske pravoslavne brigade.

Kad se udruže Afganac, Libanac i Marokanac dobiješ pravoslavnog Izrailjca
vcucko vcucko 16:25 27.12.2018

Re: wow

freehand
Srđan Fuchs
Ko je pričao tebi bilo šta? Apostati kažem, kao Ruji, ja Izrailjac, da ćemo se momački propeglati u Galileji.

Poz, od 1. Galilejske pravoslavne brigade.

Kad se udruže Afganac, Libanac i Marokanac dobiješ pravoslavnog Izrailjca

Rekao bih da tu ima i stanovitog lišća sa obronka Anda.

Ali 'ajde... ko zna zašto je to dobro?
nsarski nsarski 14:54 28.12.2018

Re: wow

Ееее, мој Апостата... Као што видиш, постоје империје и империје...


U svom poslednjem pismu Ćesaru (Neronu), Seneka je ovako napisao:

Dear Caesar
Keep Burning, raping, killing
But please, please
Spare us your obscene poetry
And ugly music

— From Seneca’s last letter to Nero


P.S. Ah, da! I kao prilog ovoj apostatinoj odličnoj priči o tektonskim poremećajima posmatranim iz blizine, jedan klasičan vitz.

Dešava se za vreme Rusko-Turskog rata krajem 19. veka. Među regrutima u ruskoj vojsci nalazi se i dosta Jevreja, i jednoga majka ovako savetuje:
-Sine, nemoj tamo u ratu da se mnogo ističeš i junačiš! Nađeš Turčina, ubiješ ga, onda sedneš, odmoriš se malo, pojedeš nešto, pa kasnije opet nađeš nekog Turčina, ubiješ i njega, pa se opet odmoriš...nemoj da jurišaš kao bez glave.
-Dobro, majko, razumem tvoj savet, ali šta ako Turčin prvo ubije mene?
-Pobogu sine, a zašto bi Turčin hteo tebe da ubije? Šta si mu ti skrivio?!
tasadebeli tasadebeli 21:08 28.12.2018

Re: wow

nsarski

U svom poslednjem pismu Ćesaru (Neronu), Seneka je ovako napisao:

Dear Caesar
Keep Burning, raping, killing
But please, please
Spare us your obscene poetry
And ugly music

— From Seneca’s last letter to Nero



Еееее... И такав лик да наследи на власти оваквог генија за вожњу. Императорску вожњу.


Evidently, quality of wits is more important than quantity.








Пази, био је на власти између психопате који је мислио да је бог и психопате који је мислио да је талентовани пјесник и глумац. Требало је то преживети, драги мој... Али, ваљда је то увек тако када живиш у империјама...


П.С. - Јесам ли ја теби већ пуштао ово?

Мислим да јесам...







Откако сам читао и слушао овог Тома Холанда, ја све некако мислим да су све империје откако је света и века у ствари некако исте. Мале су разлике међу њима. Углавном само козметичке природе.
hoochie coochie man hoochie coochie man 00:58 26.12.2018

Auh!


Preskrolujem, pomislim, ma ko će ovo pročitati, al đavola, počnem.... i odustani majčin sine ako možeš...

apostata apostata 22:11 26.12.2018

Re: Auh!

hoochie coochie man

Preskrolujem, pomislim, ma ko će ovo pročitati, al đavola, počnem.... i odustani majčin sine ako možeš...




Hvala houč.
nask nask 01:11 26.12.2018

Orden Čitanja sa Crvenom Zastavom

da mi daš, može i Čitalačka medalja. Barem Bralnu značku.

A od mene dobijaš jedno veliko hvala za ovo što si ovde sa nama podelio.

PS Zaljubih se u Glašu
apostata apostata 22:16 26.12.2018

Re: Orden Čitanja sa Crvenom Zastavom

nask
da mi daš, može i Čitalačka medalja. Barem Bralnu značku.

A od mene dobijaš jedno veliko hvala za ovo što si ovde sa nama podelio.

PS Zaljubih se u Glašu

Nema na čemu nask, hvala i tebi što si odvojio vrijeme da tekst pročitaš.

A Glaša, Glaša je bila čudna biljka. Nije bila neka snoguobarajuća ljepotica, ali što si je duže gledao, sve ti je jasnije bilo da u njoj ima svašta.

Naletila je na tog Jermena i izgledalo je da je sve gotovo, ali ovoga slomi porodica i on je ostavi.
kamilo_emericki kamilo_emericki 02:36 26.12.2018

Kuzma

Hvala za pricu.
Kuzma. Kuzma je upravo licnost kako sam zamisljao te sovjetske ljude koji su preuzeli feudalnu drzavu u kojoj se oralo drvenim plugom a za 50-ak godina slomili najvecu silu tog doba, napravili atomsku bombu, poslali prvog covijeka u svemir.
Naklon do poda.

hoochie coochie man hoochie coochie man 22:14 26.12.2018

Re: Kuzma

Kuzma je upravo licnost kako sam zamisljao te sovjetske ljude koji su preuzeli feudalnu drzavu


A zanimnjivi su i oni iz metroa na kojima se čitala samo apatija.
Da li su oni to rušenje imperije doživeli kao poraz ili kao oslobađanje, malo je apatija za takav lom.
Poraz, jer se neki rat, pa bio i hladni, završio pobedom druge strane, ili oslobađanje jer se ideologija koja mnogo toga drži pod kontrolom konačno ruši?

apostata apostata 22:18 26.12.2018

Re: Kuzma

kamilo_emericki
Hvala za pricu.
Kuzma. Kuzma je upravo licnost kako sam zamisljao te sovjetske ljude koji su preuzeli feudalnu drzavu u kojoj se oralo drvenim plugom a za 50-ak godina slomili najvecu silu tog doba, napravili atomsku bombu, poslali prvog covijeka u svemir.
Naklon do poda.


Da to su bile strašne generacije.
I što je interesantno taj tip ljudi je bio raspoređen na svim nivoima, od prostog radnika do narkoma.
kamilo_emericki kamilo_emericki 22:55 26.12.2018

Re: Kuzma

apostata
kamilo_emericki
Hvala za pricu.
Kuzma. Kuzma je upravo licnost kako sam zamisljao te sovjetske ljude koji su preuzeli feudalnu drzavu u kojoj se oralo drvenim plugom a za 50-ak godina slomili najvecu silu tog doba, napravili atomsku bombu, poslali prvog covijeka u svemir.
Naklon do poda.


Da to su bile strašne generacije.
I što je interesantno taj tip ljudi je bio raspoređen na svim nivoima, od prostog radnika do narkoma.

Da sjajni ljudi.
Apostata imam jednu molbu. Ako imas vremena da pogledas ovaj tekst i da das makar mali komentar na njega. https://www.advance.hr/tekst/od-zlatne-blokade-do-danasnjih-pokusaja-izolacije-sankcije-kao-simbol-trajnog-odnosa-zapada-prema-rusiji/.


apostata apostata 23:25 26.12.2018

Re: Kuzma

hoochie coochie man
Kuzma je upravo licnost kako sam zamisljao te sovjetske ljude koji su preuzeli feudalnu drzavu


A zanimnjivi su i oni iz metroa na kojima se čitala samo apatija.
Da li su oni to rušenje imperije doživeli kao poraz ili kao oslobađanje, malo je apatija za takav lom.
Poraz, jer se neki rat, pa bio i hladni, završio pobedom druge strane, ili oslobađanje jer se ideologija koja mnogo toga drži pod kontrolom konačno ruši?


Ma njima je jednostavno bilo dosta svega. Ljudi su htjeli da konačno neko počne da vlada i da se zna ko vlada. To je bio haos u kojem se nije znalo ništa.

Ja npr. da bi skontao ko sere u konkretnoj situaciji morao sam uzeti iz biblioteke Ustav SSSR-a i onda čitam novine i gledam ko je u pravu kada se poziva na neke ingerencije.

Hvatao sam jadne pravnike po menzi, hodnicima i čitaonicama.

Osim toga ja mislim i da mnogi nisu ni znali odmah šta se dogodilo (nešto kao Rita) i da im je sve postalo jasno dosta kasnije.
apostata apostata 00:17 27.12.2018

Re: Kuzma

https://www.advance.hr/tekst/od-zlatne-blokade-do-danasnjih-pokusaja-izolacije-sankcije-kao-simbol-trajnog-odnosa-zapada-prema-rusiji/.

Ne mogu otvoriti majku mu.
Hajde svega ti kopiraj pa mi pošalji na pp.
razmisljam razmisljam 00:58 27.12.2018

Re: Kuzma

apostata

Ne mogu otvoriti majku mu.
Hajde svega ti kopiraj pa mi pošalji na pp.


Изволи. Линк би сада требао да ради.

И хвала за текст. Било је узбудљиво читати га, а при томе се присетити и једне московске зиме раних седамдесетих...
apostata apostata 01:19 27.12.2018

Re: Kuzma

razmisljam
apostata

Ne mogu otvoriti majku mu.
Hajde svega ti kopiraj pa mi pošalji na pp.


Изволи. Линк би сада требао да ради.

И хвала за текст. Било је узбудљиво читати га, а при томе се присетити и једне московске зиме раних седамдесетих...
Hvala, ali nije problem u linku, nego što se traži da se ulogujem, a to se izgleda i plača.

Rane sedamdesete, to je baš bilo davno.
anonymous anonymous 03:28 26.12.2018

I tada mi je sinulo ...

- stvar je u istoriji.

Jednostavno na sve te ljude svalilo se isuviše istorije.

I to ne bilo kakve istorije, nego one koja ima globalni karakter i one koja će u manjoj ili većoj mjeri biti prisutna vjekovima u svakom udžbeniku na ovoj planeti.



anonymous anonymous 07:56 26.12.2018

Re: I tada mi je sinulo ...

apostata apostata 22:33 26.12.2018

Re: I tada mi je sinulo ...

anonymous

Ne mogu naći snimak gdje je kamera nastavila da snima Gorbačova i nakon što je on završio.
Njemu su uvijek u takvim slučajevima stavljali na domak ruke šolju čaja sa mlijekom.
No ovog puta su to zaboravili.

I na tom snimku Gorbačov skuplja svoje papire i pogleda šolju i onda kao da ne može da vjeruje da je prazna, još se i nagne prema njoj.
I kada se definitivno uvjerio uspio je čak i da se osmjehne.

Tada mu je vjerovatno sve bilo konačno jasno.

Jeljcin nije htio doći dok Gorbačov nije otišao. Sa njim je došao i Hazbulatov. Kažu da su njih dvojica proslavljajući šljoknuli skoro cijelu bocu konjaka.
I uopšte to prisustvo Hazbulatova tu i na tom mjestu je isto simbolično. Taj Čečen je kao dvogodišnjak bio sa svojima iseljen u Kazahstan. A evo sada jeproslavljao raspad države koja ga je iselila i to na mjestu gdje se ta odluka i donijel.

Fascinantne su to stvari. Da ih opišeš u nekom romanu, svi bi rekli - e ebga pretjerao ga.
kick68 kick68 04:58 26.12.2018

.

Smještaju ga prvo u dom, zatim u dječju komunu.

Sta su te komune? Trazila sam po internetu, nista ne nadjoh. Izvinjavam se na neznanju:)

Imala bih jos pitanja.
Red je da kažem i šta se desilo sa ljudima koji su tog 25. decembra bili sa mnom.


A sta se sa tobom desilo? Mislim, onako uopsteno? Kako to da si se zatekao u Moskvi bas u to vreme? Kako izgleda ruska svadba? Toliko za sada:)
apostata apostata 23:47 26.12.2018

Re: .

kick68
Smještaju ga prvo u dom, zatim u dječju komunu.

Sta su te komune? Trazila sam po internetu, nista ne nadjoh. Izvinjavam se na neznanju:)

Ma kakvo neznanje.
Dječije komune su dolazile nakon što dijete napuni određen broj godina (čini mi se 14).
Tada bi napuštalo dom i odlazilo u komunu.
Postojala je i verzija dječijeg grada, gdje su bila djeca raznog uzrasta i gdje je mnogo više obuke prebacivano na starije štićenike.

Komune su po pravilu takođe bile orjentisane na industrijska zanimanja, za razliku od dječijih kolonija koje su preferirale poljoprivredu. Dok su oni gradovi imali mješovita zanimanja.

Takođe razlika je u tome što su najteži slučajevi po pravilu išli u kolonije i komune. Dok su lakši i perspektivni opet po pravilu slani u one gradove.
Mada je bio i solidan broj izuzetaka.

Imala bih jos pitanja.
Red je da kažem i šta se desilo sa ljudima koji su tog 25. decembra bili sa mnom.


A sta se sa tobom desilo? Mislim, onako uopsteno? Kako to da si se zatekao u Moskvi bas u to vreme? Kako izgleda ruska svadba? Toliko za sada:)

To kako sam se zadesio tada u Moskvi je baš komplikovana priča.
Dobio sam stipendiju da usavršim jezik i to preko sovjetske ambasade u Beču, a nju mi je opet izganjao babin nećak, koji je sa njima (i ne samo sa njima) sarađivao i imao čak i školu za ruski jezik u tom istom Beču.

Da bi sve to dobio morao sam da se u ZG učlanim u neko društvo Švaba, jer je to tamošnja sovjetska ambasada naravno davala Švabama, e a to sam opet mogao jer mi je baba čista Švabica, tako da i ja imam nekih 25% tevtonske krvi.

A svadba, i za njih važi ono što za svadbe kaže Balašević.
Ja sam prisustvovao na mnogim, ali sve su bile gradske (pa i moja), tako da tu neke tradicije nema mnogo.
Mlada se obavezno otkupljuje i obavezno se u toku noći ukrade (može i više puta), pa sam je onda ja morao otkupiti.

I to je to što se ja sjećam (za više trebao bi pitati ženu) .., ako se i ona sjeća, jer ebga popilo se.
alselone alselone 08:38 26.12.2018

Lepa priča

Uživao sam.
Hvala Apostata.

cassiopeia cassiopeia 09:41 26.12.2018

Re: Lepa priča

Baš lepa priča!

Životna želja mi je da obiđem Sankt Peterburg i Moskvu. A tek što volim da vidim kod Apostate kad krene da ubacuje reči na ruskom.

Odrasla sam uz pesme, priče, filmove i crtani film Ну, погоди!, ujaka i tetke koji vole rusku književnost i muziku, neki predaju ruski jezik.

Hvala, Apostata!



apostata apostata 22:34 26.12.2018

Re: Lepa priča

cassiopeia
Baš lepa priča!

Životna želja mi je da obiđem Sankt Peterburg i Moskvu. A tek što volim da vidim kod Apostate kad krene da ubacuje reči na ruskom.

Odrasla sam uz pesme, priče, filmove i crtani film Ну, погоди!, ujaka i tetke koji vole rusku književnost i muziku, neki predaju ruski jezik.

Hvala, Apostata!




Blagodarim.
alselone alselone 06:03 27.12.2018

Re: Lepa priča

Životna želja mi je da obiđem Sankt Peterburg i Moskvu. A tek što volim da vidim kod Apostate kad krene da ubacuje reči na ruskom.


Sankt Peterburg sam obišao zimi, pa se neću ponavljati pričom, ostalo mi je da ga obiđem leti, ostala je Moskva ali nešto drugo bih pre toga voleo. Voleo bih da obiđem unutrašnjost Rusije. Neturistička mesta.

Apostata, znam da je nezahvalno davati ovakve savete, ali koji grad bi mi predložio da posetim, a da nije Moskva, da se oseti pravi duh Rusije i da ima nešto lepo da se vidi (ne mora biti turistička atrakcija)?
cassiopeia cassiopeia 10:16 27.12.2018

Re: Lepa priča

Voleo bih da obiđem unutrašnjost Rusije. Neturistička mesta.


Veliki Rostov ili samo Rostov. Jedan od najstarijih gradova u Rusiji.

Meni deluje totalno bajkovito. Poznat je i po izradi nakita od staklenog emajla.

apostata apostata 20:46 27.12.2018

Re: Lepa priča

Apostata, znam da je nezahvalno davati ovakve savete, ali koji grad bi mi predložio da posetim, a da nije Moskva, da se oseti pravi duh Rusije i da ima nešto lepo da se vidi (ne mora biti turistička atrakcija)?

Veliki Rostov je dobar predlog.

Meni se sviđa np. Voronjež, Rjazanj .., ali ti možeš npr. izabrati neku rutu od moskve, recimo na jug ili istok. Pogledaš koja mjesta se nalaze na toj ruti, malo proguglaš, preko bukinga rezervišeš po jednu noć u dva-tri manja mjesta

Uzmeš rentakar, do Voronježa imaš oko 500km, preći to u tri dana i dvije noći spavanja - taman.

Isto tako može na istok prema Nižnjem Novgorodu (nešto više od 400km).
Ili na sjever do Kostrome (400km, tamo u blizini ima jezera da krepaš od ljepote).
Možeš i na zapad prema Smolensku (400km).

A Moskva, nju treba obilaziti idući po pijacama, otići na željezničke stanice, u njihove kafane ili sjesti u metro pa do posljednjih stanica na liniji.
Tek tada i tek tako upoznaš i grad i ljude.
dragosevacsutra dragosevacsutra 22:24 28.12.2018

Re: Lepa priča

Apostata, znam da je nezahvalno davati ovakve savete, ali koji grad bi mi predložio da posetim, a da nije Moskva, da se oseti pravi duh Rusije i da ima nešto lepo da se vidi (ne mora biti turistička atrakcija)?


evo nekih predloga
alselone alselone 06:42 29.12.2018

Re: Lepa priča

Fala ekipa, razmotrićemo pa ćemo i otići.

Neki moji drugari što rade u hemijskoj industriji išli u Rusiju u neki rudnik u Božijoj materi u Sibiru. Mali grad koncentiran oko rudnika.

Ovi em nisu videli turistu dvaes godina, em došli ovi ludaci iz Srbije. Proveli se ko nikad.

I sad ovi njih časte, najedaju i napijaju dva dana. I treći dan treba da se završi posao pa da se ide kući. Ovi moji naručili puno sirovine i krenu da se cenkaju zbog toga. Obaraju cenu na količinu. Slušaju ih Rusi kako se peče i cenkaju pa kažu - ljudi, to sve što ste vi naručili mi iskopamo za jedan dan. Uzmite ili ostavite. :)

I bukvalno je tako. Vozili su ih helikopterom preko rudnika, pošto je površinski kop u pitanju pričali su kako su jako dugo leteli da bi došli s kraja na kraj.
docsumann docsumann 13:09 26.12.2018

Лубянка




freehand freehand 13:44 26.12.2018

I tako ode

... SSSR.
Nego šta ti je autor-čovek-istoričar: u jednom momentu, negde na pola teksta imao sam ideju da brojim podatke - nazve ulica, datume, geografske i istorijske pojmove i datume. Pa sam odustao. Kratak je život.

I pitanje - bez guglanja - zar nije Kujbišev pa onda i pridevi iz naziva izvedeni, umesto Kjubišev?
Na prvo pominjanje pomislih da je greška u kucanju, ali je ponovljeno još nekoliko puta, a meni je, odnekle, u svesti upravo pojam Kujbišev.
pape92 pape92 14:02 26.12.2018

Re: I tako ode

podatke - nazve ulica

Daje na autentičnosti, koja je prvorazredna. Među čitaocima verovatno ima i takvih koji poznaju Moskvu (ok, retki među njima su bili taksisti, imena ulica su da se malo pogubiš, ali ne u priči, samo u Moskvi) pa mogu sebi da predoče konkretan moskovski pejsaž. I sam sam jedan od njih, pride još bejah tamo u slično vreme, te mi je čitanje teksta utoliko bilo zanimljivije.
freehand freehand 14:07 26.12.2018

Re: I tako ode

pape92
podatke - nazve ulica

Daje na autentičnosti, koja je prvorazredna. Među čitaocima verovatno ima i takvih koji poznaju Moskvu (ok, retki među njima su bili taksisti, imena ulica su da se malo pogubiš, ali ne u priči, samo u Moskvi) pa mogu sebi da predoče konkretan moskovski pejsaž. I sam sam jedan od njih, pride još bejah tamo u slično vreme, te mi je čitanje teksta utoliko bilo zanimljivije.

Nisam ja to napisao kao primedbu, već kao zapažanje. Nekoliko sam puta pomenuo Pekićevo "Hodočašće Arsenija Njegovana" koje bi uz konsultovanje arhiva i starih mapa valjalo koristiti kao nekakav bedeker za šetnju arhitektonskom prošlošću Beograda.
Pod uslovom da je Pekić koristio realnbu građu a ne izmaštane zgrade. Pa čak i u ovom drugom slučaju, zašto ne?
Nije teško voleti ni Kiša, ni Borhesa - zašto bi to bio problem sa Borjuškom?
docsumann docsumann 14:36 26.12.2018

Re: I tako ode

ko izmišlja, taj misli
pape92 pape92 15:13 26.12.2018

Re: I tako ode

Nisam ja to napisao kao primedbu, već kao zapažanje.


I sam sam to shvatio kao zapažanje, ne primedbu. (Naravno, kad su u pitanju kratki komentari uvek je bolje biti on the safe side).
apostata apostata 22:37 26.12.2018

Re: I tako ode

freehand
... SSSR.
Nego šta ti je autor-čovek-istoričar: u jednom momentu, negde na pola teksta imao sam ideju da brojim podatke - nazve ulica, datume, geografske i istorijske pojmove i datume. Pa sam odustao. Kratak je život.

strašno sam razočaran.
I pitanje - bez guglanja - zar nije Kujbišev pa onda i pridevi iz naziva izvedeni, umesto Kjubišev?
Na prvo pominjanje pomislih da je greška u kucanju, ali je ponovljeno još nekoliko puta, a meni je, odnekle, u svesti upravo pojam Kujbišev.

Ovo ebga ne kontam!
Možeš malo detaljnije?

I hvala free.
freehand freehand 22:47 26.12.2018

Re: I tako ode

Ovo ebga ne kontam!
Možeš malo detaljnije?

Pa rekoh - iz nekog, ko zna kog i odakle pokupljenog konteksta meni je u podsvesti ostalo da se grad koji je kasnije postao Samara zvao Kujbišev,a ne Kjubišev kako ti, ispravno, pišeš.
Proguglao, lupio se po čelu, plaćam pivo.
apostata apostata 22:52 26.12.2018

Re: I tako ode

pape92
podatke - nazve ulica

Daje na autentičnosti, koja je prvorazredna. Među čitaocima verovatno ima i takvih koji poznaju Moskvu (ok, retki među njima su bili taksisti, imena ulica su da se malo pogubiš, ali ne u priči, samo u Moskvi) pa mogu sebi da predoče konkretan moskovski pejsaž. I sam sam jedan od njih, pride još bejah tamo u slično vreme, te mi je čitanje teksta utoliko bilo zanimljivije.

Auh, a toga me bilo najviše strah da će biti naporno.
Hvala pape skinuo si mi kamen sa srca.


apostata apostata 22:53 26.12.2018

Re: I tako ode

freehand
Ovo ebga ne kontam!
Možeš malo detaljnije?

Pa rekoh - iz nekog, ko zna kog i odakle pokupljenog konteksta meni je u podsvesti ostalo da se grad koji je kasnije postao Samara zvao Kujbišev,a ne Kjubišev kako ti, ispravno, pišeš.
Proguglao, lupio se po čelu, plaćam pivo.

Znači našao si Valeriana.
freehand freehand 22:54 26.12.2018

Re: I tako ode

apostata
freehand
Ovo ebga ne kontam!
Možeš malo detaljnije?

Pa rekoh - iz nekog, ko zna kog i odakle pokupljenog konteksta meni je u podsvesti ostalo da se grad koji je kasnije postao Samara zvao Kujbišev,a ne Kjubišev kako ti, ispravno, pišeš.
Proguglao, lupio se po čelu, plaćam pivo.

Znači našao si Valeriana.

Našli smo se.
mirelarado mirelarado 23:00 26.12.2018

Re: I tako ode

apostata
pape92
podatke - nazve ulica

Daje na autentičnosti, koja je prvorazredna. Među čitaocima verovatno ima i takvih koji poznaju Moskvu (ok, retki među njima su bili taksisti, imena ulica su da se malo pogubiš, ali ne u priči, samo u Moskvi) pa mogu sebi da predoče konkretan moskovski pejsaž. I sam sam jedan od njih, pride još bejah tamo u slično vreme, te mi je čitanje teksta utoliko bilo zanimljivije.

Auh, a toga me bilo najviše strah da će biti naporno.
Hvala pape skinuo si mi kamen sa srca.




Прочитала сам још синоћ, у једном даху. Иако нисам била у Москви, баш та имена улица и здања и установе које спомињеш дају драж твом сведочанству. Као да смо и ми читаоци били с тобом и твојим друштвом.
apostata apostata 23:04 26.12.2018

Re: I tako ode

mirelarado
apostata
pape92
podatke - nazve ulica

Daje na autentičnosti, koja je prvorazredna. Među čitaocima verovatno ima i takvih koji poznaju Moskvu (ok, retki među njima su bili taksisti, imena ulica su da se malo pogubiš, ali ne u priči, samo u Moskvi) pa mogu sebi da predoče konkretan moskovski pejsaž. I sam sam jedan od njih, pride još bejah tamo u slično vreme, te mi je čitanje teksta utoliko bilo zanimljivije.

Auh, a toga me bilo najviše strah da će biti naporno.
Hvala pape skinuo si mi kamen sa srca.




Прочитала сам још синоћ, у једном даху. Иако нисам била у Москви, баш та имена улица и здања и установе које спомињеш дају драж твом сведочанству. Као да смо и ми читаоци били с тобом и твојим друштвом.

Dobro je!
Stvarno sam mislio da pretjerujem.

Hvala!
docsumann docsumann 20:55 27.12.2018

Re: I tako ode

Прочитала сам још синоћ, у једном даху. Иако нисам била у Москви, баш та имена улица и здања и установе које спомињеш дају драж твом сведочанству. Као да смо и ми читаоци били с тобом и твојим друштвом.


ja sam bio, i mogu da potvrdim autentičnost apostatine verzije
softelectronics_e softelectronics_e 19:02 26.12.2018

Da.

Lepa priča.
G.Cross G.Cross 21:52 26.12.2018

Ground zero

Hvala Apostato.
Ovo je jedan od onih momenta kad se svako seca gde je bio kad se to desilo.
A ti si bio u epicentru. Ground zero raspada imperije.

Milsim se koliko li si puta prosao u secanju kroz sve ovo da prizoves najmanje detalje.

Hvala jos jednom.
apostata apostata 22:57 26.12.2018

Re: Ground zero

G.Cross
Hvala Apostato.
Ovo je jedan od onih momenta kad se svako seca gde je bio kad se to desilo.
A ti si bio u epicentru. Ground zero raspada imperije.

Milsim se koliko li si puta prosao u secanju kroz sve ovo da prizoves najmanje detalje.

Hvala jos jednom.

Ma da nije bilo onog papira koji me redovno pdsjećao, teško da bi mogao tako detaljisati.

I naravno nema na ćemu. Hvala na vremenu.
tasadebeli tasadebeli 21:59 26.12.2018

КЛМ и Апостата







(Из СССР, Кијев, Лењинград, Москва, својевремено сам, давних дана, донео пуну кутију дијапозитива на којима су биле занменитости три града, подземне железнице, паркови, универзитети,... И хокеј и хокејаши. Зато ми је ова слика била прва на коју сам помислио читајући овај твој сјајан текст.)
apostata apostata 22:59 26.12.2018

Re: КЛМ и Апостата

tasadebeli

(Из СССР, Кијев, Лењинград, Москва, својевремено сам, давних дана, донео пуну кутију дијапозитива на којима су биле занменитости три града, подземне железнице, паркови, универзитети,... И хокеј и хокејаши. Зато ми је ова слика била прва на коју сам помислио читајући овај твој сјајан текст.)

Krutov, Larjonov, Makarov (jel' tako biješe?)

To je lijepa slika, ja u toj nekoj svojoj kutiji na žalost imam i mnogo ružnih.
tasadebeli tasadebeli 23:04 26.12.2018

Re: КЛМ и Апостата

apostata
tasadebeli

(Из СССР, Кијев, Лењинград, Москва, својевремено сам, давних дана, донео пуну кутију дијапозитива на којима су биле занменитости три града, подземне железнице, паркови, универзитети,... И хокеј и хокејаши. Зато ми је ова слика била прва на коју сам помислио читајући овај твој сјајан текст.)

Krutov, Larjonov, Makarov (jel' tako biješe?)

To je lijepa slika, ja u toj nekoj svojoj kutiji na žalost imam i mnogo ružnih.



Верујем...

Не замери, ја спадам у овдашње који о СССР у глави имају само оне иконичке представе (КЛМ, Лајка, Бајконур, Сибир, Брежњев, Стаљин, тенкови, Гагарин етц.), филтриране пропагандом или не, да не улазимо сада у то. Кратким боравком се ипак не стиче таква слика какву ти имаш о свему томе и како си то овде одлично написао по сећањима.
vcucko vcucko 23:05 26.12.2018

Re: КЛМ и Апостата

tasadebeli






(Из СССР, Кијев, Лењинград, Москва, својевремено сам, давних дана, донео пуну кутију дијапозитива на којима су биле занменитости три града, подземне железнице, паркови, универзитети,... И хокеј и хокејаши. Зато ми је ова слика била прва на коју сам помислио читајући овај твој сјајан текст.)

KLM = Krutov, Larionov, Makarov.
Najubitačniji navalni trio u istoriji. Pisao već ovde, imao sreću i čast da ih gledam u Zetri 1984. kako demoliraju Švedsku. Znači ne Švajcarsku ili Austriju, tako neke, nego Švedsku. Sa Geranom Hegostom na golu.
Njih trojica, Tretjak na golu, stene Kasatonov i Fetisov na bekovima, u alternativi leteći Tatarin Biljaletdinov. A na klupi kamena faca Tihonov. Tim koji bi, da je bilo tehničke mogućnosti, pokorio NHL.
tasadebeli tasadebeli 23:08 26.12.2018

Re: КЛМ и Апостата

vcucko

imao sreću i čast da ih gledam u Zetri 1984.



Ниси тада био у ЈНА?

Изгледа да сам ја једини овде који се не сећа ниједне једине сличице са те сарајевске олимпијаде јербо сам чувао неке словеначке забити бивше нам домовине до којих није допирао ни тв сигнал.
vcucko vcucko 23:16 26.12.2018

Re: КЛМ и Апостата

tasadebeli
vcucko

imao sreću i čast da ih gledam u Zetri 1984.



Ниси тада био у ЈНА?

Изгледа да сам ја једини овде који се не сећа ниједне једине сличице са те сарајевске олимпијаде јербо сам чувао неке словеначке забити бивше нам домовине до којих није допирао ни тв сигнал.

Zvezdara, Volgina, oktobar '82. - septembar '83. Čuvenih 12+3.
Krenuo u školu sa nepunih 6

P.S.
Koliko se sećam, već prve godine faksa sam dobio poziv i zadužio uniformu na ratnom rasporedu u - pogodi - Ilirskoj Bistrici. To mi bilo cca 20 km od kuće na Zametu.
Što bi značilo da smo se verovatno sreli negde u kasarni. Ja sav važan, sa bradatim rezervistima, a ti remac (znaš ono, umri gugi i puni taj šlem)
tasadebeli tasadebeli 23:19 26.12.2018

Re: КЛМ и Апостата

vcucko
tasadebeli
vcucko

imao sreću i čast da ih gledam u Zetri 1984.



Ниси тада био у ЈНА?

Изгледа да сам ја једини овде који се не сећа ниједне једине сличице са те сарајевске олимпијаде јербо сам чувао неке словеначке забити бивше нам домовине до којих није допирао ни тв сигнал.

Zvezdara, Volgina, oktobar '82. - septembar '83. Čuvenih 12+3.
Krenuo u školu sa nepunih 6




Схватам.

(Да, 12+3.)
freehand freehand 23:21 26.12.2018

Re: КЛМ и Апостата

Krenuo u školu sa nepunih 6

Aj ne zajebaj?! Mislim da to nikako nije bilo u skladu sa zakonom. Da je punih šest bio apsolutni minimum.
vcucko vcucko 23:34 26.12.2018

Re: КЛМ и Апостата

freehand
Krenuo u školu sa nepunih 6

Aj ne zajebaj?! Mislim da to nikako nije bilo u skladu sa zakonom. Da je punih šest bio apsolutni minimum.

Rođen 14.9.'64., u prvi razred krenuo 1.9.'70.
Prošao testiranja, dobio potrebne saglasnosti.
U vojsku otišao sa 18 i 20 dana (mislim 7. ili tako neki oktobar '82.).
Nešto nejasno?
tasadebeli tasadebeli 23:40 26.12.2018

Re: КЛМ и Апостата

vcucko
freehand
Krenuo u školu sa nepunih 6

Aj ne zajebaj?! Mislim da to nikako nije bilo u skladu sa zakonom. Da je punih šest bio apsolutni minimum.

Rođen 14.9.'64., u prvi razred krenuo 1.9.'70.
Prošao testiranja, dobio potrebne saglasnosti.
U vojsku otišao sa 18 i 20 dana (mislim 7. ili tako neki oktobar '82.).
Nešto nejasno?


Имао сам ја једнога који је кренуо са мном у први разред са пет и по. На инсистирање родитеља. После је понављао седми разред, па сачекао себи примереније годиште. (Бољи си од њега, Чучко. А ја сам напунио 19 одмах првог дана у војсци...)
apostata apostata 23:57 26.12.2018

Re: КЛМ и Апостата

tasadebeli

Верујем...

Не замери, ја спадам у овдашње који о СССР у глави имају само оне иконичке представе (КЛМ, Лајка, Бајконур, Сибир, Брежњев, Стаљин, тенкови, Гагарин етц.), филтриране пропагандом или не, да не улазимо сада у то. Кратким боравком се ипак не стиче таква слика какву ти имаш о свему томе и како си то овде одлично написао по сећањима.

Šta ba da ti zamjerim?

A inače ja sam upravo zbog površnosti te slike i jedan od onih (vjerovatno smo rijetki) kojega te razne turističke ture uopšte ne privlače.


tasadebeli tasadebeli 00:12 27.12.2018

Re: КЛМ и Апостата

apostata
tasadebeli

Верујем...

Не замери, ја спадам у овдашње који о СССР у глави имају само оне иконичке представе (КЛМ, Лајка, Бајконур, Сибир, Брежњев, Стаљин, тенкови, Гагарин етц.), филтриране пропагандом или не, да не улазимо сада у то. Кратким боравком се ипак не стиче таква слика какву ти имаш о свему томе и како си то овде одлично написао по сећањима.

Šta ba da ti zamjerim?

A inače ja sam upravo zbog površnosti te slike i jedan od onih (vjerovatno smo rijetki) kojega te razne turističke ture uopšte ne privlače.



Али су остале слике за цео живот... Као из неке бајке. А давно је то било (еј, време дијапозитива )

Зимски дворац, Аурора, метро у Лењинграду и Москви, државни циркус који је имао своју зграду, халу, као код нас спортске хале,... Панорама музеја Бородинске битке! На мене тада најјачи утисак.

Још увек имам мали модел Наполеоновог топа из 1812. изливеног у металу који пуца на каписле. Тамо сам га купио. И жена ме сваки пут псује због њега кад брише прашину с полице ( "'Ебо те топ!" ). Али не сме да га уклони. Стоји равноправно поред оног камена који ме је после једне експлозије звекнуо у шлем у ЈНА када смо једаред правили игранку са јахањем и пуцањем за младу војску.


vcucko vcucko 07:47 27.12.2018

Re: КЛМ и Апостата

tasadebeli

државни циркус који је имао своју зграду, халу, као код нас спортске хале,... Панорама музеја Бородинске битке! На мене тада најјачи утисак.

Svi veliki gradovi u RF imaju cirkuske hale.
nikvet pn nikvet pn 10:10 27.12.2018

Re: КЛМ и Апостата

freehand
23:21 26.12.2018 / *novo
Re: КЛМ и Апостата
Krenuo u školu sa nepunih 6

Aj ne zajebaj?! Mislim da to nikako nije bilo u skladu sa zakonom. Da je punih šest bio apsolutni minimum.


Није Чучко једини. Једног врелог летњег дана мене баба, управник библиотеке, довукла у школу пред директора и наставника историје. Попричала нешто мало с њима а мени треснула Политику: Читај! Тито, Галеб и те кратке биле су лаке али Си-ри-ма-во Бан-да-ра-на-и-ке богами теже. Они се згледали па ме уписали. Тек 05.10.1964 напунио сам 6 година.

(Домаћине, да као историчар лично присуствујеш историји - из-ван-ред-но; да нам то тако лепо подастреш - фантастично, захваљујем)
apostata apostata 20:06 27.12.2018

Re: КЛМ и Апостата

И жена ме сваки пут псује због њега кад брише прашину с полице ( "'Ебо те топ!" ).

apostata apostata 22:09 26.12.2018

Ljudi

@dragosevacsutra; alselone; softelectronics_e; docsumann

Hvala vam puno.
freehand freehand 22:09 26.12.2018

Količina istorije po glavi stanovnika

Nekako je ostala ova misao da mi titra u pdsvesti. Ne da odzvanja, da traži promptan odgovor, bilo slaganje ili oponiranje, ne, baš da titra i da traži razmišljanje. I eto, rekao bih da su samo retke generacije i samo retki njhovi pripadnici na retkim geografskim odrednicama u poslednja dva ili tri veka imali tu privilegiju da dožive istorijsku prazninu i dosadu lagodnog života sa njome skopčanu.
Opet - veličine i važnosti događaja kome, na način opisan u Apostatinoj priči - pojedinac može da rpisustvuje po pravilu on možebiti svestan tek sa nekakve hronološke i spoznajne distance. Anuška, na primer, nikad nije postala svesna svega što je sledilo po njenom nesrećnom izlivanju zejtina na šine.
apostata apostata 23:14 26.12.2018

Re: Količina istorije po glavi stanovnika

freehand
Nekako je ostala ova misao da mi titra u pdsvesti. Ne da odzvanja, da traži promptan odgovor, bilo slaganje ili oponiranje, ne, baš da titra i da traži razmišljanje. I eto, rekao bih da su samo retke generacije i samo retki njhovi pripadnici na retkim geografskim odrednicama u poslednja dva ili tri veka imali tu privilegiju da dožive istorijsku prazninu i dosadu lagodnog života sa njome skopčanu.
Opet - veličine i važnosti događaja kome, na način opisan u Apostatinoj priči - pojedinac može da rpisustvuje po pravilu on možebiti svestan tek sa nekakve hronološke i spoznajne distance. Anuška, na primer, nikad nije postala svesna svega što je sledilo po njenom nesrećnom izlivanju zejtina na šine.

Apsolutno!

Pa ja nisam bio svjestan šta gledam dok se spuštala zastava. Tek oni ljudi u metrou su me natjerali da se osvjestim i da nešto kasnije shvatim da sam prisustvovao nečemu (sa velikim 'n').


chedimir chedimir 02:45 27.12.2018

Re: Količina istorije po glavi stanovnika

Kuzma kao da je ispao iz neke priče Paustovskog !
apostata apostata 19:54 27.12.2018

Re: Količina istorije po glavi stanovnika

chedimir
Kuzma kao da je ispao iz neke priče Paustovskog !

U Kuzmi ima ponešto od svih tih jakih sovjetskih pisaca.




Marlen Ditrih kleči pred Paustovskim u sali Centralnog doma pisaca. Moskva, 1963.

chedimir chedimir 00:46 29.12.2018

Re: Količina istorije po glavi stanovnika

apostata
chedimir
Kuzma kao da je ispao iz neke priče Paustovskog !

U Kuzmi ima ponešto od svih tih jakih sovjetskih pisaca.




Marlen Ditrih kleči pred Paustovskim u sali Centralnog doma pisaca. Moskva, 1963.


nisam do sada video ovu sliku,iako sam na Paustovsokg naptrapao preko biografije Marlen Ditrih
docsumann docsumann 10:23 27.12.2018

pivo Букет Чуваши


ovo me podsjeti na jednog sjajnog čuvaškog pjesnika, koji je pisao na ruskom - Genadija Ajgija.

apostata apostata 19:37 27.12.2018

Re: pivo Букет Чуваши

Nisam ga čitao.

A to pivo ima i sada, ali nije više to ono što je bilo.
Rok trajnosti sovjetskih piva je bio max 14 dana. Žiguljevsko u boci trajalo je npr. 7, a ovo samo 4 dana i zato ga je i bilo teško naći.

Pivo koje si kupovao iz cisterni, koje su vožene po gradu, trajalo je plafon 3 dana.
To pivo točilo se po pravilu u tegle koje si donosio iz kuće (u SSSR nije bilo u svakodnevnoj upotrebi flaša od 1l najveća je bila 0,7, poslije toga su išle tegle sve do negdje 30l i to sve sa jednakim promjerom otvora i jednakim čepovima).

Ambalažni standard pri kupovini piva iz cisterne je bila tegla od 3l.
antioksidant antioksidant 20:53 27.12.2018

Re: pivo Букет Чуваши

3l piva i pene u pegli
docsumann docsumann 21:05 27.12.2018

Re: pivo Букет Чуваши

OBELEŽENA ZIMA

u belom i svetlom drugom dahu
zemlja je počivala

razlog je bila pomrčini za stolom
i sebe radi stvarajući tišinu
darovala ju je neznano gde i kome

i bog se približavao svom postojanju
i već nam dozvoljavao da se dotaknemo
zagonetki njegovih

i povremeno zbijajući šale
vraćao nam život
pomalo hladan


i jasan iznova




TIŠINA

Kao da se
kroz krvavo granje
probijaš ka svetlosti.

I čak su snovi ovde nalik
na mrežu žila.

Šta da se radi, mi se na zemlji
igramo ljudi.

A tamo -
skrovišta oblaka,
i pregrade
snova božjih,
i naša tišina koju remetimo sami

time što smo je negde na dnu
učinili
vidljivom i čujnom.

I ovde govorimo glasovima
i vidljivi smo u prelivima,
ali niko neće čuti
naše prave glasove,

i kad postanemo čista boja
nećemo se prepoznati.



G.A.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana