Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

MEĐUSPRAT

horheakimov RSS / 25.12.2018. u 18:48

Zarđali skalpel seče sunce, ostavlja taman, crvenkast trag, na nebu. Pijem kafu za poneti. Meni se ovo ne dešava. Kamere za nadgledanje me prate. Zujanje se pojačava. Čujem dozivanja. Pritisak u ušima. Klupi nedostaje daska. Sedim preko puta. Žmurim, suze mi pune oči. Padaju na vrele obraze. Hladnoća čini da bole.

            Vetar je oduvao oblake s neba. Mesec i zvezde su plavi. Prave pustinju, zimu, severni pol.

            Ogledalo kom najviše verujem je prazno, slomljeno, zamagljeno. Vid mi se muti kada ustanem. Nije mi jasno šta se dešava ni kada legnem. Treba mi nešto protiv bolova. Rekao je dođi sama. Ne želim da odem. Sedim ukočena. Ljudi prolaze, ne obaziru se. Nabacim kapuljaču.

            Metri providne folije za hranu šuškaju.

            Imam rastvorenu devojku, na krevetu u dnevnoj sobi. Leži. Kukovi prominiraju. Karlica pulsira. Dao sam joj koktel. Žmarci inercije penju se uz nju, polako. Puze. Nose je van tela. Soba se okreće, gravitacija nula. Mile. Neće je pojesti. Kuhinja miruje pored nas. Svrbi me čelo. Gladan sam. Ko je tvoj spasilac? Hvatam njene talase. Ne odgovara. Dobro je.

            Zgrada je mala, urasla, neugledna, uglavljena između dve odrasle zgrade. Lako se nalazi. Nema prozore prema ulici. Ulica ne vodi nikuda.

            Deveta noć danas. Ustanem s klupe. Pružim korak ka izlazu iz parka. Odmotam se. Otkrijem. Meni se ovo ne dešava. Spotaknem se u mraku. Prelazim ulicu ispred zida s vratima. Ulazim. Mračno je kao u košmaru. Imam osećaj kao da sam već bila ovde.

            Nazire se početak stepeništa. Gelender je slomljen. Gvožđe je hladno. Drvo se smrzlo. Puca. Pada. Park se ruši iza nje. Klupi nedostaju sve daske.

            Čovek iz susednog stana, sviđa mi se to ime. Navlačim masku, usporavam disanje. Rukavice. Hladno je u stanu. Vidi se koža, vidi se i sluzokoža. Napipavam. Toplota.

            Gledam rukama. Penjem se. Ujutro ću znati da siđem žmureći. Brišem suze.

            Jutarnji špic se čuje u daljini. Prozori krckaju od hladnoće. Negde nedostaje staklo u ramu. Sunce izlazi ranjeno, ohlađeno. Vrata lupe. Niko ne silazi niz stepenište.

            Na međuspratu neko svetlo spolja. Stepenište je jasno. Stakla svetlarnika koji gleda prema dvorištu protežu se dva sprata u vis. U dnu hodnika svetli znak. Izlaz. Požar. Postoji još znakova na zidovima. Prekidači su u grupama od po četiri. Svetlo. Zvono. Zvono. Svetlo. Čovek koji klizi u pod nacrtan je na zidu pored stepeništa.

            Prvi sprat. Crno cveće cveta.  Drugi. Nastavi da spavaš, tebi se ovo ne dešava. Noć traje nedelju dana. Ljudi-igračke silaze pored mene. Nevidljivi su dok se ne spotaknu i padnu. Trče u dvorište da se igraju. Nečiji mama i tata ne paze. Biće ljutnje. Biće igračka-plačka. Prošlo je vreme za krevet. Biće suza.

            Krokodil hvataljke mi asistiraju. Crvena i crna. Sam sam. Otvaram silom. Biće gusto. Čekam da stane. Ne dišem da bih čuo. Diše. Lavabo. Svetlo je loše. Kesa puna crnog mleka. Kanta za smeće. Daljinski. Nestajem u pozadini.

            - Izvinite, znam da je kasno, treba mi …

            - Da?

            - Čovek iz susednog st…

            - A on ti je na međuspratu, dušo.



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

horheakimov horheakimov 18:53 25.12.2018

...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana