Knigu 1984. čitao sam prvi put , kao obaveznu lektiru, u gimnaziji Aleksa Šantić u Mostaru.
Čujem, nisam siguran, da su gimaziji a i ulici u kojoj sam odrastao vratili ime Aleksa Šantić.
Nemam nikakav osećaj oko toga, niti moja gimnazija niti moja ulica više ne postoje.
Daklem tih davnih ranih sedamdesetih sam prvi put ćitao 1984. George-a Orwella.
Sve mi je tamo izgledalo facinatno I potpuna negativna utopija. U tim godinama 10 godina izgleda ogromno mnogo pa zaista nisam mogao da zamislim da tako nešto može da se desi. Kakva Euroasia , kakva Oceania ? Ovaj čovek pise divno I na neki način totalno ubedljivo ali ljudska rasa nikada ne bi prihvatila slogane tipa
“War is peace.
Freedom is slavery.
Ignorance is strength.”
Ili
“Power is in tearing human minds to pieces and putting them together again in new shapes of your own choosing.”
Prodjose godine . Došla i ta 1984. Ne sećam se da sam mislio mnogo o Orvelu ali jesam o Vucku i povremeno o Branku Mikulicu.
Onda je bio film i muzika i cela poruka te knjige se rasplinula u upehu holivudskog filma. Odličan scenario glumci i rezija. Idemo dalje. Kako bi bilo da napravimo film o piratima iz Kariba. Zvuči kao dobra ideja.
Početkom ove godine, moj sin koji je bio četvrta godina ekvivalenta gimnazije je čitao knjigu kao obaveznu lektiru i iskreno ja sa njim nemam duge intimne razgovore ali smo o toj knjizi dugo razgvarali.
I sada eto blizimo se 35. godini od kada se 1984 (ni)je dogodila.
Vecina globalne populacije je u duznickom ropstvu ( I cak ni ne znaju ni kome) credit cards etc..
Vecina globalne populacije je na brzinu pritisnula “ accept” dugme da praktcno svi mogu da znaju sve o njima kao pojedincima.
Vecina globalne populacije koristi FB i YT i ostalo.
I svaki njihov klik se registuje anlalizira I na osnovu toga oni citaji vesti prilagodjene njima I reklame.
I ovaj blog nije pre svega o tome
Karakter? jedna od definicija je - the complex of mental and ethical traits marking and often individualizing a person, group, or nation -
Po meni karakter je sposobnost da se kaze NE , drugima a pre svega samom sebi.
Koji sistem vrednosti svaki od nas ostavlja svojoj deci i koliko to uopšte zavisi od nas kao pojedinaca?
Ja sam odrastao u sobi svog oca sa više od hiljadu knjiga*** uključujući i sva izdanja Srpske knjizevne zadruge ali i memoare Vinstna Čerčila i Stojadinovića, pa o orvelove knjige.
I ispao takav kakav sam. Ali znam da su ta soba, te knjige i reči moga oca odlučujuće uticale na to ko sam i kako mislim i koje su mi vrednosti.
Kako naučiti decu da kažu ne kad sve sto treba je da pritisnu to lepo dugmence “accept”
I da li treba da znaju da kažu NE? U svetu gde nema vrednossti, karakter je možda negativna osobina.
I konačno, ako su nasa deca naši DNA naslednici da li oni moraju da budu i naši vrednosni, karakterni naslednici ? I da li je to za njih dobro.
*** Ta soba je bila u stanu u Santicevoj br.4 u Mostaru. Za vreme rata su provalili uselili se i nadam se citali te knjige. Ali sumnjam. Bilo bi lepo da jesu. U svakom slucaju vise ih nema, osim u mojoj glavi.