„... noć je ušla u nas
i nasa srca su prazna
ali ne, sve je ružan san
jutro će promijeniti sve..."
Ako, u svetu u kome jesmo, nestane pojam pravde, istine, časti, poštenja, ljubavi... u svom izvornom obliku, šta će od tog sveta ostati? I kakvog smisla i razloga može čovek pronaći, da u tom i takvom svetu o(p)stane?
Pre nekog vremena, svojom voljom, svet je napustila devojka za koju se verovalo da ima sve. Izgled, društveni status, mladost, kontakte, talenat, slobodu i mogućnost da bude sve što poželi - sve(t) pod sobom (bar naizgled)... Kada je otišla, vest je odjeknula. Sa razlogom. Na žalost, prekasno... Nisam poznavala devojku, niti pre tragičnog događaja čula za nju, ali i nekoliko dana nakon toga, proganjalo me je pitanje - zašto? Zbog čega neko, ko se naizgled tako uspešno probija kroz zamke ovozemaljskog, u jednom trenutku ipak povuče ručicu za izlaz pre poslednje stanice? Sa druge strane, svi znamo. Mirna površina jezera sasvim sigurno ne odaje sliku života, koju jezero duboko u sebi skriva. Živimo život pod maskama. I bez daljeg ulaženja u razloge ovog tragičnog događaja, zadržaću se na onom što se meni učinilo kao moguća istina, koju ljudi teško puštaju k sebi.
Materijalna i statusna ostvarenost, nemaju nikakve veze sa onim drugim, neopipljivim, teško uhvatljivim, nepostojanim, teško merljivim ispunjenjem koje svetli iznutra.
Obično pogrešno verujemo da se jedno može zameniti drugim. Da nam smisao može podariti nekakav statusni simbol, klicanje gomile ili moć nad drugima. Ali, ne, ne može... To je kao kada biste nedostatak vazduha, pokušali da zamenite crtežom boce sa kiseonikom.
Prvo se ostvaruje na različite načine, ali osnovni obrazac je poznat - uzmeš, i radiš na tome, pa dokle stigneš. Upornošću, istrajnošću, ponekad koristeći i moralno diskutabilne stepenice, ali svakako rukovođeni ogromnom željom, i držeći se slike krajnjeg cilja. Da pokorim svet, otkrijem Ameriku, udam se za fudbalera, rodim troje dece, postanem svoj čovek, zaradim prvi milion, budem izabran za predsednika, svetu podarim... Put do drugog, za čoveka i jedinog suštinski bitnog ostvarenja, uprkos vekovima iza nas, ostaje nepoznat. Ili makar potcenjen, iako ga svi čuvari tradicije jasno ističu kao nedvosmisleno najvažniji. S razlogom. A on glasi - Ljubi bližnjeg svog. Kao sebe sama. Sebe, drugog. Isto. Jedini pravi smisao. U „Poslednjem Hristovom iskušenju" Skorcezea, poslednji (i najteži) zadatak je upravo taj - izabrati između misije, u korist ljudi, ili miran porodični život? Između ljubavi bliže ljudskom srcu, ili altruistične ljubavi spram čovečanstva. Nije birao između ljubavi prema ženi, i Alibabine pećine, na primer.
Nauka takođe potvrđuje. Nukleus života vrednog življenja je razmena emocija između ljudskih bića, kroz - nesebično davanje, pomaganje, činjenje... Bez prepoznavanja, potvrde sopstvenog postojanja - kroz dodir, pogled, osmeh, reč, gest... od strane drugog ljudskog bića, čovek se lagano gasi. Bez tog i takvog kapitala, osoba postaje kao ogromni napušteni zamak, u kome, polako, ali sigurno, jedno za drugim, svetla po sobama se lagano gase, dok najzad ne ostanemo sasvim sami, u mraku, pred nepoznatim i konačnim. Tako bol, tuga, nepravda, neprihvatanje, odbacivanje, nepriznatost, grubost, laž, odsustvo istine, reda, ljubavi, uvažavanja... utiče na svako ljudsko biće. Na žalost, o tome se ne priča, tome nas ne uče. Usamljenost i tuga, potreba za ljubavlju, drugim ljudskim bićem... se krije. Kao sramotna, prljava tajna. Kao ružan beleg. Kao bolest. Kao poraz za koji smo sami krivi, jer nas je zapravo nemoguće voleti. Kao da ljubav traži kvalifikacije. Kao da smisao može postojati u kategoriji propadljivog.
Možda i najeklatantniji primer zapitanosti navedene na početku ovog teksta je nadaleko poznati danski kraljević, kome uobičajeni odgovori nisu bili dovoljni. Za neupućene (ako takvih ima) - gospodin Hamlet, mlađi, (dežmekasti) dječarac (od tridesetak) u crnom, koji nije hteo (svi uvek sve možemo, ali da li hoćemo), da se bez otpora saglasi sa činjenicom da se vlast otima, supružnik izdaje, istina prećutkuje, brat ubija, prijatelj laže, ljubavlju manipuliše, a život gubi samo zato što smo nekom na putu...
„Jel' lepše u duši trpeti praćke i strele sudbe obesne, ili na oružje protiv mora beda dići se, i borbom učiniti im kraj?" - pita se ovaj kralj bez prestola, ali ne zadugo. Jer kada se u borbu sa oružju vičnima upustite - nevični, sva je prilika da ćete stradati. No, bez obzira na cenu, Hamlet je pošao, i pronašao svoj smisao.
I poslednje, ali ne i najmanje važno, a u prilog izrečenom... Tiho i nenametljivo, u nepretencioznom formatu, pojavilo se jedno umetničko čudance, tiho svedočanstvo neumiruće nade... Odavno nismo imali tako (na mnogo načina) tačnu, životnu i zanatski spretnu seriju, kao što je „Jutro će promeniti sve". Bez mnogo pompe, četvoro glavnih glumaca, nekoliko scenarista i isto toliko reditelja (verujem i ostatak ekipe), svoj ego je podredilo zajedničkoj ideji i uspelo da stvori nešto što, neverovatno precizno i opako suptilno opisuje vreme u kome živimo, vreme bez i jednog Hamleta na vidiku. Svet u kome se (uzalud) čeka neki novi Fortinbras. Ili to posebno jutro. Jutro koje će promeniti sve(t).