Hana uvek zastane u hodniku ispred apoteke. Tu, skrajnuto u ćošak, živi svoj nežni život ogromno stablo hibiskusa. Ne zna da li ga još neko primećuje i nema ni najblažu predstavu da li je to biljci uopšte bitno da bi raskošno cvetala, ali ne može da odoli da mu bar na trenutak ne posveti malo pažnje i svoje duboko poštovanje što uopšte opstaje u za njega sasvim neprikladnim uslovima, daleko od svežeg vazduha i širine osunčanog neba.
Zatim ulazi. U apoteci je gužva. Otegao se red nevoljnika sa hrpama recepata u rukama. Pretoplo je za ljude u zimskim kaputima i jaknama, zagušljivo na onaj poseban način kada se pomešaju mirisi vlažnih isparenja iz odeće, sredstava za dezinfekciju i otužnih mirisa medikamenata i njoj odjednom od svega toga pripada muka. Stoga se spušta na stolicu sasvim zgodno postavljenu pokraj vrata, tako da šturo strujanje vazduha pri svakom ulasku u prostoriju i izlasku iz nje obezbeđuje makar malo svežine, rešena da sačeka da se gužva raščisti pa da podigne svoje sledovanje lekova.
Farmaceuti iza pulta su ekspeditivni i red se brzo kreće, mada se ne smanjuje, jer svako malo pristižu novi ljudi. Međutim, primećuje da se na jednom šalteru mladi čovek zadržao neuobičajeno dugo. Apotekarka mu donosi nove i nove kutije i slaže ih u veliku plastičnu kesu. To traje neko vreme i Hana sad već sasvim usredsređeno počinje da prati šta se zbiva.
Mladić neprestano govori. Hvata delove njegove priče o tome kako nema logike da se isti lekovi jednom mogu podići na četiri nedelje, a jednom na pet. Obrazlaže to nekakvom svojom matematikom koja zvuči sasvim razumno uz opasku da je svestan da tu ništa ne može da promeni, jer nije do njega.
U nekom trenutku treba da plati participaciju, ali tada, ponešto zbunjen, kaže:
- Moram da pitam mamu da li mogu ovo da platim. Dala mi je pare i rekla da mogu, ali sad više nisam siguran. - Za trenutak zaćuti, osvrćući se oko sebe. - Mogu li da odem da proverim? - pita.
- A gde ti je mama? - raspituje se apotekarka.
- Tu je. Sedi ispred i čeka me. - odgovara mladi čovek. - Je l' mogu da odem da je pitam?
- Idi slobodno - odgovara mu apotekarka.
Hana primećuje da je vrlo ljubazna i strpljiva i zaključuje da poznaje momka i da sa njim komunicira krajnje opušteno i dobronamerno, bez ikakvog prizvuka paternalizma ili nervoze. To joj se dopada.
Mladić žurno odlazi i uskoro se vraća vidno ozaren.
- Rekla je da mogu. - kaže sa vidnim olаkšanjem i nastavlja:
- Tako je to kad nisam poslovno sposoban. Za sve moram da pitam mamu. I ništa nije moje, ništa ne može da se vodi na moje ime, ne mogu da imam svoj stan, svoj auto... ništa. Niti mogu da zaradim svoj novac nego moram ovako. I lekari su to rekli. Kazali su da sam kao dete od dve i po godine.
Zatim daje apotekarki novac. I dok se Hani u grlu skuplja knedla, žena iza pulta kuca račun na kasi, ubacuje ga u kesu i pruža je momku. On je prihvata, zahvaljuje, pozdravlja se, kreće ka izlazu i nakon par koraka zastaje i kaže:
- Pa da, ja i jesam kao dete od dve i po godine.