Život

Starost

mikele9 RSS / 30.11.2018. u 17:44

Naša ljubimica, prijatelj, terapeut i šta sve već ne, Chiara, 1. Juna 2018 je napunila 17 godina. Ona koja je sa samo mesec i dvadeset dana kada je došla kod nas, vrlo brzo, za nedelju dana, naučila gde da vrši nuždu i bogami još dvadesetak važnih stvari, sada je starica, polugluva i poluslepa, vrlo često mokri i kaki po parketu ili tepihu ako na vreme ne stignemo da je iznesemo na terasu. Znak da joj je prigustilo je trčkaranje u krug i zvuk njenih noktića. Evo danas posle ručka koji sam joj dao, izneo sam je na terasu, vrtela se, trčkarala bar dvadeset minuta i ništa nije obavila. Tek što sam ja ručao i poneo tanjir da ga operem, na parketu sam našao četiri govanceta! Starost, ma kako će to nekome zvučati, je skoro pa identična sa čovečijom starošću. Ne smatram bogohulnim ako starost Chiarinu uporedim sa starošću moje, sada već pokojne majke. Razlika je samo u čovečijoj svesti ali i to nije sasvim tačno. Moja majka je posle loma i ugradnje veštačkog kuka, postala skoro nepokretna. Bila je skoro pa skroz slepa, stara veštačka vilica je bila u delovima koje ona kako tako nameštala da bi jela.  Milijardu puta sam joj rekao da ću joj zakazati kod oftalmologa i kod prijatelja stomatologa ali je ona paranoično odbijala govoreći: Hoćete (moj brat i ja) da me se rešite, da me smestite u bolnicu da umrem! Radmila bre, pa to je u komšiluku, pregleda te okulista, odredi dioptriju, napravimo nove naočare i progledaš. Ne, ne i ne, nije pristajala. Isto tako i za zubara. Sluh je oduvek imala neverovatan, nije je napustio do kraja života, čula je svaki pa i najslabiji šum! Mogao si da šapućeš deset metara od nje, ona je sve čula! Ni pamet je nije napuštala samo što se kako je vreme prolazilo a ona ležala u krevetu ili sedela u fotelji pred upaljenim televizorom, od nekretanja, godina i sve većom željom za životom, izvitoperavala. Jednom dok sam joj pripremao večeru, i moj sin je bio sa nama, njen unuk, po kijametu i klizavici, smenjivali smo se brat i ja, skuvao sam im bio kafu i čujem kako joj moj sin govori: Dobro bre bako, kako ti nije žao Mikelea, em je srčani bolesnik, em ga kolena ne služe, vidiš da već mesecima ide sa štapom a ti mu malo malo nešto zakeraš, šta bi bilo da nedajbože umrePa ti bi ga zamenio, ladno mu je odgovorila moja Radmila! Često mi je govorila: Moram da jedem što više, želim da živim. Smatrao sam to normalnim, trudio sam se da udovoljim svakoj njenoj želji ili zahtevu. Kad rekoh svest, njena je svakim danom bila sve uvrnutija. Radmila je i ranije bila tvrdoglava žena, bila je toliko uporna da joj se čovek nije mogao suprotstaviti kad nešto zacrta a kako je vreme odmicalo bivalo je sve teže sa njom. Ruča, skuvam joj kafu kakvu traži, ostavim je u fotelji, prethodno joj stavim pelenu i kažem joj da idem na sat vremena da nešto kupim i dobavim: Molim te nemoj da ustaješ, imaš pelenu a ja ću se brzo vratiti. Izlazim iz samoposluge , zvoni mi mobilni: Mikele, Slavica je, Radmila je pala i zapomaže, ne možemo da otvorimo vrata jer je dopuzala i nalegla na njih!  Dotrčim, nekako uspem da otvorim vrata, Radmili glava sva u krvi, rascvetala se! Pa dobro Radmila zar te nisam zamolio da ne ustaješ… Morala sam, piškilo mi se… Zato sam ti stavio pelenu… Htela sam da uštedim, pelene su skupe. Ne znaš da li da plačeš ili se smeješ! Zovem Hitnu pomoć, dođu brzo, strpaju je u kola i pravac bolnica. Ja na autobus pa na trolu, već su joj sanirali glavu, rana je površinska, kaže mi doktor, uzeli smo joj krv na analizu, ne znam šta bih dao da su mi parametri kao njeni, sad je kod psihijatra, sačekajte, brzo će ona. Izvoze je u kolicima, glava joj ufačlovana kao da ima turban na glavi, smeje se: Ćao Mikele idemo kući, a? Zovem taksi i pravac kuća. Ćutim ona čavrlja, zapitkuje vozača za ovo ili ono, vesela žena! Tek kada sam je uneo u stan i poseo u fotelju, počeo sam da govorim: Pa zašto to sebi radiš, ajde meni ali sebi, zar nisi mogla… Pa rekla sam ti da sam htela da sačuvam pelenu… Mani me pelena a glava, mogla si da pogineš bre! Obećavam da neću više, dajem reč, jel u redu, ajde skuvaj nam kafu. Posle desetak dana, sve se dogovorimo, obeća mi tvrdo, izađem I nisam odmakao ni kilometar, opet mi zvoni mobilni: Mikele Radmila je opet pala, zove me komšinica koja je imala rezervni kluč. Krvi po tepihu kao da je svinjokolj, ona me gleda ispod oka, vidim oseća se krivom, šta da radim, opet zovem Hitnu, opet bolnica, ušivanje…Nekoliko puta je pala bez većih posledica ali je i dalje ostala nedokazana! Ako je ona odlučila i pored obećanja koje mi je dala, da ode do WC-a, nema tog boga koji bi je sprečio! Razgovarao sam sa njom, pričao joj: Pa zar ti nije dosta padanja, razbijanja glave, bolnice, ušivanja…aman bre Radmila! Potpuno si u pravu, obećavam ti da ću te slušati… Nije stvar u slušanju, bitno je da održiš obećanje, to je za tvoje dobro, seti se, ja se sećam, koliko ti je u životu bilo važno da održiš obećanje, to mi je mnogo značilo, to me između ostalog formiralo. Gledam je, nekada prelepa visoka žena, očiju plavih kao različak, sada smežurana, pogurena, sitna starica sa ne više od četrdesetak kila, suze mi krenu niz obraze. Do kraja je ostala svojeglava, tvrdoglava, uostalom samosvojna.

Završavam po ko zna koji put citirajući mog đeda strica Milića Petrovića: Oj starosti čovječija nakazo!



Komentari (23)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

angie01 angie01 20:00 30.11.2018

da je drugacije postupala

od toga kakva je bila, to bi znacilo da je odustala,...moja baka, u momentu u kome je postala mirna i poslusna, poceo je i kraj.
mikele9 mikele9 13:32 05.12.2018

Re: da je drugacije postupala

od toga kakva je bila, to bi znacilo da je odustala,...moja baka, u momentu u kome je postala mirna i poslusna, poceo je i kraj.

Laptop mi je bio na popravci pa me zato nije bilo.
Do kraja je bila svoja! Veče pre smrti mi je govorila: Molim te Mikele stavi zavese u mašinu, tvome bratu to ne pada na pamet. Radmila, odgovorio sam joj, da zavese stavim u onu crnu kesu za đubre, dobro zavežeme i zakopam u zemlju, posle stotina godina bi ih pronašli a nas odavno ne bi bilo. Nešto posle ponoći je umrla.
zilikaka zilikaka 20:01 30.11.2018

Uh, teška tema

Nezgodno što svi mi, kako godine idu, nekako izrastamo u specifične namćore.

Tako u jednoj priči o tome čula sam mišljenje da se karakteri ne menjaju nego samo znatno pojačavaju i ogoljuju.
Nekako u mlađim danima ćovek nauči da sebe sputa, da pazi i na druge, a pred kraj se to briše. Vrlo često.
Valjda upravo ta želja da se život još produži postaje važnija od svih i svega.

Blažen onaj ko ne živi predugo. Mislim.
nask nask 21:11 30.11.2018

Re: Uh, teška tema

Nekako u mlađim danima ćovek nauči da sebe sputa, da pazi i na druge, a pred kraj se to briše.


Prefrontalni korteks se najkasnije formira i kao prvi krene da odumire, a zadužen je za obradu informacija, emocije, empatiju, planiranje ... sve ono što nas čini podnošljivim drugima i samima sebi. Ali to je biologija, dok je sam život i mi u njemu ipak nešto drugo.
mirelarado mirelarado 21:14 30.11.2018

Re: Uh, teška tema

Tako u jednoj priči o tome čula sam mišljenje da se karakteri ne menjaju nego samo znatno pojačavaju i ogoljuju.


I ja sam negde čitala o tome, a i više puta se uverila, u svojoj okolini. Na ponašanje mnogo utiče i vrsta staračkih tegoba... Uh, zaista, teška tema.

Evo jednog kojem se posrećilo da ostane čio, veseo i aktivan do kraja života. Nobelovac Dario Fo, dramu o Mariji Kalas napisao je i izvodio je u 89. godini života.

tetkino tetkino 06:51 01.12.2018

Re: Uh, teška tema

zilikaka


Blažen onaj ko ne živi predugo. Mislim.


Milan Novković Milan Novković 18:49 01.12.2018

Re: Uh, teška tema

zilikaka
Nezgodno što svi mi, kako godine idu, nekako izrastamo u specifične namćore.

Tako u jednoj priči o tome čula sam mišljenje da se karakteri ne menjaju nego samo znatno pojačavaju i ogoljuju.
Nekako u mlađim danima ćovek nauči da sebe sputa, da pazi i na druge, a pred kraj se to briše. Vrlo često.
Valjda upravo ta želja da se život još produži postaje važnija od svih i svega.

Blažen onaj ko ne živi predugo. Mislim.

Pojačavanje i ogoljavanje je isto promena, a menja se i ono što bi izvan pojačavanja i ogoljavanja, recimo, nazvali kvalitativna strana karaktera.

Karakter se u životu ljudi menja preko 50%, recimo 60% u proseku.

Neće se svi složiti oko cifre, naravno, ali je ona visoka.

To što nam se ne čini da se menjaju toliko je zbog toga što mnogi ti markeri koji su nam na prvi pogled bitni su u ovih 40%

Čak i prva definicija karaktera sugeroše zašto je to tako:

"... the array of a person’s pre-reflective organizing principles and the corresponding horizons of emotional experiencing ..."

Recimo ovde već vidimo i relativno eksplicitno pominjanje šireg konteksta - horizonte emotivno proživljenog i onoga što živimo dalje.

Recimo karakter može i da se menja pod terapijom, znači jako brzo, a prirodna promena tokom života je norma.

pre-reflective, pa reflective, zarad razumevanja:

"In contrast to pre-reflective self-consciousness, which delivers an implicit sense of self at an experiential or phenomenal level, reflective self-consciousness is an explicit, conceptual, and objectifying awareness that takes a lower-order consciousness as its attentional theme"

Mozak je evoluirao da bude plastičan, prilagodljiv ne samo sredini, nego i načinu na koji vodimo život.

Najvećim delom, iako se i novi neuroni stvaraju ceo život, samo kako odrastmo sporo, ova plastičnost se tiče pamćenja i uvezanosti, mozak se uvezuje i prevezuje relativno brzo - i ovde postoji i kvalitet (nove veze) i kvantitet (brzina kretanja impulsa po tim vezama).

U stvari je interesantan primer gde je kvantitet i značajna kvalitativna odrednica. Primer:

Zamisli da si kao mlada umela da udarid jako nevaljalo mlađe dete od tebe. Ali si dobra osoba pa ti onda posle nekog vremena bude jako krivo.

Pa tako više puta i taj sve jači osećaj griže savesti može da ti preveže delove sive mase, i doda ili smanji debljinu mielinskog omotača oko snopova veza (bela masa) što ume da pomera brzinu prenosa signala i do 100 puta, neverovatno (jedan od glavnih razloga zašto su mladi ljudi i između 20-30 godina ubrzano sve pametniji, osima ako nisu couch potatoes, onda su malo sporiji

A isto tako tom prevezivanju ti pomaže i sve lepši osećaj što si se uzdržala, i onda posle 30 godina više se možda ni ne sećaš da si kao mala umela da budeš gruba.

Ti regioni se prevezuju pa imaš što mi u electronici zovemo "race conditions" - kolo se drugačije ponaša kako se menjaju brzine nekih signala - logičan primer je sitan pomeraj u bilijaru, deo milimetra, i tamo neke kugle mogu da budu tako raspoređene da su odbijanja dramatično različita, i za taj micro pomeraj u ulaznoj kugli.

A koliko je mozak moćan u prevezivanju svako može da oseti brzo, u nekoliko dana do par nedelja - počni da radiš nešto izazovno kad su motor skills u pitanju, što nisi nikad probala - igraš teis, sviraš piano, skačeš na glavu u bazen, igraš golf - u početku primetiš kako si ukočena i "racionalno" planiraš fizički rad, i onda jako brzo, neke sitnice skoro sigurno i posle nekoliko dana, počneš da radiš automatski - mozak i nervi po telu (i oni nisu samo prave "žice", nego upetljanije neuronske mreže).

... itd, sitna "forica", kad je Nask pomenuo prefrontalni cortext - zbog pokušaja racionalno učenja fizički netrivijalnih sitnica mi često sporije učimo - recimo udaranje golf loptice.

I dovoljno je, zvuči neverovatno, ali je tačno i provereno u dosta primera, da u početku, u Džedaj/force fazonu ne razmišljaš nego samo udariš loptu u instinktivnom pokušaju da pošalješ loptu tamo gde hoćeš da ode.

Grešiš slično, ili čak i više u početku, ali ti se delovi motornog korteksa brže prevežu i brže na kraju naučiš
zilikaka zilikaka 21:21 01.12.2018

Re: Uh, teška tema

Ovo za manuelne radnje znam. Zna svako ko je ikad nešto svirao. Prestaneš koji dan sa vežbom a prsti ko tuđi.
Ono za tuču...jesi potrefio, osim što nisu bili mlađi. Najviše batina sam dobila upravo od majke, a zbog nebrušene potrebe da se šakama obračunavam sa "nevaljalcima".
Za batine znam da nisu delovale. Kajanja se ne sećam, nego valjda upravo razvoj tog korteksa učinio da prestanem.
...zato se i bojim starosti. Šta misliš ako jednog dana opet počnem da mlatim po ulici.
nsarski nsarski 22:53 01.12.2018

Re: Uh, teška tema

Šta misliš ako jednog dana opet počnem da mlatim po ulici.


Ovo kao iz onog vica o Muji kad se hvalio nekom Japancu da zna sve borilačke veštine, pa ga udario "karate udarcem", a Japanac mu uzvratio mnogo jače, i na Mujino pitanje koja je to borilačka veština, Japanac je rekao "poluosovina od Tojote!".
zilikaka zilikaka 22:59 01.12.2018

Re: Uh, teška tema

Pa to. Možda se i vratim na mentalno stanje iz detinjstva, al bar u medjuvremenu dobro ovladala poluosovinama.
nsarski nsarski 00:10 02.12.2018

Re: Uh, teška tema

logičan primer je sitan pomeraj u bilijaru, deo milimetra, i tamo neke kugle mogu da budu tako raspoređene da su odbijanja dramatično različita


A zamisli, Milanče, koje ludilo nastupa kada je u pitanju Kvantni bilijar--LINK. Na ivici si haosa, čoveče, na ivici haosa.
vcucko vcucko 18:00 02.12.2018

Re: Uh, teška tema

nsarski
Šta misliš ako jednog dana opet počnem da mlatim po ulici.


Ovo kao iz onog vica o Muji kad se hvalio nekom Japancu da zna sve borilačke veštine, pa ga udario "karate udarcem", a Japanac mu uzvratio mnogo jače, i na Mujino pitanje koja je to borilačka veština, Japanac je rekao "poluosovina od Tojote!".

Ja čuo obratnu verziju.
Udari Kinez Muju, ovaj vidi sve zvezde i pita šta je to. Kung-fu!
Onda opauči Mujo Kineza i ovaj u nesvest. Kad se probudio, pita šta je to bilo. Ku-fa, kurbla od Fap-a, piip ti mater'na
Milan Novković Milan Novković 22:43 02.12.2018

Re: Uh, teška tema

nsarski
logičan primer je sitan pomeraj u bilijaru, deo milimetra, i tamo neke kugle mogu da budu tako raspoređene da su odbijanja dramatično različita


A zamisli, Milanče, koje ludilo nastupa kada je u pitanju Kvantni bilijar--LINK. Na ivici si haosa, čoveče, na ivici haosa.

Talasanje na periferiji

Ima jedna zanimljiva filizofsko-fizička "bitka", gde sa jedne strane "dokazuju" da ćemo uvek probiti sledeći sloj realnosti u produbljivanju znanja, a sa druge strane knjiga:

Impossibility: The Limits of Science and the Science of Limits - John D. Barrow, meni samo pisac knjiga, a ti ih mnoge znaš, ja samo mogu da mu "ošacujem" biografiju po tome gde je studira (Oxford), predavao itd.

Jedna od onih knjiga koje sam davno pročitao i uopšte više ama baš ništa ne mogu da "parafraziram", tačnije prepričam (to je meni tu i tamo "značajna" "opna" u pomeranju po temama kako vreme prolazi - zabravio sve, nisam zaboravio sve.

Ali, se sećam očiglednog, što bi ionako svakom "kalsičnom" biću palo na pamet, ali naivno mi sve to onog trenutka kad počneš da veruješ u te pričice - ti i nekom DaVinčiolikom biću da padne sa Marsa ne bi baš olako predočio goodies iz kvantnog, pa još ovako višemimenzijalnog sveta.

Pa da dovučeš najpametnije biće sa Marsa problem ostaje, zato što je ljudska ingenioznost čarobna kako je rastegneš kroz vreme.

To da ćemo probiti sledeću barijeru se skoro pa oseća, a opet, interesantno je, da odavno nije bila probijena, koliko sad, mnogo decenija, pa ima da ih nema, ko god je iza nje, sad kad mi iskopamo prolaz, ima da ih pocepamo ko mače muškatlu
nsarski nsarski 23:32 02.12.2018

Re: Uh, teška tema

Ja čuo obratnu verziju.

Mislim da je tvoja vernija originalu. Ja sam svoju napisao (parafrazirao) po dalekom sećanju. Ali, poenta je ista, rekao bih.
nsarski nsarski 23:34 02.12.2018

Re: Uh, teška tema

To da ćemo probiti sledeću barijeru se skoro pa oseća, a opet, interesantno je, da odavno nije bila probijena


Heh, kad su jednom pitali Fejnmana kako to da više nema tako velikih otkrića u teorijskoj fizici kao što je bilo ranije, on je odgovorio: "Pa, Amerika može da se otkrije samo jednom."
mikele9 mikele9 13:34 05.12.2018

Re: Uh, teška tema

Valjda upravo ta želja da se život još produži postaje važnija od svih i svega.

Upravo tako! Radmila je govorila: Moram da jedem što više i raznovrsnije, hoću da živim!
mikele9 mikele9 13:37 05.12.2018

Re: Uh, teška tema

I ja sam negde čitala o tome, a i više puta se uverila, u svojoj okolini. Na ponašanje mnogo utiče i vrsta staračkih tegoba...

Ima svega od toga ali je vrlo bitan i sklop i karakter ličnosti.
Черевићан Черевићан 20:19 30.11.2018

ko zna

Oj starosti

цео живот протиче нам
у недорек колебању :
-старост казна (ил' награда)
људском је трајању
?



afraid afraid 21:19 30.11.2018

Da.

Andrić ili neko sličan njemu je rekao ... starost, bolest i siromaštvo su nesreće, svaka za sebe ponaosob.
Dodatna nesreća u starosti je što joj se (starosti) veoma često pridruže i druge dve, tj. bolest i siromaštvo.
sesili sesili 17:28 01.12.2018

Teška tema, zaista.

Generacijo, znam sa koliko ljubavi si pisao o svojoj majci, postavljao slike sa letovanja. Čini mi se da smo neke utiske razmenili i pre njene operacije kuka. Ja sam desni operisala 2010. godine i to je bila pesma! Ali, 2016. morala sam da operišem i drugi i sve što je moglo pošlo je naopako. Neću da odugovlačim, mogla bih roman da napišem o pakloenim mukama kroz koje sam prošla. I danas, posle više od tri godine sam na štakama, iako mi je ugradjen revizioni kuk. Ono što nama, u takvim situacijama smeta, jeste zavisnost od drugih, opterećivanja naše dece, da se bave nama. Nije tvojoj Radmili, verujem, bilo žao troška za pelenu, nego joj je bilo teško da joj pelenu menjaš Ja čeznem za danom kada ću moći da spremim ručak, da ne mučim moje snajke. Jedna i ne živi u istom mestu, druga je rodila, lutka moja, treće dete, skoro je imala neku operaciju. Samo im JA falim da se o meni brinu.A deca se ne žale, rade sve šta treba, čujemo se, sa ovim mladjim sinom se vidjam svakodnevno. Doduše, malo sam sada počela da izlazim na ulicu, ali me ovo vreme ograničava. Čim je vlažno, opasno je ići sa štakama. Dakle, volimo vas deco i zato bi volele sve same, da se vi ne mučite. Nije to samo tvrdoglavost. A uprkos svemu - blago onom ko dugo poživi, ali u koliko-toliko dobrom zdravlju.
kleinemutter kleinemutter 21:25 01.12.2018

starost

Starost zna da bude lepa. Zavisi od karte koju je čovek izvukao od sudbine.

Moj deda( svakar) ima 85 godina.
Ima organizovan život. Svako jutro su komšije na kafi .
Ima devojku mlađu od njega 25 godina koja ga uveseljava , nervira, rastura, sklapa.

Ništa njega ne uznemiri kao njeni problemi , koje ona stalno ima sa ovim ili onim.

Mislim da ga ti problemi održavaju mladim.

Sjajan lik je deda.

Zamolim ga jednom da mi napravi pokazivač za tablu.

Zove mene deda dan dva posle toga. Kaže da ima poklon za mene. Otvorim, kad ono laser.

Veli: ,,Snajko, mi živimo u 21 veku .To je vek elektronike a ne letvica.,,
kosta.babic kosta.babic 16:50 02.12.2018

Starost

Zemlja tvrda nebo visoko.
natasa_tasic_10 natasa_tasic_10 00:32 05.12.2018

Svoja

Ostala je svoja

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana