Naša ljubimica, prijatelj, terapeut i šta sve već ne, Chiara, 1. Juna 2018 je napunila 17 godina. Ona koja je sa samo mesec i dvadeset dana kada je došla kod nas, vrlo brzo, za nedelju dana, naučila gde da vrši nuždu i bogami još dvadesetak važnih stvari, sada je starica, polugluva i poluslepa, vrlo često mokri i kaki po parketu ili tepihu ako na vreme ne stignemo da je iznesemo na terasu. Znak da joj je prigustilo je trčkaranje u krug i zvuk njenih noktića. Evo danas posle ručka koji sam joj dao, izneo sam je na terasu, vrtela se, trčkarala bar dvadeset minuta i ništa nije obavila. Tek što sam ja ručao i poneo tanjir da ga operem, na parketu sam našao četiri govanceta! Starost, ma kako će to nekome zvučati, je skoro pa identična sa čovečijom starošću. Ne smatram bogohulnim ako starost Chiarinu uporedim sa starošću moje, sada već pokojne majke. Razlika je samo u čovečijoj svesti ali i to nije sasvim tačno. Moja majka je posle loma i ugradnje veštačkog kuka, postala skoro nepokretna. Bila je skoro pa skroz slepa, stara veštačka vilica je bila u delovima koje ona kako tako nameštala da bi jela. Milijardu puta sam joj rekao da ću joj zakazati kod oftalmologa i kod prijatelja stomatologa ali je ona paranoično odbijala govoreći: Hoćete (moj brat i ja) da me se rešite, da me smestite u bolnicu da umrem! Radmila bre, pa to je u komšiluku, pregleda te okulista, odredi dioptriju, napravimo nove naočare i progledaš. Ne, ne i ne, nije pristajala. Isto tako i za zubara. Sluh je oduvek imala neverovatan, nije je napustio do kraja života, čula je svaki pa i najslabiji šum! Mogao si da šapućeš deset metara od nje, ona je sve čula! Ni pamet je nije napuštala samo što se kako je vreme prolazilo a ona ležala u krevetu ili sedela u fotelji pred upaljenim televizorom, od nekretanja, godina i sve većom željom za životom, izvitoperavala. Jednom dok sam joj pripremao večeru, i moj sin je bio sa nama, njen unuk, po kijametu i klizavici, smenjivali smo se brat i ja, skuvao sam im bio kafu i čujem kako joj moj sin govori: Dobro bre bako, kako ti nije žao Mikelea, em je srčani bolesnik, em ga kolena ne služe, vidiš da već mesecima ide sa štapom a ti mu malo malo nešto zakeraš, šta bi bilo da nedajbože umre…Pa ti bi ga zamenio, ladno mu je odgovorila moja Radmila! Često mi je govorila: Moram da jedem što više, želim da živim. Smatrao sam to normalnim, trudio sam se da udovoljim svakoj njenoj želji ili zahtevu. Kad rekoh svest, njena je svakim danom bila sve uvrnutija. Radmila je i ranije bila tvrdoglava žena, bila je toliko uporna da joj se čovek nije mogao suprotstaviti kad nešto zacrta a kako je vreme odmicalo bivalo je sve teže sa njom. Ruča, skuvam joj kafu kakvu traži, ostavim je u fotelji, prethodno joj stavim pelenu i kažem joj da idem na sat vremena da nešto kupim i dobavim: Molim te nemoj da ustaješ, imaš pelenu a ja ću se brzo vratiti. Izlazim iz samoposluge , zvoni mi mobilni: Mikele, Slavica je, Radmila je pala i zapomaže, ne možemo da otvorimo vrata jer je dopuzala i nalegla na njih! Dotrčim, nekako uspem da otvorim vrata, Radmili glava sva u krvi, rascvetala se! Pa dobro Radmila zar te nisam zamolio da ne ustaješ… Morala sam, piškilo mi se… Zato sam ti stavio pelenu… Htela sam da uštedim, pelene su skupe. Ne znaš da li da plačeš ili se smeješ! Zovem Hitnu pomoć, dođu brzo, strpaju je u kola i pravac bolnica. Ja na autobus pa na trolu, već su joj sanirali glavu, rana je površinska, kaže mi doktor, uzeli smo joj krv na analizu, ne znam šta bih dao da su mi parametri kao njeni, sad je kod psihijatra, sačekajte, brzo će ona. Izvoze je u kolicima, glava joj ufačlovana kao da ima turban na glavi, smeje se: Ćao Mikele idemo kući, a? Zovem taksi i pravac kuća. Ćutim ona čavrlja, zapitkuje vozača za ovo ili ono, vesela žena! Tek kada sam je uneo u stan i poseo u fotelju, počeo sam da govorim: Pa zašto to sebi radiš, ajde meni ali sebi, zar nisi mogla… Pa rekla sam ti da sam htela da sačuvam pelenu… Mani me pelena a glava, mogla si da pogineš bre! Obećavam da neću više, dajem reč, jel u redu, ajde skuvaj nam kafu. Posle desetak dana, sve se dogovorimo, obeća mi tvrdo, izađem I nisam odmakao ni kilometar, opet mi zvoni mobilni: Mikele Radmila je opet pala, zove me komšinica koja je imala rezervni kluč. Krvi po tepihu kao da je svinjokolj, ona me gleda ispod oka, vidim oseća se krivom, šta da radim, opet zovem Hitnu, opet bolnica, ušivanje…Nekoliko puta je pala bez većih posledica ali je i dalje ostala nedokazana! Ako je ona odlučila i pored obećanja koje mi je dala, da ode do WC-a, nema tog boga koji bi je sprečio! Razgovarao sam sa njom, pričao joj: Pa zar ti nije dosta padanja, razbijanja glave, bolnice, ušivanja…aman bre Radmila! Potpuno si u pravu, obećavam ti da ću te slušati… Nije stvar u slušanju, bitno je da održiš obećanje, to je za tvoje dobro, seti se, ja se sećam, koliko ti je u životu bilo važno da održiš obećanje, to mi je mnogo značilo, to me između ostalog formiralo. Gledam je, nekada prelepa visoka žena, očiju plavih kao različak, sada smežurana, pogurena, sitna starica sa ne više od četrdesetak kila, suze mi krenu niz obraze. Do kraja je ostala svojeglava, tvrdoglava, uostalom samosvojna.
Završavam po ko zna koji put citirajući mog đeda strica Milića Petrovića: Oj starosti čovječija nakazo!