Društvo| Hronika| Istorija| Na današnji dan| Porodica

Хајдучки растанак

tasadebeli RSS / 08.11.2018. u 01:24

О Митровдану 2018. године у слободној Србији.

Један век = 100 година = 100 генерација = 4 покољења у једној породици.

 

112997_dragutinmatic2_ls.jpg

 

 Гост аутор: not2old2rock

(У кооперацији са домаћином.) 

 

 

Matić sad uznemirio britansku javnost

Fudbaler Mančester junajteda u meču protiv Bornmuta jedini nije nosio na grudima "cvet maka".
Reprezentativac Srbije Nemanja Matić izazvao je lavinu komentara na Ostrvu, pošto u meču 11. kola Premijer lige protiv Bornmuta, jedini u ekipi Mančester junajteda nije na prednjoj strani dresa nosio "cvet maka".

Taj simbol se koristi na Dan sećanja na stradanje britanskih vojnika u Prvom svetskom ratu.
"Dejli mejl" preneo je da se Junajted nije zvanično oglasio po tom pitanju, ali da je osoba bliska klubu objasnila da je Matić iz ličnih razloga odlučio da ne nosi "popi" na dresu i da klub poštuje njegovu odluku.

Srpski fudbaler je u nekim ranijim prilikama nosio na dresu isti simbol, što je samo doprinelo dodatnoj zbunjenosti Engleza.

Pojedini mediji spekulišu da je u pitanju protest, zbog toga što je Velika Britanija učestvovala u bombardovanju Srbije 1999. godine.

Matić je u poslednje vreme slao "čudne poruke" i kada je u pitanju njegov status u reprezentaciji Srbije, mada je iz Fudbalskog saveza Srbije prošle nedelje predočeno da je na tom planu - sve u redu.

Srbija, jedna od zemalja pobednica u Prvom svetskom ratu, ima svoj simbol za Dan primirja - ljubičasti cvet feniks Natalijina ramonda."

 

MONDO, 04.11.2018 (ЛИНК)

 


natalijina-ramonda.jpg

 

 

Наталијина рамонда (ЛИНК)


"Bombardovali ste mi zemlju, nema šanse da ja ovo nosim. Ako treba, spreman sam da odmah napustim klub i Englesku", navodna je Matićeva izjava koja i ovog ponedeljka "kruži" internetom, a koja je u delu javnosti na Ostrvu predstavljena kao (ne)zvaničan razlog za nastup bez "popija" na dresu."

 

Zašto je Matić prestao da nosi "popi" i šta je rekao?

Fudbaleri u Engleskoj nisu u obavezi da nose značku u obliku cveta maka, ali je zaista redak slučaj da neko to odbije da uradi. Za sada, uradili su to Irac i Srbin.

Nakupilo se vremena od velikog povratka Nemanje Matića u Englesku.

Pet godina živeo je naš fudbaler sa porodicom u Londonu, evo već drugu godinu je stanovnik Mančestera, ali za sve to vreme ni igrama, ni golovima, ni trofejima nije zainteresovao ostrvsku javnost kao kada se na utakmici sa Bornmutom u subotu pojavio na terenu bez "popija".

"Popi" je značka u obliku cveta maka, koju Britanci kače na rever svakog novembra odajući poštu veteranima Kraljevske armije i njihovim zaslugama za pobedu saveznika u Prvom svetskom ratu.

Ova tradicija je malo gde zaživela kao na fudbalskim stadionima u Engleskoj, a iako igrači nisu u obavezi da imaju značku tokom pretposlednjeg meseca u godini, za sada su samo dvojica odbila da je nose - jedan je Irac, a drugi Srbin.

Za razliku od Džejmsa Meklina, koji je još 2012. objasnio Englezima da nema nameru da odaje počast Kraljevskoj armiji zbog "Krvave nedelje" iz 1972. godine i oružanog napada njenih pripadnika na 27 nenaoružanih demonstranata na ulicama njegovog rodnog grada Derija, od kojih je 13 ubijeno, a ostali bili teže ili lakše ranjeni, javnost i dva dana kasnije može samo da nagađa šta je razlog zbog kog je Matić prestao da nosi "popi".

Prestao, jer je do sada uvek izlazio sa značkom na dresu kada bi u ovom periodu godine igrao i za Čelsi i za Mančester junajted.

I, dok je Stouk pre šest godina stao u zaštitu svog žestoko vređanog fudbalera, kojem su čak stizale i pretnje smrću, Junajted se nije oglasio zvanično povodom teme koja se zadržala na stranicama vodećih tabloida i ovog ponedeljka uveče.

Sudeći prema objavljenom, ni uredništva "Sana", "Ekspresa", "Dejli Mirora", "Dejli Mejla" i ostalih nisu saznala više o Matićevoj odluci, pa će do daljeg ostati dilema da li je 31-godišnji srpski reprezentativac zaista poručio ljudima iz kluba da nema nameru da ukazuje poštovanje armiji zemlje koja je bombardovala njegovu otadžbinu 1999. godine.

Iako se ova teorija masovno raširila društvenim mrežama još u subotu tokom utakmice, u kojoj je ekipa Žozea Murinja na volšeban način stigla do pobede, pojedini tabloidi predstavili su je kao proverenu informaciju do koje su došli preko neimenovanog izvora sa "Old traforda".


Zanimljivo je, recimo, da se "Mančester ivning standard" nije bavio ovom pričom, a nije tajna da lokalni listovi poput mančesterskog ili "Liverpul eha" često preskaču škakljive teme vezane za klubove koje pomno prate i koji im, zauzvrat, daju i ekskluzivne informacije o pravim "breaking" vestima kao što su transferi.

Jedan od "Sanovih" urednika fudbalske rubrike, Majk Mekgret, stao je u Matićevu odbranu, nakon što se i lično uverio u količinu mržnje na društvenim mrežama, gde su pojedini fanovi Junajteda čak tražili da Srbin više nikada ne zaigra za taj klub.

"Matić je na udaru bolesnog uznemiranvanja. Razumljivo je da je to njegov lični izbor, privatna stvar i Junajted je to uvažio. Kao rezultat, on je doživeo lavinu uvreda, mnogi su poručili da ga treba oterati iz kluba..." napisao je Mekgret.


U Engleskoj je zaista redak slučaj da klub ostane bez zvanične reakcije kada se javnost tako snažno zainteresuje za neki slučaj, makar to bilo samo šturo saopštenje u kom se ništa konkretno ne navodi, ne potvrđuje i ne demantuje, ali izgleda da će Junajted ostati nezainteresovan za diskusiju.

To je donekle i logično, jer "đavole" već u sredu uveče očekuje jedan do najtežih ispita u modernom fudbalu - gostovanje Juventusu u Torinu."

mondo.rs, 05.11.2018. - (LINK)

 

„Попи" је значка која се у Британији продаје за фунту и годишње се од продаје те значке скупи 10 милиона фунти за ветеране Првог светског рата. Проблем је у томе што ветерана Првог светског рата више и нема, а и ових из Другог светског рата је мало остало, тако да заправо тај новац иде ветеранима из ратова које је Британија водила у скорије време (од Фокланда, Ирака, Либије, Србије/Југославије,... па до ових најновијих.) и изгледа да је Матић одбио да за њих даје новац.

 

5179.jpg?width=300&quality=85&auto=format&fit=max&s=05062e8f371dfeb22716b2f2f99b3c62 

 

Remembrance poppy  (ЛИНК)

 

 

gavrilo-1.jpg 



Komentari (52)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

adviser adviser 07:59 08.11.2018

M'da !

I jeste ovo poprilično nejasno.
Jer - šta imaju poginuli borci pre sto godina sa današnjim britanskim ameljom i kalakurcijom.
mija12 mija12 08:36 08.11.2018

Ali

je Klop na primer nosio Nataliju Ramondu u Beogradu.
not2old2rock not2old2rock 08:40 08.11.2018

Re: Ali

mija12
je Klop na primer nosio Nataliju Ramondu u Beogradu.


To je bio lep gest , a možda mu je pradeda ostavio kosti negde u Srbiji?
Jukie Jukie 09:04 08.11.2018

Re: Ali

mija12
je Klop na primer nosio Nataliju Ramondu u Beogradu.

Nosio bih i ja ako to znači da random prolaznik zbog značke neće da me prebije na ulici ako me prepozna
tasadebeli tasadebeli 16:01 08.11.2018

Марко и Муса

not2old2rock
mija12
je Klop na primer nosio Nataliju Ramondu u Beogradu.


To je bio lep gest , a možda mu je pradeda ostavio kosti negde u Srbiji?



Јбт, моћи ћу и наредних четрес година да зајебавам мог другара Сајмона из Ливерпула к'о и до сада што сам то радио!

А Сајмон се надао слаткој освети на Маракани...









michiganac michiganac 19:30 08.11.2018

Re: Ali

mija12
je Klop na primer nosio Nataliju Ramondu u Beogradu..


(da jbt, zamisli ono, jedan tamo "Svabo" da te podsjeca i nakaci NR >ironicno< )

..i svekoliki mu Reds-puleni na terenu to vece, a s' druge strane nijedan od onih u crveno-beloj "instituciji" (kojoj se danas, eto, karikaturalno namece da nosi narativ tzv. "bastiona srpstva" )... te gotovo na 100-godisnjicu od (onog prvog) oslobodjenja BG!

Ali i to je jos jedna (u nizu) vise no jaka simbolicna slika, koliko je ova (polupana) "nacija" (s pamcenjem vinske musice) u rastrojstvu sa samim sobom i svijetom.
not2old2rock not2old2rock 20:20 08.11.2018

Re: Ali

michiganac
mija12
je Klop na primer nosio Nataliju Ramondu u Beogradu..


(da jbt, zamisli ono, jedan tamo "Svabo" da te podsjeca i nakaci NR >ironicno

..i svekoliki mu Reds-puleni na terenu to vece, a s' druge strane nijedan od onih u crveno-beloj "instituciji"


Najavljivano je da će zvezdini igrači na dresovima nositi Natalijin cvet i da im je UEFA pred samu utakmicu dozvolila da ga nose, ali ja ih na dresovima nisam video. Na dresovima gostiju se vidi znak po sred grudi.






milisav68 milisav68 20:51 08.11.2018

Re: Ali

michiganac
Ali i to je jos jedna (u nizu) vise no jaka simbolicna slika, koliko je ova (polupana) "nacija" (s pamcenjem vinske musice) u rastrojstvu sa samim sobom i svijetom.



Više odgovora reč - razbucana.

Srbi su što milom, što silom ugurani u Jugoslaviju....i postali Jugosloveni.

Tako da...
a s' druge strane nijedan od onih u crveno-beloj "instituciji" (kojoj se danas, eto, karikaturalno namece da nosi narativ tzv. "bastiona srpstva" )... te gotovo na 100-godisnjicu od (onog prvog) oslobodjenja BG!

...nema ništa čudno, jer je TAJ Beograd oslobodila srpska vojska (koja je zbog megalomanske želje svog kralja, trpela posle razne nepravde tog trulog kompromisa).

Zato i danas svi znaju za 29. novembar, a retko ko zna zašto je 11. novembar državni praznik.
michiganac michiganac 16:32 10.11.2018

Re: Ali

Srbi su što milom, što silom ugurani u Jugoslaviju....i postali Jugosloveni.


...nema ništa čudno, jer je TAJ Beograd oslobodila srpska vojska (koja je zbog megalomanske želje svog kralja, trpela posle razne nepravde tog trulog kompromisa).


RSE (necu da ulazim sad u to koliko pojedini imaju averziju prema ovom mediju) upravo ovih dana, povodom, dakle, ovih 100-godisnjica emituje dosta dobar serijal s gostima koji vrlo objektivno sagledavaju cijeli taj tragicni period od osnivanja, koliziju razlicitih medjunac. interesa i koncepcija o uredjenju zlosrecne Yu, iznoseci mnostvo onih manje poznatih, zaboravljenih cinjenica, razloga i uzrocnika neuspjeha te ideje od samih njenih pocetaka (pride - bez upotrebe onih mitomanskih, izlizanih i permanentno podgrijavanih fraza o "velikosrpstvu" koje se danas cuju u svim nac. mejnstrim-medijima okolnih, ex-"bratskih" republika da bi se nahranili sopstveni novokomp. mitovi):



(jedino ne mogu bas da svarim ovu beskarakternu ljusturu/beskicmenjaka koji se prije Jergovica pojavljuje pri kraju klipa)


Odlican mi je npr. nastup Lj.Dimica:




Jergovic takodje pogadja sustinu (narocito mi je indikativan ovaj dio kojim govori o fund. razlicitom pristupu i sudaru srpskih oficira i onih (ex-)austrougarskih koje je olicavao S.Kvaternik u kreiranju Juge):

not2old2rock not2old2rock 18:24 10.11.2018

Re: Ali

michiganac





Jergovic takodje pogadja sustinu (narocito mi je indikativan ovaj dio kojim govori o fund. razlicitom pristupu i sudaru srpskih oficira i onih (ex-)austrougarskih koje je olicavao S.Kvaternik u kreiranju Juge):



Odgledao sam prvih nekoliko minuta i to što govori Jergović je, da prostiš, sviranje qrcu. To da su K und K oficiri dobili priliku da ne budu poraženi u ratu jeste činjenica, ali nije sve, srpski oficiri su (kao pobednici!) bili uvređeni time što je K und K oficirima u novoformiranoj vojsci priznavan čin i dobijali su čin više! Zamisli sebe u njihovoj koži, posle onolikog stradanja, a Srbija je za te četiri godine ostala bez 2/3 muških glava od 18 do 40 godina (u Srbiji se, a zbog biološkog opstanka, posle rata ozbiljno razgovaralo o uvođenju mnogoženstva!) dojučerašnji neprijatelji bivaju nagrađeni za zločine počinjene po Srbiji (poznato je da su po Mačvi i Pocerju najveće zločine počinili Hrvati.

Područje na kome je operisala Vražja divizija, koju su činili Hrvati, najteže je stradalo u Prvom svetskom ratu. Prema popisu stanovništva 1910. godine, Podrinje je imalo 242.420 stanovnika, a deset godina kasnije 186.627. Prema austrijskom popisu iz jula 1916, Šabački okrug je imao 76.706 ljudi manje nego 1910. Broj muškaraca smanjen je za 57.968, a žena za 18.738.

JEDNO od divljanja austrougarskih vojnika 1914. godine u Mačvi, zabeleženo je u selu Dublje kod Šapca. Srpski vojnici su u jednoj kući našli šestoro zaklane dece. U sledećoj, naišli su na četvoro dece sa odsečenim glavama stavljenim pored njih, a petom detetu glava je ostavljena da visi... Deca su bila poređana na stolovima. U selima su nailazili na ljude obešene iznad kućnog praga ili povešane o stabla voćaka, i to starce, žene i decu, ili pak poklane u kućama i dvorištima... Kada su priupitali preživelog starca kakvi su to ljudi koji su činili te strašne zločine, odgovorio je: "Ne znam ko su, ali govore srpski."

AUSTRIJSKI istoričar Jedlička je pisao da se ni u jednoj državi nastaloj na ruševinama Habzburškog carstva nije tako blagonaklono odnosilo prema bivšim oficirima austrougarske vojske kao u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. U novu, jugoslovensku vojsku primani su čak i najosvedočeniji neprijatelji Srbije, generali austrougarske vojske, kakav je bio slučaj i sa zloglasnim guvernerom Srbije za vreme okupacije, Hrvatom Salisom Sevisom, koji je u Beogradu javno upozoravao Srbe da Austrougarska ima dovoljno vešala za celu Srbiju.

U jugoslovensku vojsku primljen je odmah posle proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Slavko Kvaternik, iako poznat kao izraziti "srbožder". Stupio je u jugoslovensku vojsku sa činom više - potpukovničkim. Postavljen je za komandanta garnizona u Celju. Doživeo je i tu čast da ga kralj Aleksandar 1918. primi u "naročitu audijenciju" i, zatim, odlikuje Ordenom belog orla.

Svi ovi bivši austrougarski oficiri, primljeni sa činom više u jugoslovensku vojsku, uglavnom nisu ostali verni zakletvi koju su položili Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji. Neki su je pogazili takoreći odmah, stavivši se u službu neprijateljskih država, a neki 1941, kada je osnovana vojska ustaške države. U njoj se našlo tačno 3.600 oficira jugoslovenske vojske, među kojima 31 general, 228 pukovnika, 245 potpukovnika, 254 majora, 1.005 kapetana i 417 poručnika.

U svima poznatom ubistvu u skupštini pucnjima predhodi dijalog:

"Mi onoliko krvarismo i oslobodismo zemlju od vas, a vi stalno nešto izvoljevate!?"

"Koliko košta ta vaša krv, da vam je platimo?"

"Ti ćeš moju krv..."

Eh, da je Aleksandar poslušao Živojina Mišića...

srbin.info/2012/11/20/vojvoda-zivojin-misic-o-hrvatima-to-je-najodvratnija-fukara-na-svetu/



gedza.73 gedza.73 19:14 10.11.2018

Re: Ali

vojvoda-zivojin-misic-o-hrvatima

Odnekud mi da to nije napisao Živojin Mišić već da je neko napisao tekst i stavio njegov potpis kako bi bilo zvučnije.

Jelica Greganović - Aranđelovdan

Jelica Greganović - Vuk koji je voleo Srbe
tasadebeli tasadebeli 20:00 10.11.2018

Re: Ali

not2old2rock

srbin.info/2012/11/20/vojvoda-zivojin-misic-o-hrvatima-to-je-najodvratnija-fukara-na-svetu/




Војвода Живојин Мишић о Хрватима: То је најодвратнија фукара на свету! (ЛИНК)
gedza.73 gedza.73 10:27 08.11.2018

Srbija

myredneckself myredneckself 13:36 08.11.2018

Re: Srbija

Nekoga je neko pokušao da ućutka.

Taking to Twitter, Harry Lesie Smith, a British writer and political commentator, and Second World War veteran, said:

Instead of wearing a poppy for #Remembrance2018 we should wear our shame because as a human race we've learned nothing since 1918.

link

Danas stvarno svako nosi te bulke.
Moje 2 parice, (iako samo povećavam današnju mrzovolju).
Samo je tehnologija uznapredovala za tih 100 godina, ljudi ne.
Nisu naučili ništa novo iz iskustva i grešaka. Pohlepa, glupost, ratovi, glupost, pohlepa, i tako u krug... Evo, mene je toliko blam od današnjeg sveta širom Zemlje, da ne mogu više nikakvu priču o tome da podnosim. A stvarno mi više ne čini dobro ni obavezni transfer blama od svega i svakoga, ne mogu više tolike svinjarije i gluposti da primam na svoja pleća.
Već neko vreme sam kao furija, u fazi ovonetrebadahodiovomzemljomovotrebautući.
Dakle, trogloditske kreature izvlače najgore iz mene, a ja tako volela ljude, hehe... Ali, ne samo lepota, već i dobrota će spasiti svet. Tome se nadam, (prizvuk je malo o'haraesque), ali još uvek verujem u budućnost.
not2old2rock not2old2rock 15:56 08.11.2018

Re: Srbija

myredneckself
Nekoga je neko pokušao da ućutka.

Taking to Twitterr, Harry Lesie Smith, a British writer and political commentator, and Second World War veteran, said:

Instead of wearing a poppy for #Remembrance2018 we should wear our shame because as a human race we've learned nothing since 1918.

link

Danas stvarno svako nosi te bulke.
Moje 2 parice, (iako samo povećavam današnju mrzovolju).
Samo je tehnologija uznapredovala za tih 100 godina, ljudi ne.
Nisu naučili ništa novo iz iskustva i grešaka. Pohlepa, glupost, ratovi, glupost, pohlepa, i tako u krug... Evo, mene je toliko blam od današnjeg sveta širom Zemlje, da ne mogu više nikakvu priču o tome da podnosim. A stvarno mi više ne čini dobro ni obavezni transfer blama od svega i svakoga, ne mogu više tolike svinjarije i gluposti da primam na svoja pleća.
Već neko vreme sam kao furija, u fazi ovonetrebadahodiovomzemljomovotrebautući.
Dakle, trogloditske kreature izvlače najgore iz mene, a ja tako volela ljude, hehe... Ali, ne samo lepota, već i dobrota će spasiti svet. Tome se nadam, (prizvuk je malo o'haraesque), ali još uvek verujem u budućnost.


Ne uzimaj na svoja pleća sva planetarna sranja.

Kad smo kod tvitera, lepo urađeno, sa dosta fotografija:

U novoj državi
@1918nadSrbijom
Tvitujemo dogadjaje sa Solunskog fronta, oslobođenje Srbije i stvaranje države SHS kao da se događa danas, inspirisano
@RealTimeWWII

https://twitter.com/1918nadSrbijom

Inače, ovako ovih dana izgleda rever moje malenkosti.




gedza.73 gedza.73 16:43 08.11.2018

Re: Srbija

stvaranje države SHS

Ako je istina, na potpisivanje sporazuma (dal' o stvaranju nove države ili nekog sličnog) su u Beograd došli hrvatski oficiri obučeni u austrougarske uniforme poražene vojske.


Major Dragutin Gavrilović


čovek koji je branio Beograd (čiji su govor cenzurisali 'istoričari' ala Branka Prpa)

Зато напред у славу! За Краља и Отаџбину! Живео Краљ! Живео Београд!


Vojskovođa koji se borio za svoju zemlju, bio u nemačkom zarobljeništvu sahranjen je bez ikakvih počasti.

Ako je tačan podatak čak mu je i oduzeta titula počasnog građanina Kruševca koju je dobio tridesetih godina prošlog veka kako oficir srpske vojske ne bi bio na listi počasnih građanina tog grada ispred austrougarskog oficira Josipa Broza.
tasadebeli tasadebeli 15:25 08.11.2018

Породица

Један прадеда оставио кости негде у Галицији у униформи К унд К монархије.

( "Господо, једну пијану чашу Банату!" )

Његова жена умрла од шпанскке грознице 1918. Баба као најстарија од осам година и преосталих седам сирочића иза њих распршени по читавој фамилији по Војводини и Београду.

Други прадеда комитовао шест година. Жена му за то време умрла. Остали деда и његов брат, сирочићи од по шест и четири године.

С друге стране, прадеда и деда и дедина сестра провели Велики рат у концентрационим логорима у Мађарској и Бугарској куда су депортовани из Београда.

Дедин брат прешао Албанију, остао без прстију на оба стопала, ампутирали му због промрзлина.

Породица, фамилија, рођаци даљи и ближи, кумови и пријатељи,...

Бабин рођени брат се сликао после Великог рата у цивилном оделу, са штапом, пругастим сакоом и белим панталонама и жирадо шеширом у рукама. Седи господствено, правих леђа и гледа у апарат. На полеђини слике пише:

"Јоца Стеванов, српски четник бивши, вала ће дати бог опет"

Сваки трећи становник оне Србије од пре 1914. није дочекао крај рата. Сваки трећи... Данас би то, дакле, било два милиона мојих суграђана.

Пробао сам да бројим сваког трећег овде на овом Блогу Б92 почевши од себе.

Много мени данас драгих људи би ушло у ту цифру.

Много драгих људи...



( Велики рат и Дан примирја - ЛИНК )




anonymous anonymous 17:37 08.11.2018

Eво и мог прилога....




Успут
Надам се да ти неће ометати отварање блога.

<_<
tasadebeli tasadebeli 21:27 08.11.2018

Re: Eво и мог прилога....

anonymous



Успут
Надам се да ти неће ометати отварање блога.

<_<





Неће, не брини.



То код Тасе не мож' да бидне.






not2old2rock not2old2rock 23:26 08.11.2018

na dobrovoljnoj bazi


2012. klubovi u Premijer ligi su počeli da u mesecu novembru nose specijalno sašivene dresove sa cvetom maka, u znak sećanja na britanske vojnike koji su dali svoje živote u konfliktima. Dresovi se onda prodaju na aukcijama, a novac ide u dobrotvorne svrhe.

I otkad je uvedena ta tradicija, irski fudbaler Džejms Meklin koji igra u Premijer ligi, odbija da nosi dres sa cvetom maka.

- Da je cvet maka na dresovima samo o Prvom i Drugom svetskom ratu, nosio bih ga bez problema. Nosio bih ga svaki dan, ali on nije o tome. On simboliše sve konflikte u kome je Britanija učestvovala u svojoj istoriji, i zbog istorije Derija, odakle sam, ja tako nešto ne mogu da nosim - rekao je Meklin.


http://www.vice.com/rs/article/yw7zny/nemanja-matic-i-jirgen-klop-nosenje-simbola-je-licni-izbor


not2old2rock not2old2rock 19:46 09.11.2018

malo pažnje, molim, stogodišnjica je


Kosovo* među zemljama pobednicama u Prvom svetskom ratu… e, stvarno velika sramota za tu Evropu, za tu licemernu Francusku.

[url=http://vidovdan.org/info/bojanic-stogodisnjica-od-velikog-rata-a-tamo-zastava-nepostojece-drzave-kosovo/?script=lat][/url]


Stogodišnjica je od proboja Solunskog fronta i eto, koristim priliku da, zajedno sa Tasom, pokušam da vas podsetim na neke trenutke iz naše prošlosti. Za dva dana biće sto godina od potpisivanja (primirja?) u jednom železničkom vagonu, a u kojem je na Hitlerovo insistiranje 40' Francuska potpisala kapitulaciju.

Dotični manijak je 20. aprila 41' (nije se Jugoslavija ni ohladila...), opet u jednom železničkom vagonu, ali drugom, , kao rođendanski poklon (!?)dobio spomen ploču koja svedoči o pucnjima dečaka idealiste u okupatora. (u Švabu, ne u Srbina-pandura.)



Na žalost, nemamo nikoga ko je stručnjak za fašizam, (i nacizam naročito!), pa da nam objasni koji mu je moj baš ta tabla trebala, a i zašto tog dečaka neki nazivaju teroristom, a nisu Nemci?





tasadebeli tasadebeli 21:40 09.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

not2old2rock

Kosovo* među zemljama pobednicama u Prvom svetskom ratu… e, stvarno velika sramota za tu Evropu, za tu licemernu Francusku.

[url=http://vidovdan.org/info/bojanic-stogodisnjica-od-velikog-rata-a-tamo-zastava-nepostojece-drzave-kosovo/?script=lat][/url]


Stogodišnjica je od proboja Solunskog fronta i eto, koristim priliku da, zajedno sa Tasom, pokušam da vas podsetim na neke trenutke iz naše prošlosti. Za dva dana biće sto godina od potpisivanja (primirja?) u jednom železničkom vagonu, a u kojem je na Hitlerovo insistiranje 40' Francuska potpisala kapitulaciju.

Dotični manijak je 20. aprila 41' (nije se Jugoslavija ni ohladila...), opet u jednom železničkom vagonu, ali drugom, , kao rođendanski poklon (!?)dobio spomen ploču koja svedoči o pucnjima dečaka idealiste u okupatora. (u Švabu, ne u Srbina-pandura.)



Na žalost, nemamo nikoga ko je stručnjak za fašizam, (i nacizam naročito!), pa da nam objasni koji mu je moj baš ta tabla trebala, a i zašto tog dečaka neki nazivaju teroristom, a nisu Nemci?



Ако си окачио. И треба.

Писано на основу докумената из британских архива...




Драгољуб Живојиновић: Велика Британија, охоли непријатељ и надмени савезник


Представљање књиге „Надмени савезники занемарено српство - британско-српски односи (1875-1941)“, аутор Драгољуб Р. Живојиновић, издавач АЛБАТРОС ПЛУС 2011, Коларчев народни универзитет

Истраживања академика Драгољуба Живојиновића, једног од најзначајнијих српских историчара пружају драгоцену слику друге половине 19. и прве половине 20. века, времена које се показало судбоносно и за садашњост и за будућност српског народа. Досадашњи рад Драгољуба Живојиновића посвећен је проучавању политичких веза Србије и Запада, а његова најновија књига „Надмени савезник и занемарено српство“,објављена у новембру 2011, (издавач Албатрос плус), представља анализу односа Србије и Црне Горе са Великом Британијом, некадашњом империјом, и земљом кроз чији се поглед на Србију преламао и однос читавог Запада. Нова књига проф. Живојиновића чини природну целину са раније објављеним делом „У потрази за заштитником“ које говори о односима са САД, а политички односи три државе описани су у 19 поглавља, подељена у три велике целине: период Источне кризе и Берлинског конгреса, Први светски рат, и владавина кнеза Павла. Дело, настало након обимног истраживања до сада непознате грађе у британским, француским, руским и италијанским архивима, представљено је у уторак 24. 1. 2012. на Коларчевом народном универзитету, на којој су поред аутора говорили и историчари др. Слободан Марковић и др. Чедомир Антић.

Трибину је отворио Слободан Марковић, који је истакао да Живојиновић својим радом наставља традицију великих српских историчара 19. века и попуњава празан простор у проучавању овог периода, настао доласком комунизма. Марковић је приметио да је Британија много више него што се мисли била уплетена у догађаје на Балкану, а да епитет „надмени савезник“ одлично одсликава тадашњу империју, која је према Србији показивала охолост и некоректност, а у судбинским питањима често водила политику у супротностима са српским интересима и егзистенцијом српске државе. Марковић је истакао да је политика Британије омогућила експанзију Аустроугарске на Балкану, да би касније, када је била невољно увучена у Први светски рат, Британија ипак била спремна да подржи стварање Велике Србије, док је на крају рата ипак била наклоњенија само припајању БиХ и Црне Горе Србији. Говорећи о трећем поглављу књиге и судбини кнеза Павла, Марковић је истакао и да је Живојиновић поставио питање шта би се десило да преврата 27. марта није било, и да је изнео став да би Хитлер после пораза у СССР-у сигурно окупирао Југославију, али да би последице окупације биле далеко блаже. Марковић је додао и да је Живојиновић својим истраживањем настојао да да коначан одговор о природи односа Велике Британије и Србије, и на крају истакао де ће његови закључци бити темељ даљих истраживања.

Историчар Чедомир Антић је у свом излагању потврдио да је однос Запада према Србији заправо однос Британије, и да књига потврђује чињенице које су до сада мало коме биле јасне. По њему, однос Велике Британије према Србији је био јако сложен, нелогичан и понекад шизофрен, а да је он одређен империјалном тежњом ширења власти и британског утицаја и културе. Антић је такође подвукао да је у 19. веку Британија подржавала Турску, а да је њена политика била промењена тек јачањем Немачке. У свом излагању се осврнуо и на ставове Срба о Британији и Енглезима, и навео да веза између два народа све до краја 19 века готово и да није било, и да ни мишљење о Енглезима у Србији није било добро, све до почетка Првог светског рата. На завршетку свог излагања, Антић је истакао да књига проф. Живојинића треба да послужи нашим елитама да боље разумеју комплексне међународне односе.

На крају трибине говорио је и сам аутор, који је истакао да је његово дело одраз жеље да се неки догађаји, који су код нас и даље обавијени митом, разјасне. Он је изнео став да су Срби у Енглезима гледали савезнике и пријатеље, али да смо ту заблуду скупо платили, јер Британија није показивала разумевање ни у време кад је била савезник. Живојиновић је такође истакао да је Британија имала много већу улогу на Балкану, а да је код ње према Србији постојао степен империјалног омаловажавања, док су медији и путописи приказивали Србе као варварски народ с којим не вреди сарађивати. Лондон је из империјалних интереса био и против независности Србије и подржавао велику Албанију, а за време Источне кризе није желео уједињење Србије и Црне Горе, што је довело Аустроугарску у Босну и Рашку. Живојиновић је навео да је ширењу Аустроугарске договором са Британијом допринела и царска Русија, а да се Лондон није понео савезнички ни након завршетка Првог светског рата, пошто је Британија правила много сметњи Краљевини СХС, попут присиљавања на потписивање Рапалских споразума са Италијом. Говорећи о трећем поглављу своје књиге, Живојиновић је истакао да је поступање са кнезом Павлом најбоље показало како велика сила кажњава оданог човека који у једном тренутку покушава да заштити интересе своје земље. На крају је закључио да се из његовог дела може извући поука да ће мала земља добро проћи само ако се њен интерес слаже са интересима велике, док ће у супротном бити кажњена.

Нова књига Драгољуба Живојиновића указује на чињеницу да је српско национално и државно питање углавном било у супротности са британском међународном стратегијом, а да су односи, и када су формално били савезнички, били неискрени у функцији претензија јаче стране. Она тиме пружа јасан повод за преиспитивање једне од највећих српских заблуда, оној о пријатељству и савезништу са Великом Британијом.



(Младен Ђорђевић, НСПМ)




nsarski nsarski 22:15 09.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

Ако си окачио. И треба.

Писано на основу докумената из британских архива...

Da ne citiram ceo tekst...

Sećam se da je moj davno pokojni deda (Šumadinac, Solunski borac, učestvovao u 5 ratova od Srpsko-Turskog pa nadalje - tek se 1920. iz rata vratio u Beograd) često imao običaj da kaže, kada je psovao komuniste: "Dao Bog da i Englezi slave ovu slavu, pa da vide kako je slatka!"
Ja sam se uvek pitao zašto mu toliko smetaju baš Englezi (pored Bugara, Nemaca...). Sada razumem.
alselone alselone 22:20 09.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

Englezi (pored Bugara, Nemaca...)

Kad razmislim pomalo, razumem što su Nemci protiv nas, razumem i Bugare, Hrvate, razumem i neke druge, ali sam posle 5. oktobra očekivao značajnu pomoć Francuske. Posle svega. I ne samo da smo je dobili protokolarno, nego su nam često i podmetali klipove. Ne kapiram.
not2old2rock not2old2rock 22:26 09.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

alselone
nego su nam često i podmetali klipove.


Lepo od tebe što si naišao , ali nemoj te komunističke floskule, čak ni iz zajebancije, nije prilika
alselone alselone 22:31 09.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

ali nemoj te komunističke floskule, čak ni iz zajebancije, nije prilika


Ne razumem šta mi kažeš, iskreno.
gedza.73 gedza.73 23:11 09.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

да је код ње према Србији постојао степен империјалног омаловажавања, док су медији и путописи приказивали Србе као варварски народ с којим не вреди сарађивати.

Rebeka Vest baš piše o ovakvom odnosu Engleske prema Srbiji. Pita se zašto se Engleska 'greši' o Srbiju.
tasadebeli tasadebeli 00:06 10.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

not2old2rock

Бојанић: СТОГОДИШЊИЦА ОД ВЕЛИКОГ РАТА… а тамо застава непостојеће ,,државе“ Косово*




]http://vidovdan.org/info/bojanic-stogodisnjica-od-velikog-rata-a-tamo-zastava-nepostojece-drzave-kosovo/?script=lat



Бојанић: СТОГОДИШЊИЦА ОД ВЕЛИКОГ РАТА… а тамо застава непостојеће ,,државе“ Косово*


8. новембра 2018.

Страшно и срамно, после сто година!!! Тако морам да почнем ово моје излагање.

Косово* међу земљама победницама у Првом светском рату… е, стварно велика срамота за ту Европу, за ту лицемерну Француску.

Баш ти наши савезници Французи и Енглези су захтевали да им се сва помоћ плати. Чак и пертле за цокуле које су биле испоручене српској војсци пред пробој Солунског фронта, а да не говоримо о топовској муницији већег калибра. Чак и пертле! Опанци на ногама тих јунака више нису били употребљиви.



И плаћене су савезницима њихове пертле!



Али, зато и као захвалност што смо бранили Европу и своју отаџбину ми данас као захвалност имамо заставу Косова* међу земљама победницама у Цркви Нотр Дам у Паризу, тамо где су 1389 године звонила црквена звона у част победе Српске војске на баш том Косову. Верујем да је ово само провокација а не незнање и непознавање историје. Косово не само да није било учесник Великог рата, већ тада није ни постојало чак ни као јужна српска покрајина. У то време један део је припадао Краљевини Србији, а Метохија Црној Гори.

ДА СЕ СЕТИМО КАКО ЈЕ ОКОНЧАН СУКОБ, ВЕЛИКИ РАТ

Први светски рат је један од највећих сукоба у историји, трајaо је од лета 1914 до јесени 1918 године. То је био освајачки рат а водио се између два савеза Централних сила (Немачка, Аустро-угарска) и Антанте (Русије, Француске и Енглеске).

Завршен је победом Антанте а човечанство је претрпело огромне људске и материjалне жртве. Србија и Црна Гора учествовале су у рату на страни Антанте против Централних сила. Основни узрок рата била је жеља за поновном поделом света за колоније и за превласт између Централних сила и Антанте. Само за неке земље као што су Србија и Црна Гора то је био одбрамбени рат.

Капитулацијом Немачке, после четири године крвавог рата, завршен је Први светски рат у којем је учествовало 36 држава. Први светски рат се водио у Европи, Азији и Африци. Од око 70 милиона мобилисаних, погинуло је и умрло од рана и глади око 20 милиона; највећи губитак је имала Србија (26% од укупног броја становништва).



Безусловна капитулација, према којој је Немачка морала да напусти све окупиране земље на западу и истоку, Алзас и Лорену и леву обалу Рајне, потписана је у железничком вагону у француском месту Компијењ, 11. новембра 1918. године, у 11 часова пре подне. Касније, у знак ситне освете, Хитлер је наредио да Француска потпише капитулацију у јуну 1940. године у истом том вагону који се чува као споменик-музеј у Компијењу. У Музеју вагону данас се налазе заставе свих савезника, међу којима је и наша.

Српска застава враћена је међу победничке у железнички вагон у Компијењу тек 2009. јер државе Антанте нису дозвољавале да се ту истакне југословенска, а нарочито не комунистичка застава с петокраком, пошто су победници у Великом рату били Срби.

Дан примирја обележава се од 1919. године у знак сећања на потписивање примирја и престанак непријатељстава 11. новембра 1918. године. Сваког 11. новембра у 11 часова Канађани, Аустралијанци, Британци и остали чланови земаља Комонвелта обележавају Дан сећања, одајући тако почаст онима који су се борили и дали животе за своју земљу.

У Београду се на Француском војном гробљу сваке године на овај дан одржава церемонија у организацији Француске амбасаде у Србији.

Последице рата су биле бројне. Прво, битно је измењена карта Европе. Аустро-Угарска је престала да постоји; створене су нове државе: Краљевина Срба, Хрвата и Словенаца, Пољска, Чехословачка, Финска, Естонија, Летонија и Литванија; Русија постаје прва социјалистичка држава; у Немачкој је срушен царизам. Долази до општег осиромашења и по први пут се клице незадовољства јављају и код средњих слојева.

Ниш је јуначка српска војска, под командом војводе Петра Бојовића, ослободила 12. октобра 1918. године.

Престоница Србије-Београд ослобођена је 1. новембра 1918. године после трогодишње окупације у Првом светском рату, а последњи окупаторски војници повукли су се преко понтонских мостова на Сави у Земун у рану зору.

За само 46 дана од јуначког пробоја Солунског фронта, Прва армија војводе Петра Бојовића је, у једном даху јуначки, гонећи непријатеља из јуриша у јуриш, превалила око 500 километара и стигла надомак Београда.

Прве комите, претходнице Прве армије, ушле су у град у рану зору, а око 10.30 часова тог дана Коњички ескадрон Дунавске дивизије избио је на Калемегдан.

На челу колоне, дуго очекиваних ослободилаца, која је око 15 часова преко тепиха од цвећа дефиловала од Славије ка Калемегдану, био је пуковник Милојевић.

Да не би изазивали непријатељску артиљерију из Земуна, главнина снага ослободилаца, Моравска и Дунавска дивизија, задржале су се на прилазу града.

Последње дане боравка у Београду, злочиначки окупатор је провео безобзирно пљачкајући све што је преостало у продавницама и код грађана.

Завршавали су прљави посао који су по наређењу аустроугарске врховне команде започели још у септембру, када је пораз већ био изгледан.

Све што нису могли да понесу, уништавали су. Горели су магацини и штале. Прекинули су снабдевање града струјом и водом, а на крају су, у бесу, порушили и железничку станицу.

Повукли су се преко понтонских мостова на Сави, које су затим дигли у ваздух, да би избегли заслужену казну.

Одушевљени грађани припремили су за врховног команданата своје војске, престолонаследника Александра Карађорђевића, огроман ловоров венац, док је команданту француске војске генералу Д’Епереу био намењен уметнички израђен јатаган.

Цела Србија била је слободна 3. новембра 1918. године.

Немачка је потписала капитулацију 11. новембра 1918 године, а претходно су оружје положиле њене савезнице Бугарска, Турска и Аустроугарска.

Raimonda Nathalie
Наталијина рамонда је цвет-симбол

Наталијина рамонда је цвет-симбол који грађани носе поводом Дана примирја у Првом светском рату. На реверима je биљка са Кајмакчалана. Цвет назван по краљици Наталији Обреновић у ботаници познат је и као цвет феникс.

У суровим биткама вођеним у Првом светском рату против Аустро-Угарске, Немачке и Бугарске, Србија је изгубила више од 379 000 војника.

Њене жртве у земљи су биле још веће и износиле су око 630 000. Практично, погинуо је сваки четврти становник Србије.

Србија је завршетак рата дочекала је са 114 000 војних инвалида и са више од 500 000 деце без хранитеља. И територија Црне Горе је поднела у рату велике жртве и материјална разарања.

СРБИЈА ЈЕ У ПРВОМ СВЕТСКОМ РАТУ ИЗГУБИЛА 1.247.435 СТАНОВНИКА ИЛИ 28 ПОСТО ЦЕЛОКУПНОГ СТАНОВНИШТВА

Србија је крај рата дочекала осакаћена. Поднела је највеће жртве од свих зараћених страна. Од око пет милиона становника колико ј е имала пред рат, у борбама и геноциду, а и од тифуса, зиме и током повлачења преко залеђених албанских планина, изгубила је више од милион и 200.000 становника.

Од око 737.000 војника, живот је на олтар отаџбине положило 379. 000 војника и старешина.



Материјална штета процењена је на тадашњих шест милијарди златних франака.

Oвај рат наш народ је звао Велики рат, а тек после Другог светског назвао га Први светски рат.

Mи Срби смо се баш својом победом одрекли права да будемо слободни и поразили сами себе. Уместо да створимо своју српску државу, створили смо Југославију и постали окупатори и робови у рођеној земљи.

Србија је „жртвујући све за љубав јединствене државе помогла само Хрватима и Словенцима, који би, да се нису нашли у Југославији, морали да плаћају Србији ратну одштету а не да је обилато искоришћавају“.

ПОСЛЕ СТО ГОДИНА ОД ОСЛОБОЂЕЊА НЕ СМЕМО ЗАБОРАВИТИ И ОНО ШТО НАЈВИШЕ БОЛИ

Трагично је што се домовина никада није одужила ратницима из Великог рата, који су је створили. Довољна чињеница је да је Савез ратних добровољаца 1912-1918. Краљевине Југославије забрањен без суда 1947. године (Александар Ранковић).

Са тешким инвалидима, неспособним за самосталан живот износили су 1.511.415 људи.

Инвалида је било толико у Србији после 1918. године да су се од њих могле формирати читаве дивизије.

Они су представљали велики проблем за опустошену Србију. Исто тако велики проблем су била и ратна сирочад, недорасла деца, која су остала без храниоца, често и без оца и без мајке. Њих је било око 500.000.

Тргови су били пуни сиротиње, о коме је слабо ко водио рачуна, а та сиротиња био је СРПСКИ ХЕРОЈ, ЈУНАК СА ЦЕРА, КОЛУБАРЕ… онај који је газио снег по албанским гудурама и јуришом се вратио и ослободио Србију.

Добровољци из Великог рата, делом су и жигосани као издајници, повлачили су се у себе и ћутали да не би породици навукли још већу беду на врат. Карађорђеве звезде и бели орлови су бачени у прашину и покрио их је заборав… зарад ,,братства и јединства“.

Нажалост, оно што је добијено у рату, српски народ је губио у миру. Када судбину у руке узму људи који из личних или политичких интереса одређују судбину других људи, па и целог народа, постоји дилема – да ли је могло бити све другачије?

11. новембар, Дан примирја у Првом светском рату, обележава се у Србији као државни празник.

У свим главним градовима држава-победница у Првом светском рату одржане су церемоније у част годишњице великог историјског догађаја 1918. године, када је на снагу ступило примирје.


(Приредио – Ђорђе Бојанић)
not2old2rock not2old2rock 02:36 10.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

alselone
ali nemoj te komunističke floskule, čak ni iz zajebancije, nije prilika


Ne razumem šta mi kažeš, iskreno.


Podmetati klipove u točkove (revolucije) je komunistička floskula. Živ mi i zdrav bio.
alselone alselone 06:54 10.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

Podmetati klipove u točkove (revolucije) je komunistička floskula.


A, to, jeste, klasična komunistička floskula.

Bolje da sam rekao da nas redovno potprcavaju a bogami i fistinguju prečesto.

Jedini za koje bih mogao da kažem da zaista cene stare saveze su Norvežani.
gedza.73 gedza.73 07:33 10.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

http://www.rasen.rs/2016/09/srpski-logori-logori-za-srbe-logori-smrti-u-severnoj-norveskoj/#.W-Z5T5NKjIU

Kad se ubijaju tad su Srbi. Kad se piše o nacionalnosti žrtava tad se kaže da su Jugosloveni

Logor u Aradu

10:15



nsarski nsarski 08:29 10.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

Logor u Aradu

Moj deda po ocu, inače ratni slikar, je bio interniran u tom logoru u Aradu, i tu je fasovao tuberkulozu od koje je umro 13 godina po završetku rata. Ja imam par slika koje je tamo napravio. Baba mi je davno pričala o strahotama u tom logoru.

tasadebeli tasadebeli 09:44 10.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

nsarski
Logor u Aradu

Moj deda po ocu, inače ratni slikar, je bio interniran u tom logoru u Aradu, i tu je fasovao tuberkulozu od koje je umro 13 godina po završetku rata. Ja imam par slika koje je tamo napravio. Baba mi je davno pričala o strahotama u tom logoru.




И мој прадеда, по мајци, био у том логору. (Помињали смо то, чини ми се, ти и ја један другоме.)

Деда, његов син, био у неком логору у Мађарској. А дедина сестра од стрица, моја баба тетка, у неком логору у Бугарској.

И тада нису били Југословени, што каже Геџа, него Срби.




Неке трпали у логоре, неки скончали у болницама... (ЛИНК)













(Знам да си ти гледао, него за оне који нису.)



А ми опет живи сунце нам наше, што каже Симовић у Балади о Стојковићима, и питамо се докле ће то тако, докле ћемо да издржимо...
(ЛИНК)


Како каже онај твој буразер када споменете тог вашег деду на породичним скуповима?

То су били људи посебног кова... Надам се да имамо макар трунчицу тога наслеђеног од њих.


gedza.73 gedza.73 19:16 10.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

nsarski
Logor u Aradu

Moj deda po ocu, inače ratni slikar, je bio interniran u tom logoru u Aradu, i tu je fasovao tuberkulozu od koje je umro 13 godina po završetku rata. Ja imam par slika koje je tamo napravio. Baba mi je davno pričala o strahotama u tom logoru.



tasadebeli
И мој прадеда, по мајци, био у том логору... Деда, његов син, био у неком логору у Мађарској. А дедина сестра од стрица, моја баба тетка, у неком логору у Бугарској.


a danas svaka vaška zna da kaže kako su Srbi fašisti.
tasadebeli tasadebeli 21:04 10.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

gedza.73
nsarski
Logor u Aradu

Moj deda po ocu, inače ratni slikar, je bio interniran u tom logoru u Aradu, i tu je fasovao tuberkulozu od koje je umro 13 godina po završetku rata. Ja imam par slika koje je tamo napravio. Baba mi je davno pričala o strahotama u tom logoru.



tasadebeli
И мој прадеда, по мајци, био у том логору... Деда, његов син, био у неком логору у Мађарској. А дедина сестра од стрица, моја баба тетка, у неком логору у Бугарској.


a danas svaka vaška zna da kaže kako su Srbi fašisti.







Ја мислим, Геџо, да би свако од нас могао овако нешто да исприча о својим дедама и прадедама, бабама и прабабама. (Нажалост. Зато нас то све толико и пече и данас као жива рана.)

И то не само Срби из Србије, из Шумадије, Мачве, Подриња и јужне Србије, Војводине, него и они из Славоније, Далмације, Лике, Босне, Црне Горе, Херцеговине, Македоније,...

Свака породица у овом народу је на неки начин осетила и била погођена тим Великим страдањем.

Само када бисмо мало пажљивије слушали те старе док нам причају не мислећи за њих да су матори, досадни и излапели.

Синоћ сам, рецимо, питао моју жену (пошто је њој баба оставила у аманет као јединој унуци све породичне приче, документа, фотографије и слике уназад докле год су пратили своје порекло, које је ова моја вредно средила, пописала итд. па да остави даље следећој генерацији) да није можда рођени брат прадеде моје жене, иначе Срби из Загреба, Богданови, био црнорукац...

Човек био заробљен на руском фронту као војник К унд К монархије (као и Јошкица Броз наводно ), затим се попут много њих јавио у добровољце који крећу на Солунски фронт да помогну српској војсци... У Одеси, тренутно пристајање брода, сишао на обалу да купи нешто и ту му се губи сваки траг... Никада више ништа нису чули о њему, а 1917. је била... Апис већ суђен и осуђен... Шта га знам, свашта човеку падне на памет... Таква су то времена била... И Велико страдање...

Отац моје бабе из Титела је погинуо на руском фронту у ћесарској униформи такође. Рођени брат моје друге бабе из Кикинде остао без обе ноге...

Неколико њих и са женине стране (Срби из Загреба, Приморја, Славоније и Шумадије) и с моје стране (Срби из Шумадије, Ниша и Војводине) поумирало од шпанске грознице још док је рат трајао...

Неки преживели те кнц-логоре у које су били депортовани у том рату, а неки и нису преживели...

Стари професор Живановић са Филолошког факултета, један од преживелих Хиљаду и триста каплара, причао ми како су изгледали њихови скупови у Грчкој (нису то могли у Србији под титићима да раде) када су давали помен изгинулим друговима. Огромне дугачке постављене трпезе, са прибором за јело итд, за које би они сели, а испред празних места где би требало да седе њихови мртви другови, поред прибора за јело горе свеће. Језиво. Будућност једног народа у коју су полагане наде...


Лежао сам на покошеној папрати и кроз пукотину на кровињари посматрао једну сјајну и светлу тачку, која се померала лагано, нечујно, још мало, још мало, и звезде нестаде... Осећао се отужан мирис изгњечене папрати и чуло шушкање бубица... Склапао сам очи. Још један дубок удисај и тело као да обамре... Негде је лануо пас. Као да чујем зричка; онда је умукао, па опет затреперио његов шум, али то као да није био шум, већ звук, који се понављао правилно, одмерено, као звоно. Па да, ту је било и стадо... И кроза сан сам чуо ритмичке ударе, час слабије, час јаче, и мени се причињавало као да то звоно неко клати. Могуће, могуће... Али пси нису лајали, а планина је језовито ћутала. А звоно се и даље јогунасто клатило, и ја отворих очи. Огромни врхови оцртавали су се према звезданом небу и као џинови се надносили над црном земљом. А звоно као да је јецало. Погледах у правцу села, далеко доле, одакле су светлуцале ватрице као из каквога понора. Ипак се нешто догађало. Чобанин не умеде да ми каже да ли је то увек тако. А шта и он зна?... Као да живи на неком другом свету. Он познаје своје овце у главу, са псима разговара, по цео дан слуша мелодичне звуке меденица, и мисли ваљда да је тако и доле међу људима. Он слеже раменима и чудно му је што се ја толико узбуђујем. А и да је штогод, шта се то њега тиче. Његови пси-стражари спавају, курјаци су по јазбинама, овце његове мирују. Ван тога света, он и не познаје други.

А планине и појате остале су пусте... (ЛИНК)



Ако већ и не можемо ни за шта друго да нађемо неки заједнички именитељ, онда су нам барем та велика страдања заједничка... За све Србе са свих страна...







А ове вашке које помињеш које умеју данас да кажу да су Срби фашисти...

Па такви обично и мисле да свет почиње и завршава се са њима. Они су сами себе родили, ни оца ни мајке, ни предака ни потомака...

Због тих и таквих данас и јесмо у овоме у чему смо.


gedza.73 gedza.73 22:33 10.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

Огромне дугачке постављене трпезе, са прибором за јело итд, за које би они сели, а испред празних места где би требало да седе њихови мртви другови, поред прибора за јело горе свеће. Језиво. Будућност једног народа у коју су полагане наде...

Da kažem, a grozno zvuči, kako su vojnici predodređeni za smrt. Ali su srpski civili redovno desetkovani.

I kao da to sve nije dosta mi počnemo međusobno da se ubijamo.

А ове вашке које помињеш које умеју данас да кажу да су Срби фашисти...

Naravno da je konstanta kritika, po meni, dobra stvar. Kritika vlasti, države, političara, intelektualaca, društva uopšte... ali ovako olako frljanje fašizmom i pljuvanje po svemu što ima 'srpsko' u nazivu... bem ga počinje da ide na ganglije
not2old2rock not2old2rock 23:30 10.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

gedza.73

Naravno da je konstanta kritika, po meni, dobra stvar. Kritika vlasti, države, političara, intelektualaca, društva uopšte... ali ovako olako frljanje fašizmom i pljuvanje po svemu što ima 'srpsko' u nazivu... bem ga počinje da ide na ganglije


Tu smo manje-više svi saglasni, ko spori kritiku vlasti (u životu nisam glasao za vlast i verovatno i neću), ali ovde nije to u pitanju. Ovo nije slučajno, niko nije baš toliko glup, bar je meni teško da u to poverujem.
tasadebeli tasadebeli 23:54 10.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

gedza.73

Da kažem, a grozno zvuči, kako su vojnici predodređeni za smrt. Ali su srpski civili redovno desetkovani.


И иначе током читавог 20. века у ратовима постоји константно повећање процента убијених цивила у односу на проценат страдалих војника.

(Знам да сам се ужаснуо када сам видео однос тих процената цивили:војници у Вијетнамском рату.)

А ми смо изгледа у томе опет били први на листи као и у много чему другоме после током 20. века. На нама се уче... Да испеку свој занат.
mirelarado mirelarado 23:56 10.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

Ovo nije slučajno, niko nije baš toliko glup, bar je meni teško da u to poverujem.


I meni. U stvari, ne znam šta je gore, da nije slučajno, ili da je neko baš toliko glup.
milisav68 milisav68 10:06 11.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

mirelarado
Ovo nije slučajno, niko nije baš toliko glup, bar je meni teško da u to poverujem.


I meni. U stvari, ne znam šta je gore, da nije slučajno, ili da je neko baš toliko glup.

Obično je kombinacija ta dva - nije slučajno jer je neko baš toliko glup.

Slično je i sa drugim krajem spektra.

SrBski domaćini na čelu sa Putinom.


Između su oni što smatraju da je Jimy Hendrix vanzemaljac.
mirelarado mirelarado 10:53 11.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

Između su oni što smatraju da je Jimy Hendrix vanzemaljac.


Šta tu ima da se smatra?! To je aksiom.
adviser adviser 19:24 11.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

mirelarado
Ovo nije slučajno, niko nije baš toliko glup, bar je meni teško da u to poverujem.


I meni. U stvari, ne znam šta je gore, da nije slučajno, ili da je neko baš toliko glup.

Meni je to, gotovo, oduvek jasno.
I nikakve dileme nemam.
Bivšoj 'braći' je odavno samo mrtav Srbin dobar Srbin.
not2old2rock not2old2rock 19:32 11.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

adviser
mirelarado
Ovo nije slučajno, niko nije baš toliko glup, bar je meni teško da u to poverujem.


I meni. U stvari, ne znam šta je gore, da nije slučajno, ili da je neko baš toliko glup.

Meni je to, gotovo, oduvek jasno.
I nikakve dileme nemam.
Bivšoj 'braći' je odavno samo mrtav Srbin dobar Srbin.


Mislim da se ovaj ubraja u Srbe, doduše nerado...
maksa83 maksa83 20:41 11.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

Između su oni što smatraju da je Jimy Hendrix vanzemaljac.

Bio je Srbin.

Milan Novković Milan Novković 20:59 11.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

maksa83
Između su oni što smatraju da je Jimy Hendrix vanzemaljac.

Bio je Srbin.

Pogodi ko je još Srpkinja i voli da ručka u Tri Šešira


maksa83 maksa83 21:05 11.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

Pogodi ko je još Srpkinja i voli da ručka u Tri Šešira

Je l' ovo Tina?

A vidi ko je opravljao zube kod onog zubara do Mažestika:



(Ovo za razliku od Hendrixa sa ramoniku nije fotomontaža, i stvarno se desilo)
alselone alselone 21:22 11.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

Imamo i Dzordana za grbom Crvene zvezde.

Milan Novković Milan Novković 23:16 11.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

maksa83
Pogodi ko je još Srpkinja i voli da ručka u Tri Šešira

Je l' ovo Tina?

A vidi ko je opravljao zube kod onog zubara do Mažestika:



(Ovo za razliku od Hendrixa sa ramoniku nije fotomontaža, i stvarno se desilo)

Jeste, Tina.

A Majls mogo duvao u trubu pa "prosvirao" zube
adviser adviser 08:49 12.11.2018

Re: malo pažnje, molim, stogodišnjica je

maksa83
Pogodi ko je još Srpkinja i voli da ručka u Tri Šešira

Je l' ovo Tina?

A vidi ko je opravljao zube kod onog zubara do Mažestika:



(Ovo za razliku od Hendrixa sa ramoniku nije fotomontaža, i stvarno se desilo)

Eeeee, da.
Umro i taj 'zubar'.
Poslednji puta bio tamo pre cca 5 godina - ili i više.
tasadebeli tasadebeli 10:24 12.11.2018

Расти, расти, мој зелени боре...



СЛИКА


Đaci Gimnazije “Svetozar Marković” delili amblem Natalijine ramonde


Autor : Niške Vesti - 11. 11. 2018.


Učenici Gimnazije „Svetozar Marković“ u Nišu danas u Obrenovićevoj ulici delili amblem Natalijine ramonade, a povodom Dana primirja u Prvom svetskom ratu, a na pultu postavljenom peko puta “Banke humanosti” izložili su Albansku spomenicu i herbarski primerak Natalijine ramonde. Akcija je organizovana kako bi upoznali građane Niša o značaju pobede u Prvom svetskom ratu i načinu kako se ovaj praznik obeležava u Srbiji.

Mladi gimnazijalci nisu ostali nezapaženi. Prolaznici su znatiželjno prilazili da vide o čemu se radi, a đaci su pričali o Danu primirja, Prvom svetskom ratu, amblemu Natalijene ramonde, njenom poreklu, značenju.

“Ideja o ovakvoj akciji se rodila još prošle godine, a želja nam je bila da naši učenici upoznaju sugrađane sa tim šta se danas obeležaca jer smo primetili da se mnogi pitaju šta to slavimo 11.novembra”, kaže Predrag Nešović, profesor istorije u Gimnaziji “Svetozar Marković” u Nišu. “Ovakav način rada je koristan i za đake jer smo spojili nekoliko predmeta, istoriju, biologiju i geografiju, a đaci su izašli ii z školskih učionica i u neposrednom susretu sa građanima mogu da pokažu šta su naučili o ovom prazniku i uopšte o Prvom svetskom ratu. Građani su pozitivno iznenađeni ovakvim načinom obeležavanja ovog dela”.

Prolaznici su mogli da vide i kako izgleda Albanska spomenica koja je symbol stradanja srpskog naroda u Prvom svetskom ratu, ali i kako izgleda cvet, odnosno cela biljka, Natalijine ramonde.

“Za sada se više interesuju o tome šta ovde radimo stariji sugrađani, a mladih još i nema toliko”, kaže Vidak Vidaković. “Oni zastaju i pitaju da im kažemo nešto o Natalijinoj ramondi, da čuju nešto i o Velikom ratu. Nešto oni čuju od nas, a nešto i mi naučimo od njih”.

Ana Živaljević je zadužena za priču o Natijinoj ramondi.

“To je biljka koja je poput feniksa. I kada uvene može ponovo da se rodi samo je potrebno da je zalijemo, ili da je pokvasi koja kap kiše. Ona zbog toga simbolizuje Srpsku vojska koja je uspela, posle Albanske golgote da se oporavi, da se vrati na front i nadčovečanskom snagom donese slobodu Srbiji”, kaže Ana.



ЛИНК на вест

not2old2rock not2old2rock 21:18 13.11.2018

reč, dve o Francuskoj i Francuzima

ANTONIJE ĐURIĆ — SOLUNCI GOVORE


REČ AUTORA


Istorija im je dodelila časnu ulogu: da svojom besprimernom hrabrošću, ratničkom smrću, patnjom i samoobnavljanjem, žudnjom za slobodom i svojim oružjem odbrane čast otadžbine i da potomcima, sinovima i unucima, ostanu nepresušni izvor ljubavi i odanosti prema rodnoj grudi.

U tom otadžbinskom ratu poginula je svaka druga muška glava Srbije.

Njihove kosti nisu u blistavim mauzolejima i raskošnim grobnicama. Sahranjeni su tamo gde ih je zadesila smrt: na Ceru, Drini, Gučevu, Rudniku, Sokolcu, Dobrom Polju, Veterniku, Kajmakčalanu...

Oni su srušili dva carstva.

U muzejima su njihove fotografije, zastave, ratni trofeji: izlomljen čelični bajonet, komad iskrivljene puščane cevi, izbušen šlem, iscepana cokula, ostatak nagorelog šinjela, izrešetana torbica i čutura, nepročitano majčino pismo...

Posle sjajnih pobeda na Ceru i Kolubari, ratni vihor ih je bacio na vrletne staze albanskih gudura, kojima su se kretali goli i bosi, iznemogli od gladi, promrzli od studi. Grejala ih je samo ljubav prema otadžbini. A otadžbina, znao je svaki srpski vojnik, to nije komad zemlje uboge i gole, to su njegove žitorodne njive i zelene livade, to su vinogradi koje su očevi i dedovi njegovi zasadili a ruke njegove negovale; otadžbina — to su njegove luke i zabrani, obale njegovih reka, to su sveža jutra i blagi zalasci sunca u čije se časove čuje pesma težačka... Na ledenim stazama, šibani vetrovima, provlačeći se između zaseda i potera, grejala ih je nada da će se vratiti na svoje ognjište, da je to jedino pravo i jedina pravda. U reči otadžbina satkane su sve želje i sve misli, sva nadanja i strepnje, sve radosti i brige... Otadžbina — to su njegova žena — mučenica i deca njegova, deo njegove duše i tela, krv njegova, rane nezaceljene, to je majka — udovica, stara baka čuvarica ognjišta svake večeri suzama natopljenog, to su groblja njegovih pradedova, praznici njegovi, njegove kletve i molitve, to je njegov koporan i njegov opanak...

U samrtnom času, raznesen bombom i iskidan bajonetom, braneći rodnu grudu i otimajući je od neprijatelja, srpski vojnik je znao da su otadžbina — njegovi vajati, njegovi mlekari i šume njegove, to je munjom opaljen grm, to su njegove trube i komišanja, kikot devojački preko plota, gnezdo u krošnji drveta pred kućom, to su njegovi krajputaši, duša ispunjena lepotom, njegova nada i vera da pravda pobeđuje i da će svakoj sili doći kraj.

Otadžbina je i suza njegova prolivena na Vezirovom mostu, gledajući kako iznemogli vojnici u reku bacaju svoje topove, i ono tiho jecanje na ostrvu Vido, komadić hleba koji je otac čuvao u torbi za sina, poslednja liska duvana koju je sin čuvao za oca trećepozivca, to je onaj gromki poziv na juriš...

Malaksao, slomljen bolom za mrtvim ocem, bratom, komšijom i prijateljem, nije gubio veru i nadu. I samo posle nekoliko meseci, kad je neprijatelj objavio svetu da nema više srpskih vojnika, da se na zavejanim stazama vuku samo bedni ostaci, oglasiće se oružje njihovo i reči njihove. Svet će se ustalasati. Neprijatelj će ponovo zadrhtati...

Na Solunskom frontu, u rovovima i jurišima, srpski vojnici nisu više bili sami. S njima su bili francuski vojnici. U to vreme, srpski vojnici su nosili francuski šlem, gađali iz francuske puške, nišanili iz francuskog topa, jeli francuski hleb, pili francusko vino, pušili francuski duvan...

Neizmerna je njihova ljubav prema Francuskoj. Najdublje i najpotresnije je to osećanje ljubavi prema Francuskoj iskazao pesnik Vladislav Petković Dis. Deleći sudbinu svog naroda, u normandijskom gradu P'tit Dalu, gde su bile kolonije srpskih izbeglica, gledajući kako francuski dobrotvori organizuju koncert u korist srpske siročadi, pesnik je, okružen nekolicinom francuskih književnika, rekao: "Kad se budemo vratili na naša ognjišta i naše majke zateknemo još u životu, one će nas dočekati i pitati: — 'Kako ste se osećali u Francuskoj?'. Mi ćemo im odgovoriti: 'Bilo nam je dobro!' Ako su naše žene i naše sestre još u životu, one će nas zagrliti i pitati: 'Kako ste se osećali u Francuskoj?' Mi ćemo im odgovoriti: 'Bilo nam je dobro!' Ako su naša deca, koja su saznala za najveća iskušenja ovog sveta, još u životu, ona će nas zagrliti takođe; ali njihova usta neće umeti da nam postave to pitanje; ona će nas samo prosto zapitati: 'Gde je ta Francuska?' Umesto odgovora, Mi ćemo staviti ruku na srce i reći ćemo im: 'Evo, Francuska je ovde' i naša deca će nas razumeti".

Očevi i dedovi su tu ljubav prema Francuskoj preneli na svoje sinove i unuke.

Došli su, na svoju izričitu želju, i u prve borbene redove, dobrovoljci iz Vojvodine, Hrvatske, Bosne, Slovenije, Like... Oni su nosili austrougarsku uniformu, a u duši neodoljivu čežnju za slobodom i ujedinjenjem sa svojom braćom. Pristizali su dobrovoljci iz Rusije, Amerike... Njihovu sudbinu deliće engleske bolničarke, francuski lekari, dobrotvori iz Švajcarske, Engleske, Rusije... Svi su se oni pretvorili u jedno srce, jednu dušu, jednu čežnju: što pre u porobljenu srpsku otadžbinu.

Kad je kucnuo sudbonosni čas, kad su komandiri isukali sablje i povikali: "Za mnom, junaci!" — poleteli su kao da imaju krila. Sa okrvavljenih planinskih vrhova videli su svoju otadžbinu.

Sedokosi ratnici, srpski i francuski, dobrovoljci i dobrotvori, sve malobrojniji, u svečanim prilikama govore o sebi i svojim drugovima. A ovo je retka svečanost: šest decenija od proboja Solunskog fronta, od onog praskozorja 15. septembra 1918. godine, kad se sve pretvorilo u vatru, bombu, krv... Više nije bilo sile koja bi ih zaustavila u pobedonosnom jurišu prema otadžbini i slobodi, spaljenim domovima i ucveljenim majkama.

A kad su umukli topovi, kad je vojna završena, seljak se vratio njivi, učitelj ćacima, vojnik kasarni, sveštenik crkvi, svi sa ponekom ranom na telu ili u duši, ali svesni saznanja da su izvršili svoju ljudsku i vojničku dužnost.

Ova knjiga predstavlja samo mali deo autentične istorije ondašnjih događaja, koju nisu pisali istoričari, već oni koji su je stvarali — učesnici događaja.

15. septembra 1978.
tasadebeli tasadebeli 10:16 14.11.2018

Тко је овде Брљко Племенити?

Figaro: Srbija ponižena u Parizu, "zabrljali smo"

Protokol francuskog predsednika smestio je predsednika Srbije Aleksandra Vučića izvan zvanične tribine na proslavi potpisivanja primirja u Prvom svetskom ratu.

IZVOR: TANJUG SREDA, 14.11.2018. | 07:00


Predsednik Srbije bio je smešten van dometa televizijskih kamera, što je neprihvatljiv propust, s obzirom da je Srbija u Velikom ratu izgubila "1,2 miliona svoje dece", piše "Figaro".

Visoki član protokola Jelisejske palate, zadužene za raspoređivanje zvanica na počasnoj tribini, izjavio je za pariski list: "Zabrljali smo".

Oko predsednika Makrona nalazili su se predstavnici zemalja saveznica iz Prvog svetskog rata - Rusije, SAD, Italije i Rumunije, ali i predsednici Bugarske i Turske, kao i kancelarka Nemačke, koje su pre 100 godina bile neprijatelji, a za to vreme jedan čovek, iako rastom ogroman, (Vučić) skrajnut je da niže nije moglo biti i postavljen da sedne na suprotnoj tribini, među nižerangiranim ministrima, diplomatama i drugim zvaničnicima.

"Tu Srbiju, sa njenim istorijskim žrtvama, Francuska je ponizila 11. novembra. Možemo samo da zamislimo kako se Aleksandar Vučić osećao dok je, preko puta sebe gledao, osmehnute između Trampa, Putina i Makrona, ozloglašenog Redžepa Tajipa Erdogana, ili Hašima Tačija, predsednika zemlje koju Srbija ne priznaje i koja je 1914. bila tek oblast u sastavu Srbije", ističe se u tekstu.

Iako se francuski ambasador u Srbiji Frederik Mondoloni u ponedeljak izvinio u ime Pariza, u Beogradu reakcije nisu izostale.

Spomenik zahvalnosti Francuskoj, tek obnovljen – vandalizovan je, a čuli su zahtevi da se Pariska i Francuska ulica preimenuju, navodi list.

"Figaro" ukazuje da se 6. decembra Emanuel Makron dolazi u Beograd. Vučić mu je obećao grandiozan doček i rekao da Srbija neće "zabrljati" kada je reč o obeležavanju istorijskog prijateljstva između dve zemlje, koje počiva na zajednički prolivenoj krvi.

U tekstu koji je potpisao zamenik direktora Figaroa Žan-Kristof Buison, zaključuje se da će ovoga puta Francuska biti ta koja će se osetiti poniženom.



ЛИНКЛИНКЛИНК


И да се Немања Матић кандидује на следећим изборима за председника Репулике! ()











П.С. -


Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana