Silly walk!
Креда за фотку ту Бата Аурелије
Zanimljiva je jedna stvar u Srbiji, ovako sada, kako sam porastao malo u svom poslu pa mogu da provodim više vremena kod kuće, primetio sam kod dosta ljudi jedan veliki strah kada se dođe do kritike režima. Kako je ovo pošlo za rukom trenutnom režimu, nije mi jasno. Ne sećam se te vrste straha kod Đinđića, Koštunice i Tadića, što ipak svedoči da su ovi ljudi kakvi-takvi (anacionalni, vajkali mi se desničari, prenacionalni, vajkali mi se levičari) - bili demokrate. Kako su ovi uspeli da se podvuku ljudima pod psihu na taj način, Bog sveti zna?
Ne znam kakva je situacija po demokratijama na Zapadu, kod nas dole može da se poliva po režimu kako hoćeš i koliko hoćeš. Eno protiv Bibija četiri različite istrage za korupciju idu istovremeno. Ono, viđu, verovatno ćeš sebi zatvoriti neke vrednije poslove koji idu kroz državu, no ako si dovoljno dobar igrač, stvorićeš sam sebi klijentelu, tako da ti država nije ni neophodna. Ali da sme da se priča po web-sceni protiv režima, može kako hoćeš i koliko hoćeš, u nekoj kulturnoj meri.
Evo sada nedavno, kada sam sa burazerom malo zagrebao po korupciji u zajednici, ljudi su bili totalno ufrkisani. Te nemoj, te pazi, te opasno je to što radiš. Uglavnom, frka-panika.
Na određeni način,
Vođa je kao Serena prekjuče uspeo da uvuče kompletnu zajednicu u svoju imaginarnu priču. Za razliku od US Opena, gde su bili potrebni jedan Nole i jedan Delpo da tribinama vrate dušu i izvuku ih iz Sereninog destruktivnog tripa - ipak Njujork ima dušu, uprkos svem onom šminkeraju, teatru i snobovštini; za Srbiju je to teško više predvideti. Sirota Srbija živi mračni trip jedne male skupine ljudi - srpski film. I nije slobodna. Ljudi nisu slobodni unutra. Ne pričam sada o slobodi da se bude profuknjač/a, to svako može. Govorim o unutarnjoj slobodi. Toga nema u našoj zemlji, nažalost.
Dokazi?
Prosto se oseti kada se krećete među ljudima, i uđete malo podrobnije u svet njihovih ideja. Vezano za onu nestalu priču, ma-a, kafanska priča, pustite, AV je zakon.