Nisam siguran zasto ali su me smrti velikih boksera i njihove price uvek jako zanimale i u isto vreme cinile tuznim. U njihovim intervjuima uvek je provejavala neka iskrena ljudskost i toplina. Valjda je taj kontrast uticao na tezinu njihovih reci jer su ringu bili masine za mlevenje mesa a privatno velike ljudine. Taj pristup zivotu jednog atlete koji se profesionalno bavi jako zajebanim sportom, a da istovremeno privatno ima kontrolu i snagu da bude kvalitetan covek, je zaista dar od boga.
Jedan od takvih bio je izmedju ostalih i Marijan Beneš.
Skoro sam bio u jednom bokserskom klubu u Parizu i pita me glavni trener (stariji covek) odakle sam ... Srbija kazem, bivsa Jugoslavija (da mu olaksam). Znam, znam ... kaze on ... Mate Parlov i onaj, kako se bese zvao ... Benes ... Marijan Benes. Uh, on je bio strasan.
Eto, njegovo ime jos uvek provejava znojavim bokserskim kuloarima sirom sveta. Ipak da bi bio "prvak sveta" moras biti prvo junak svoga grada, a on je zaista bio sampion u svakom ljudskom smislu.
Ovaj bokserski as nežnog srca je pored profesionalnog bavljenja sportom uporedo pisao poeziju, svirao flautu i klavir.
Sudbina je htela da Marijan ode istog datuma kao veliki Vladeta Jerotic.
Himna za sve borce cvrstih pesnica i velikog srca!
"On je najveći tragičar našeg ringa.Samouveren i hrabar do bezumlja,uzdao se samo u svoj udarac, zaboravljajući staro pravilo ringa da se uvek nadje neko ko jače udara. Nista nije moglo da ga zaustavi, ni kada je stremio ka vrtoglavim visinama, ni kada je počeo strmoglavo da pada".
Sportski komentar Dragan Nikitovic
RIP Marijan Benes