Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

IZOSTANAK ZDRAVOG RAZUMA

horheakimov RSS / 23.07.2018. u 22:55

Zvuk je nalikovao buci teretnog aviona koji je uzleteo i gubio se sa radara. Istina je bila da u ovoj zabiti nikada neće ni biti izgrađen aerodrom. Takođe, neki od meštana će skončati a nikada neće ni čuti ni videti metalnu pticu.

Put je krivudao kroz klisuru a noć je već izvirila iz njenih kamenih zidova. Nebo se još držalo na visini, odbijajući da zamrači svoje sivo plavetnilo, ali od tame još niko nije pobegao, dovoljno daleko.

Rođen za ništa, držao je put pred sobom, tih nekoliko metara koje su farovi jasno pokazivali, ali mu nije bilo jasno ni gde je ni zašto. Ponajmanje mu je bilo poznato kuda je krenuo, ali se kretao. Mislio je kako ceste pred njim ima gotovo sigurno, to je put koji već postoji, ono što mu je dato. Mrak je učinio da se ne vidi kuda on vodi. Svetla su pak omogućavala da vidi nedaleko pred sobom. Oduzeo je gas. Sporiji, bio je spokojan da neće pregaziti nečije mladunče, još nerazvijen život. Znak za divljač na putu bio je udaren i kao da mu je utroba napolju krivio se pored puta. Krivina u levo, krivina u s, mali uspon, pravac duži od dometa farova, blaga krivina u desno. Ruke su činile kratke pokrete, automatski menjač je činio da slovo D svetli.

Mesec, daleko popunjeno slovo D, čuvao je svoju tamu sa druge strane.

Bilo je toplo. Jedini način da se kabina malo rashladi bilo je otvaranje prozora. Staklo je nestalo u tami vrata. Iz sveta van komfora dolazio je kadaverični zadah. Kao da je bio parkiran u svom dvorištu a ispod auta skončalo nešto, neki stvor. Samo, bio je u netaknutoj prirodi i kretao se. Miris mrtvog je bio nepodnošljiv tako da se staklo vratilo iz svog ležaja i zapušilo dovod vazduha.

Uključio je ventilator. Dotok vazduha u kabinu kroz usisnike postao je intenzivniji. Ubacivan je vazduh mračne okoline, ali bilo je bolje. Rezio je miris već zgrušane krvi.

Odmahnuo je glavom. Pokret je izazvao kratkotrajno pomeranje fokusa dalje niz put, što mu se dopalo. Snažno je prodrmao koštano kućište svojih mozgova i protrljao jedno oko. Porcije antimaterije su puckale pred njim u već viđenoj belini sličnoj iskri. Protrljao je i drugo oko s istim ishodom. Svetla su se na sekund gasnula. Mahinalno je dodao gas kao da jačina svetla u mnogome zavisi od broja obrtaja motora i gotovo ispravio jednu nepreglednu krivinu. Bio je sam na putu.

Osećao je pak da nije sam u kabini. Delovi nečijih šaka prolazili su ispod njegove kože a iznad njegovih mišića, tako prijatno, ako se ne bi ništa zapitao, ako bi se samo prepustio. Peli su se, silazi, putovali po njegovom potkožju, čak i tamo gde je tkivo bilo izuzetno redukovano, kao na primer na lobanji. Pomilovan, pušten je, neosetno, iz ruku narkolepse, samo da bi koji kilometar dalje bio ponovo u naručju svih tih dlanova.

Prsti su mu klizili s kožom presvučenog upravljača.

Polizao je svoj dlan ne bi li ga zalepio za volan.

Imao je ukus sna.

Tagovi



Komentari (5)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nask nask 11:19 24.07.2018

Ukus

Mrak je učinio da se ne vidi kuda on vodi. Svetla su pak omogućavala da vidi nedaleko pred sobom.


Uprkos svetlu i pogledu u nedogled sve se više osećam izgubljenim. I ta izgubljenost nema ukus sna.

docsumann docsumann 12:43 24.07.2018

Re: Ukus

horheakimov horheakimov 18:57 25.07.2018

Re: Ukus

Vidim, naslov je aktuelan...
docsumann docsumann 19:43 25.07.2018

Re: Ukus

horheakimov
Vidim, naslov je aktuelan...


vazda
nask nask 20:54 25.07.2018

Re: Ukus

Nije toliko izostanak koliko je odricanje u pitanju.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana