Društvo| Gradjanske inicijative| Istorija| Moj grad| Životni stil

Povratak na početak

Đorđe Bobić RSS / 18.07.2018. u 08:56

                               

Prvi koraci pregaoca koji su gradili staništa na prapočetku Arhitekture i model po kome je nastajala nije izbrisan netragom posle svih promena epoha koje su prohujale i tokom kojih je stvoreno bezbroj gradova i u njima zdanja sa namenom svih vrsta, malih i velikih za stanovanje plebsa i prinčeva, kasarni, katedrala, elitnih naselja, parkova i svega onog što zatekosmo a nastavlja se i dalje. Arhitektura je stvarana podnoseći i noseći se sa raznim ograničenjima, uvek i sasvim u skladu sa tekućim vremenom i tada važećim uzusima. Išla je svojim iznuđenim tokom, usmerena od početka da služi pre svega potrebama i volji vladalaca, kasnije i vlasnika kapitala, trajala je prihvatajući od njih nalog koji je podrazumevao ne samo ravila već i formu i lik. Bilo je povremeno usled povećanog dotoka adrenalina kod nekih graditelja događanja gde je delo skliznulo van uobičajenog klišea, arhitekta je tragajući za novim izrazom koji je zahtevan ili dopušten od naručioca činio neke korake u sasvim nove prostore projektujući putem novogovora formu do tada neviđenu i tako se stvarao arhitektonski događaj koji je beležio uglavnom početak koračanja novom stazom ili penjanje stepenicama, posle su kazali da su to bili trenutci uspona, rušenja barijera i prodora u nove prostore mišljenja i umetnosti građenja.

 Neki od takovih iskoraka su opstali, naručioci i sami iznenađeni produktom koji nisu tražili niti očekivali pihvatali su ga prepoznajući mogućnost samoproklamacije i zauzimanja boljeg mesta na tržištu pa je takav arte fakto postajao uzor za dalje delanje. Sve ostalo što bi se moglo nazvati iskakanje iz etabliranog i do tada od tržišta priznatog modela je bilo uglavnom prezreno, gurano u stranu i zanemarivano, nije se lepo o tome govorilo, ali je bilo i slučajeva kada je silom ugušeno a delo je preostalo samo u tragovima ili zabeleženo na dugo skrivanim papirima i kada posle o tome zbore radoznalci koji vole da kopaju po istoriji i prašnjavim arhivama uvek se u temi pojave ruski konstruktivisti kao obeleživači takove pojave ali i trpitelji posledica svoga, kako su mislili, naprednog činjenja.

Teklo je vreme, Arhitektura je nastajala i trajala, opstajala od prve nastanjene pećine do Zahe Hadid ali virtuelni civilizaciski krug se ipak na jednom mestu iznenada zatvorio i to ne na katedrali ili nekom drugom prestižnom zdanju od koga se uobičajeno očekuju prekretnice i novi iskoraci. Uprkos tome, pojavila se na početku i kraju kružnice samonikla urbana tvorevina, slam, favela, divlje naselje ili već kako su kojekude po planeti taj arte fact nazivali. Ali uvek je bilo isto što se tiče poticaja i motiva za zidarsko pregnuće, čovek, tvorac slama je kao i onaj Pragraditelj  gradio sklonište zadovoljavajući elementarnu potrebu, bez ikakvih dodataka i suvišnih reči, od svega što se na licu mesta mogli dohvatiti, upotrebiti i ugraditi. Gradio je kao na Početku od čega bilo, šta mu se našlo pri ruci, sklonište privremeno i bilo gde, zauzimajući zemljište bez pitanja i gradeći na način koji nije podlegao bilo kakvim pravilima osim onim elementarnim, iskonskim.      

Početni koraci Pragraditelja i njegov način arhitektonskog govora u kome graditelj i građevina jesu jedinstveno biće, uslovljeni jedno drugim i neverovatno međusobno zavisni, kasnije je razoren koračanjem civilizacije unapred. Ipak nije sve zatrto, slam je pretekao kao paralelni urbani model, posledica je paralelnih svetova u gradu gde se različitost nastanjenih građana iskazuje ne samo u načinu življenja već i pre svega u gradograditeljstvu i doživljaju urbane matrice. Način gradnje urbanog modela privrženom savremenom stereotipu je dominirao ali istovremeno, uz njega, trajao je sasvim drugačiji model koji je nastao u beskrajno dalekom prošlom vremenu, autentično iz sasvim posebne i istinite potrebe, ogoljene do gole kože, ljudi su pre svega zadovoljavali potrebu krova nad glavom, o onome okolo što se događalo nisu vodili računa.

Postojao je slam oduvek u svim okolnostima tokom vremena i stvaranja gradova kao njihov neizostavni deo nastao na raslojavanju pre svega ekonomskom ali i kulturnom, rasnom, i naravno statusnom. Smatrao se tada, u početku, slam kao sasvim prihvatljiv i čak neophodan deo gradskog miljea jer plebs, poslužitelji i drugo osoblje imađahu pravo na svoje mesto pod suncem a ovo sklepano urbano nepodobije je za gospodara bilo najjeftinije i sa najmanje obaveza. Uostalom, u ta vremena siromaštvo i podređenost nije shvatano kao nedolična i uznemirujuća pojava i bila je integrisana u okruženje bez posebnih negativnih osvrta ili naglašenih pritužbi iz ostalog urbanog miljea gde behu nastanjeni oni uspešniji. O slamu se počelo govoriti kao o entitetu i delu urbanog i kulturnog modela tek sredinom dvadesetog veka kada su ga prepoznali vlasnici zemljištra koje su slamovi zauzeli i time ugrozili mogućnost korišćenja za profitabilnije namene, onda organi države radi naplate poreza ili manipulacije sa sirotinjom i najzad sociolozi koji su se umešali pokušavajući da razaberu i objasne društvenu grupu koja život provodi u slamu.

Slam dominira autentično iskazanom namenom, gde se reči - upotrebljivost, održivost i dostupnost podrazumevaju. Etablirani kulturni i urbani model to nije tolerisao niti priznavao, graditelji slama su posledično, bez namere da se nameću stvarali svoj poseban kulturni model neprekidno u sukobu sa onim koji je nosio epitet priznatog i važećeg. Potreba za stanovanjem je prevazilazila bilo kakve druge uzuse, oni su svoje stanište gradili na osnovu svojih stvarnih i iskonskih vrednosti. To je svakako iznuđena Arhitektura u punom smislu reči, uostalom kao na početku urbanizacije sveta, još onomad kad beše nastanjena prva pećina. Uklapanje u okolni ambijent i saglasije sa okruženjem, bacanje oka na izgrađeno okolo nije bila tema, naprotiv. Građevina je na prapočerku bila poruka da na planeti nastaje novo doba uprkos tada važećim pravilima nametnutim od saurusa, sada, građevina neimara slama pored osnovnog razloga za graditeljsko pregnuće je i protest, ukazivanje na napravdu zapostavljenosti i siromaštva za koje graditelj nije ni malo kriv niti za to snosi odgoronost i njegovo delo se može tumačiti kao opomena ali i apel za pomoć.

Slamovi su povratak na početak, sve je kao u prvobitno doba Arhitekture. Iista potreba, elementarni nagon da se opstane i preživi u savremenom svetu nisu ništa manji. Kao i nekada, nemilosrdna borba sa neljubaznim i opasnim okruženjem, usaglašavanje samo ponekad kada nema drugog izbora, korišćenje resursa iz okoline, reciklaža i izbor mesta koje je blizu, nekada, lovištu a sada sirovinama, trgovini i nabavci. Etablirani kulturni model pod uticajem graditelja slama je modifikovan i nije isti niti će ikada više biti takav, urbana matrica slama se smešta uz gradski milje ali neprijateljski odnos okruženja je isti kao u prvobitno doba, u vreme prve naseobine. Onda je stanište ugrožavano od zveri i drugih plemena a sada ih napada i ne prihvata gradsko stanovništvo iz urbanog susedstva jer odatle dolazi upozorenje na razne, neki put i brutalne načine, da takva naseobina ugrožava etablirani građanski model.

Civilizacijska tvorevina, naseobina, nastala iz semena posejanog u pra doba, postavši grad, otela se  kontroli i vremenom, počela da upravlja i samom prirodom, ustvari ispostavilo se da je osnova postojanja grada sukob grada sa prirodom i okruženjem u koji se udeva, uvek na silu i bez pitanja, u prvo vreme za vreme Pragraditelja to je bilo manje izraženo usled njegove potrebe da naselje bude što manje primetno, kasnije je ta potreba skrajnuta i začeto je načelo upravo vidljivosti, nametanja, vladanja okolinom po cenu da se okolina promeni, podčini i prilagodi gradu a ako to nije moguće napraviće se neko novo podobno okruženje sa svim prirodnim aatributima. Slam je za razliku od tog stava očuvao neverovatnu prilagodljivost, održivost i opstao je u neprijateljskom okruženju. Urbani milje i aritektonika slama nastali iz autentične potrebe su iznuđeni, stvorena je Arhitektura u iznudi, diktirana uslovima u kojima nastaju ali ipak je to sasvim prepoznatljiva, jednostavna i beskrajno maštovita ljudska tvorevina. I tako, uprkos otporima slam preživljava, opstaje jer je u životnoj borbi sam, bez posrednika i pomagača ali je i brojem i prostranstvom koje zauzima postao vidljiv i na može se više zanemarivati. Verovatno će tako i nadalje da se događa, sve dok opomena koju svojim postojanjem iznuđena Arhitektura slama emituje ne bude na dobar način saslušana i možda prepoznata kao mogući model koji bi obratio pažnju na princip iz doba prapočetka Arhitekture.

 

 

 

 

Atačmenti



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 19:22 19.07.2018

присет из будућности

slam je pretekao kao paralelni urbani model

кад Земље се отиснусмо
неста намах Slam-у слично,
окружења однос вагну
заживесмо .... етерично
slavko83 slavko83 15:34 23.07.2018

nislija

pozdarv iz Nisa

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana