Otišao sam u Kinu bez nekih predubeđenja. Nisam čitao, u jeku medijskog hladnog rata između Amerike, s jedne strane, i Rusije i Kine s druge, o problemima za koje američka strana optužuje kinesku. Pre svega, sama Amerika ima problem sa predsednikom Belim Suprematistom, koji, kada bi mu svet to dozvolio, bi verovatno od svih "nesaveznika" ostavio crni ugarak umesto prostora gde ovi obitavaju. Čitao sam, vođen impresivnom ekonomskom situacijom Izraela, u knjizi Start Up Nation, kako su izraelski inženjeri i diplomate došli u Kinu početkom ovog našeg stoleća, na poziv domaćina, da istraže opcije za finansijsku saradnju sa Kinom. Prva stvar koju su gosti pitali bila je: "Ima li ovde antisemitizma?" "Anti-what?", iskreno su bili začuđeni domaćini. Nikada čuli. Izraelci su odmah raspakovali opremu i krenuli da softverizuju Kinu.
Inače, meni se taj pristup Izraela dopada. Iako jesmo, verovatno poslednja i iskrena saveznica Amerike na planeti, nismo slepa saveznica. Ukoliko se američki interes kosi sa izraelskim, preovladaće potreba da se realizuje domaći, unutrašnji, naravno do one granice gde neće biti narušen spoljašnji interes, odnosno jezgro partnerstva sa velikom zaštitinicom. Tako se Izraelu otvorio čitav okean mogućnosti za razvoj i prisustvo na fascinantnom i produktivnom kineskom tržištu.
No, da se vratim na svoje, kulturološko delo.
Prva stvar koja me je fascinirala je arhitektura, odnosna infrastruktura. Sve funkcioniše savršeno. Bili smo u tri supervelika metropolisa. Prevoz, metroi, vozovi, čak i u trenucima špica, funkcionišu u sekund savršeno. Gotovinskog novca više nema i sve se plaća preko aplikacija. Internet je drugačiji, striktno kineski, i možete da se uključite u kineski platni sistem preko aplikacija We Chat i Ali Baba. Googlea nema u Kini. Postoje načini da se to premosti ali nema potrebe. Kina je, istovremeno, i savršeno zatvorena za zapadne tekovine, i savršeno otvorena za ono što se tiče same Kine i što je u njoj primenjivo.
Kina je savršeno bezbedna. Ni u jednom trenu, iako sam boravio u vodećim metropolama planete, nisam osećao strah za svoju decu, nalik onome što osećam na ulicama Londona, Pariza, Berlina ili Barselone. Deca su uživala, bila razdragana među neboderima budućnosti, čak, u jednom trenu - pošto je kinesko društvo na tom stadijumu nevinosti, sam se osetio kao u svom detinjstvu, poznih 70-ih i ranih 80-ih prošlog veka, kada smo se šetali po Jugoslaviji onog vremena, bez brige i bez predosećaja turobnih vremena što će uskoro nastupiti.
Kinezi su nekulturni do granice komičnosti. Tako se dešavalo da hodamo, tek čujemo iza nas monstruozno glasni izvlak šlajmarice, podrig ili prdež. Na naše sleganje ramenima i smeh: "Pa dobro, bre, majkovići, dokle više?"; često bi se, okrenuvši, iznenadili uviđanjem da je to neki devojčurak u haljetku a ne nekakav ogromni šabanin, Mister Li.
Sa druge strane, u velikim urbanim sredinama prisutna je određena senzualnost, gotovo opipljiva, koja, uveren sam, počiva na stolećima kineske kulture i skoro asketske samodiscipline.
Za pripadnike KPK se može sa izvesnošću tvrditi da su to što jesu na osnovu njihovog spoljašnjeg izgleda: izgledaju kao komunisti iz udžbenika, kao Sloba i Mira kada su bili mladi. Oni su aristokratija i povlašćena kasta. Oni su uredni, sterilno čisti, samouvereni i svesni.
Ono što mi je nedostajalo je aspekt života u njihovim manastirima i hramovima. Iako se u tim vrtovima može osetiti gotovo pa nadrealan mir, harmonija, lepota i sklad - načela na kojima i dalje počiva kineska filozofija, bez obzira na ortodoksnu doslednost Marksovom materijalizmu; setno je što su ta mesta prazna, ispražnjena od sadržaja ljudskog obitavanja.
Ko zna, možda se Kina, u ulozi novog globalnog finansijskog lidera, okrene prema iznimnom bogatstvu iskustva i tradicije što u sebi izvesno nosi? Ko to zna, u svakom slučaju ne deluju kao da će se zaputiti slepom stazom zapadnog Self-centrizma.