Da se razumemo, Šešelj nije uzrok - on je simptom i posledica moralno zapuštenog društva u kom su razni "Šešelji" kao takvi uopšte mogući. Ponekad čak i poželjni. Društva iz kog su amputirani solidarnost i stid, u kom se pristojnost tumači kao slabost, zločin isplati a bahatost smatra snalažljivošću i preporukom za institucionalno napredovanje.
Svako društvo koje nije u stanju da se razračuna i obračuna s vlastitim "Šešeljima" na kraju se, logično, i samo pretvori u rijaliti svinjac - u čijem se blatu zadovoljno valjaju njegovi "političari". Sasvim je logično da u tom svinjcu Šešelj najbolje pliva i da se u njemu oseća najprirodnije. Zato, još jednom, tema nije Šešelj - nego društvo koje ga je izrodilo, omogućilo i koje ga i danas toleriše, povlađujujući njegovoj pervertiranoj potrebi da nas iznova skandalizuje. Uostalom, šta bi preostalo od Šešeljevog jeftinog cirkusa da je on danas bio bojkotovan? Ili da ga je pred Hrtkovcima, umesto pedeset novinskih ekipa, recimo dočekalo najmanje pet hiljada iskrenih antifašista i antifašistkinja koji bi stali pred njegovu podnadulu mešinu i jasno mu poručili: Dalje nećeš moći!
Kao osuđeni ratni zločinac, isti taj Šešelj protivzakonito egzistira i u Skupštini Srbije - koja se takođe pretvorila u rijaliti svinjac - te su njegovi saučesnici i svi oni poslanici i poslanice opozicije (koji pretenduju da ih se tako doživljava) koji, uprkos svakodnevnim ličnim i institucionalnim poniženjima, u takvom svinjcu i dalje sede. Zajedno sa sopstvenim Šešeljom.
Sposobnost, odnosno nesposobnost, da stane na put Šešelju i ostalim "Šešeljima" predstavlja pravu meru političke zrelosti i građanske solidarnosti srpskog društva danas. Ako ta spremnost ponovo izostane - kao što verovatno hoće - tada ćemo se u pomenutom svinjcu udaviti i sami - zajedno s vlastitim Šešeljom, naravno.