Na spoljašnjem planu Dizraeli je „tvrdi legitimista" pronalazeći jedan od prvih državničkih uzora u grofu Meternihu, kome će se približiti kada se ovaj nakon revolucije iz 1848. godine zadesi u političkom izbeglištvu u Engleskoj, vodeći sa njim duge političke razgovore. Kasnije će ga u međusobnoj korespodenciji nazivati „svojim učiteljem", nazivajući ga otvoreno u javnosti „najvećim državnikom našeg doba."
No, koliko god će Dizraeli hteti da postane nekim novim Meternihom svoga doba i ukoliko će mu to zamalo poći za rukom na spoljašnjem planu gde je zastupao tvrde legitimističke stavove i gde bi oni možda u potpunosti bili uvaženi da nije naleteo na državnika poput Bizmarka koji će razmontirati ostatke Meternihovog „evropskog koncerta", uspostavljajući svoju novu „ravnotežu snaga", on će u unutrašnjoj politici biti bitno različit od austrijskog grofa, noseći na sebi trajno obrazinu svog građanskog porekla i svojih radikalskih političkih početaka. On će za razliku od racionalistički prosvećenog Meterniha koji je u unutrašnjoj politici rado koristio najveće administrativno dostignuće epohe prosvetiteljskog racionalizma - policijski aparat - nemajući potrebu za bilo kakvom intimizacijom sa masama - biti proizvod romantizma želeći da šarmira i zavede mase, upravo stoga inaugurišući svoju ideju „torijevske demokratije".
Glavni segmenti Dizraelijeve torijevske demokratije će biti autoritet krune, preporod (anglikanske) crkve i unapređenje ekonomskog i društvenog stanja naroda kroz niz socijalno-ekonomskih reformi. On će zapravo pokušati da romantičarski, za razliku od Meterniha koji je svoju vladavinu bazirao na „prosvećenoj" represiji snaga reakcije nad snagama akcije, uvuče snage akcije u poredak snaga reakcije, bivajući po ovoj intenciji veoma blizak Bizmarku, ostajući ipak u odnosu na ovoga slabijim institucionalnim socijalno-političkim konstruktorom. Ovo će biti prvenstveno zbog njegovog romantizma koji je kod Dizraelija bio prenaglašen i koji se često zaustavljao na deklarativnim proklamacijama o jedinstvenoj naciji, za razliku od Bizmarka koji će u Pruskoj/Nemačkoj konkretno postaviti sistem socijalnog osiguranja masa i koji će time direktno prethoditi državi blagostanja.
Poredeći ovu dvojicu državnika možemo reći da Dizraeli nije imao Bizmarkov konstitucionalno-konstruktivistički talenat, bivajući od ovoga različit mekšom i romantičnijom, ali suštinski manje stvaralački obdarenom ličnošću, o čemu će više reči biti kasnije kada se budemo bavili likom i delom gvozdenog nemačkog kancelara. No, kod njega će ipak biti veštine državništva kao sintetičkog stvaralačkog akta, pri čemu će njegova sinteza, za razliku od one Bizmarkove, veoma konkretne i surovo politički realne, biti romantičnija i šećerastija.
Bilo kako bilo, Dizraeli uspeva da se, vešto koristeći parlamentarne rasprave oko kontroverznog Zakona o žitu koje su se rasplamsale tokom 1846. godine, probije u sam vrh Konzervativne stranke, postajući jednim od njenih prvaka, nastavljajući svoj rad na „sintetičkom" projektu torijevske demokratije. U parlamentu on govori „jezikom srednjeg sloja" uspevajući da njegove ideje dopru do svih društvenih slojeva - i gornjih i donjih. U međuvremenu će uz pomoć svog jevrejskog porekla uspostaviti bliske veze sa bankarskom kućom Rotšilda obezbeđujući niz korisnih veza sa finansijskim kapitalom koji je upravo u to vreme bio zainteresovan za mešanje „titula" i „kapitala", što kroz torijevsku što kroz vigovsku stranku, ne bi li se time izvršilo prožimanje političke i finansijske moći. Dizraeli će naprosto u jednom momentu pogoditi sve postojeće „političke vektore" vremena, uspostavljajući širok spektar veza i poznanstava koji će mu omogućiti da spretno gađa konačnu „rezultantu" događaja, smeštajući sebe u centar zbivanja među različitim društvenim grupama.
(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige)