U literaturi se mogu naći sledeći nazivi za ovo čudesno jelo: pihtije, piktije i pitije. Što se Rečnika srpskohrvatskog književnog jezika Matice srpske tiče, sva tri naziva su ravnopravna i mogu se koristiti, a da se ne vređa književni jezik.
Ne znam šta kažu okolni narodi, ali u srpskoj Vikipediji piše da su pihtije srpsko jelo. Dalje piše da se prave od manje vrednog svinjskog mesa u šta spadaju glava, kolenica i tetiva. Vikipedija se baš i ne razume puno u pihtije, jer, u staroj, dobroj i nekada nezamenjivoj literaturi domaćica «Moj kuvar i savetnik», ima niz recepata za pihtije od vrlo raznovrsnog mesa. Tako tamo možete naći piktije od zeca, piktije od mlade guske, jaja sa šunkom u piktijama, pa niške piktije, piktije od kečige, zatim pasulj piktije i piktije od kokoške. Sigurno ima još nekih recepata jer je za dobre pihtije granica je samo mašta. Inače, u pomenutom Kuvaru kaže se i ovo: «Piktije ili kako se negde zovu „pače“ veoma su zgodne za sto, osobito zimi. Začas obogatite jelovnik; kad se zgotove, traju nekoliko dana, ne iziskujući nikakve brige. Većina ih rado jede.»
Sem raznih recepata o pihtijama ima i raznih stavova, saveta i pristupa. O njima bi mogla zasebna knjiga da se napiše, ali za tako nešto bio bi potreban dugi istraživački rad jer dobre pihtije prave pre svega stari i iskusni domaćini, dakle oni koji svoje radove ne objavljuju po društvenim mrežama. Računam zato na dobre priloge u komentarima.
Po pravilu pihtije se prave duplo više nego što treba. Pola se zadrži za svoju kuću, a ostalo podeli čeljadima sa svojim domaćinstvom, rođacima, prijateljima, komšiluku već zavisno od nivoa socijalnih odnosa.
U sredinama gde se drži do običaja, pihtije se prave tri puta godišnje, najmanje. Ako više, treba da je ih je neparan broj.
Često se prave pihtije sa čvrstom želatinoznom masom. To je u redu, ako tako volite. Ja volim kada one drhte. Treba da drže svoju formu, ali da zadrhte kada na ulici prođu kola. Pihtije treba da su bistre i prozirne kao led. To nema veze sa ukusom, ali ima sa estetikom, što je veoma važno. A što se ukusa tiče, pa one treba da su tako lepo slane i uopšte tako ukusne da su prosto slatke, ako razumete šta hoću da kažem. U njih se obično ubacuje raznovrsno meso pa kad ih sipate prosto birate šta ćete prvo. To vam dođe kao sitni kolači po vojvođanskim selima što se prave. Ima ih po dvadeset vrsta pa onda birate kojim redom ćete ih jesti.
U nekim krajevima pihtije se toliko cene da se za njih organizuju posebni festivali zvani pihtijade. Poznate su one u Rumenki. Za te rumenačke pihtijade kaže se i ovo: «Rumenačka pihtijada, koja ima i međunarodni karakter, je tradicionalna manifestacija sa specifičnom ponudom i velikim turističkim potencijalom. Tokom Pihtijade se kuvaju pihtije za degustaciju, ali i najpihtija dužine 18 metara.»
Na kraju evo i recepta iz rečenog Kuvara, možda će nekom biti interesantan, a odabrao sam ga kao link za prethodni post o pasulju.
PASULJ PIKTIJE
Jedan kilogram svinjskih nožica oprati iz nekoliko voda, stavi ga u lonac i naliti s 4 litra hladne vode. Čim voda provri dodati glavicu bela luka, 10 zrna bibera, razne zeleni za supu, sve posoliti i kuvati. Kad supa provri skinuti penu. Supa mora polako da vri. U zaseban lonac staviti otrebljenog i opranog tetovskog pasulje (šarenog), kuvati ga, promeniti prvu vodu, a zatim naliti drugu, dodati luk pa zajedno sa lukom bariti dok pasulj ne počne da se raspada. Udesiti ga po ukusu, pa ga podeliti po dubokim tanjirima i u svaki tanjir staviti po tri kašike pasulja. Ostaviti da se pasulj u tanjirima ohladi, a zatim ga naliti supom od piktija, koju treba prethodno procediti kroz salvet. Meso poslagati preko pasulja. Piktije služiti sa sitno sečenim belim lukom, sirćetom i uljem.