Svi smo čuli za Alberta Ajnštajna, zar ne. I dok za jedne predstavlja otelotvorenje mnoštva genijalnih ideja, za druge je, opet, pojam razbarušenog naučnika i pop-zvezde. Neko će reći, lepo, ali - kakve to veze može da ima sa srećom. Pa, u stvari, i može, jer je, pored nadaleko poznate Teorije relativnosti, Ajnštajn ostao upamćen i po svojoj Teoriji sreće.
Naime, jedne kišovite novembarske večeri sa kraja dvadesetih godina prošlog veka g. Albert se sticajem okolnosti našao u tokijskom "Imperijal" hotelu, umoran od predavanja i - praznih džepova. Kada je shvatio da bi hotelskom konsijeržu koji mu je upravo doneo poruku trebalo da da napojnicu, a da je pritom švorc, snašao se tako što je na salveti ispisao svoju - Teoriju sreće. Savetovavši, pri tom, iznenađenog Japanca da bi napisano trebalo dobro da pričuva, pošto će sigurno u budućnosti biti vredno.
Decenije su prošle ispunjene ratovima, krizama, usponima i padovima, kroz koje je uporni Japanac pedantno čuvao naizgled neugledni komad hartije - uspevši čak i druge da ubedi da isto nastave sa jednakim entuzijazmom. Sve do 2017. Godine, kada je nepoznati vlasnik (po nekima Japančev nećak) uspeo da proda salvetu na aukciji za 1.56 mil. $. Dobro, nisam napomenuo i nevažnu sitnicu po kojoj je portir Ajnštajnu doneo telegram u kome ga obaveštavaju da mu je upravo dodeljena Nobelova nagrada, ali, šta sad. Uzgred, evo još malo proročkog Ajnštajna.
Sad, možda bi Ajnšajnov pokušaj bavljenja teorijom sreće, u stvari, mogao da predstavlja i mnogo zahtevniji naučni poduhvat u poređenju sa, na primer, i samom Teorijom relativnosti, pošto i sreća neretko ume da bude prilično relativna. Opet, drugi bi rekli da definisati sreću i nije baš toliko teško, te su se, shodno tome, pored Anjštajnove kroz istoriju javljale i mnoge druge teorije. Počev od religijskih, preko raznih literarnih, filmskih ili muzičkih, pa sve do njih nekoliko matematičkih i ekonomskih. Na primer, istraživači Univerziteta Pensilvanije navode sledeće tri tradicionalne Teorije sreće:
(i) Hedonistička teorija - pristup po kome je sreća stvar isključivo subjektivnog doživljaja, i ima je onoliko koliko trenutni osećaji zadovoljstva i užitka potiskuju osećaje nelagodnosti, patnje ili bola.
(ii) Teorija želja - koja podrazumeva da je neko srećan u meri u kojoj su i ispunjene njegove želje, šta god to taj neko želeo. Po tome bi, na primer, i sama Teorija hedonizma mogla da predstavlja podskup Teorije želja, ukoliko neko čezne i teži ka užicima koji potiskuju osećaje nelagodnosti i patnje. Opet, neko drugi bi mogao da poželi i nešto sasvim drugo.
(iii) Teorije objektivne liste - po kojoj se sreća identifikuje time koliko je neko uspeo u dostizanju određenih univerzalnih, po mnogima uistinu vrednih, životnih ciljeva (kao što su ljubav, porodica, zdravlje, prijateljstvo, obrazovanje, uspeh u karijeri, komfor, mirna savest, društvena odgovornost, ...).
Treći bi, opet, otišli dalje, rekavši da se pitanje sreće može svesti na manje-više dva osnovna pristupa - prvi, po kome se sreća sastoji od uzimanja iz okruženja, i drugog, gde je sreća u davanju. Opet, tu su i četvrti (gde bi ih verovatno moglo biti i još poprilično), po kojima se sreća u principu svodi na jedno - na manje ili veće odsustvo motivacije u čijem se centru isključivo nalazi nečiji ego.
Naravno, interesantne bi mogle biti i različite matematičke i ekonomske Teorije sreće. Dobro, matematičke ću za sada zaobići, gde bih iz mnoštva ekonomskih odabrao jednu, po mnogima, oca modernog liberalnog kapitalizma. Naime, radi se o Adamu Smitu, kome mnogi izgleda krajnje neopravdano i neosnovano učitavaju i spočitavaju u principu tuđe prilično surove životne stavove. Posebno one po kojima su sebičnost i težnja ka sitnosopstvenoj dobiti krajnje poželjni, kao i to da upravo oni i predstavljaju osnovnu pokretačku snagu kapitalizma. A Smit je, u principu govorio nešto sasvim drugo. Između ostalog i to da se bogatstvo nekog društva ne meri isključivo imovinom najimućnijih, već pre primanjima, odnosno, ekonomskom srećom onih kojih ima najviše - nižeg i srednjeg društvenog sloja.
Sad, šta je Smit uopšte i prepoznao u centru pojma "ekonomske sreće." Po njemu, jedan od osnovnih motiva pojedinca predstavlja težnja ka tome da njegovi postupci i život imaju određenog smisla, gde bi smisao mogao biti izvor sreće jednako koliko i besmisao može biti izvor nesreće. A po Smitu, jedno od osnovnih ishodišta smisla bi, u originalu, moglo biti i : "Not only to be loved, but to be lovely; or to be that thing which is the natural and proper object of love." Sad, neko će se možda zapitati kakve veze smisao i prethodni citat uopšte i mogu imati sa ekonomijom, ali izgleda da mogu. Uz dodatak
Na kraju, verovatno ste primetili da u tekstu, koji se u principu i tiče Ajnštajnove Teorije sreće, istu uopšte nisam ni naveo. Opet, kada se i pročita, mogla bi možda da zazvuči donekle i neuobičajeno, posebno ako se uzme u obzir da ju je napisao čovek u trenutku u kome je saznao da je postao dobitnik Nobelove nagrade:
"Miran i skroman život donosi više sreće nego potraga za uspehom, u kombinaciji sa stalnim nemirom."
Sad, možda bi nekome moglo pasti na pamet i to da sreća u stvari i nije u onome što je Ajnštajn napisao, već pre u tome da od ujaka nasledite salvetu na kojoj je to napisano, a koja pride vredi million i po dolara. Naravno, daleko od toga da je sve u novcu (mada nije zgoreg da se nađe pri ruci kada zatreba). U svakom slučaju, puno sreće, uspeha i zdravlja svima, po kojoj god i čijoj god Teoriji sreće to bilo.