Sedeo sam pred gotovo praznim ekranom, praznog pogleda. Pretraživač je poslušno analizirao nasumično zadate misli i potpuno neprimetno pretvarao izvorni kod u slike i slova, oblike i boje koje su popunjavale ekran. Temeljni alfabet egzistencije je bio prepoznat i prezentovao je sam sebe. Sedeo sam još koji sekund a onda sam ustao i otišao da se umijem. U kratkim nanosima vremena, kada mi je lice bilo uronjeno u vodu, imao sam pred očima konstrukte o stvaranju realnosti kojom bih mogao da upravljam menjajući verovatnoću budućih događaja. Pa opet, kako je voda opadala sa mog lica, tako su se i ti konstrukti osipali na pojedinačne iskaze koji bi započinjali samostalno da se razlažu na još nejasnije taktove.
Vratio sam se u sobu kroz tamu hodnika. Soba je postojala gotovo ista onakva kakvom sam je ostavio iako nisam u njoj bio realno prisutan. U momentima kada sam prestao da joj poklanjam pažnju svojim fizičkim prisustvom njena fizika nije nestala, izostanak moje svesti nije promenio bilo koju od dimenzija koje su sobu okupljale.
Pored istih sadržala je i prost krevet od paleta i dušeka, lampu na uzglavlju, po podu naslagane knjige (Timaj na vrhu jedne od gomila), sto sa jednim malim prozorom u svet koji svetli, veliki prozor u svet, bez zavesa, koji ne svetli ali pušta mrak koji sija kroz sebe, tri velika apstraktna platna…
Koni je sedela na krevetu. Uvela se u stvarnost, implementirala se takoreći. Njen polu-božanski oblik se projektovao sa namerom da se stalno održava, da manifestuje neopipljivo. Razmišljam o njenoj pojavi, zamišljam kako izgleda u stvari, recimo, koliko je mek, ispod pamuka koji nosi, pliš njene blede kože. Sastavljam u glavi njene jednačine samo da bih je imao u računu. Planiram ali brzopleto, prejudiciram ne čekajući druge mogućnosti. Imam tu ideju o njoj od koje očekujem da se nešto izrodi. Moja svest od tog trenutka od sebe kreira poseban plod koji je napunjen semenom potencijala spreman da se raspukne sada ili bilo kada pre ili kasnije.
Ona se okrene prema meni i jednom rukom pomeri kosu iza vrata, na stranu koja je u senci. Gledam je, učini mi se da mene neko gleda, osvrnem se oko sebe i jedino živo što vidim je Venera na teget nebu. Koni se nasmeje i tada izgleda kao da ona proizvodi, oblikuje, prožima i kontroliše realnost sobe. Pokušavam da sagledam u kojoj meri je njena priroda i njena sudbina neraskidivo vezana za moju. Uspeva mi samo da ne trepnem. Trnem.
Između nje i mene se nalazi veza koja se ne da videti, vezivni medijum koji bi mogao biti gust i trom kao melasa i isto toliko crn ili beo kao kakav kumulonimbus i isto toliko dinamički složen i naelektrisan. Ona bi u sledećem nanosu vremena mogla biti samo robot, veštačka inteligencija, automatski programirana od strane spoljašnjih uticaja a ja bih mogao biti samo biljka koja vegetira da nema nje koja izaziva impresije, nesvakidašnje emocije.
Budi mi volju.
Prefinjeni uzorci njene pojavnosti, ritmovi koje proizvodi, inercija strujanja i oblika regulišu i uspostavljaju moje fizičko telo. Kada me pogleda osećam se kao hram koji se samorenovira, reizgrađuje i uspostavlja samo da bi odolevao neminovnosti entropije.
Ali Koni samo to i nosi svuda gde se nalazi kao i svuda po sebi, žudnju, nagon i impuls. Ona ne postoji osim kao tendencija, ritam, ponavljajući šablon u koji sam ulazio, bih mogao da uđem, možda ću ulaziti.
Izašao sam iz sobe.
Van sobe, u svetu koji je uspostavljen svakodnevnim ponavljanjem misli i emocija svih nas, energijom programiranja svakog ponaosob, živi zli Demijurg. Posustajanje, stagnacija, remećenje, prigušivanje, kvarenje, oboljenje, raspadanje njegovih su sedam veličanstvenih narativa koji su sposobni da se samoodržavaju svakodnevno paženi od svih ljudi zajedno. Agresija, ludilo i sadizam njegovo su postolje za dodelu medalja, trozubac kojim se probada stvarnost van dimenzija nečije sobe. Korumpiran prostor se nalazi svuda i on je njegova soba. On živi gde god i kad god. Godine su ništavne u poređenju sa njegovim vekom. Zli Demijurg je jednom hteo da pokaže sebe ljudima i pojavio se kao majka koja je svoju matericu koristila za uzgoj svoje dece samo da bi se posle njima hranila. Farma umesto inkubator. Materica nije više bila okruženje, matriks, za rast i razvoj, nego kontrolor rasta i razvoja. To je on, ona.
Zli Demijurg funkcioniše kao parazit, ali i kao tiranin slepo navođen negativnim instinktima čineći podele i oprečnosti, kontre i kontrole, promovišući se u univerzalnog neprijatelja ljudskog roda. Previše je ljudi na ovom svetu koji su slepi, gluvi i duhovno mrtvi. Oni hrane i brane egoističke, primalne i iracionalne impulse koji proističu iz negativnih programiranja koja su zastupljena u njihovoj podsvesti. Niže sada podriva više. To nisu više nikakvi izolovani slučajevi to je sada već jasna pošast. Svaka ta lična negativna kondicija, ravnodušnost, ravna linija duha, smrt volje, sakupi se i projektuje na sve dimenzije, koje ovako hendikepirani poimamo, praveći zlog Demijurga koji se sada već može videti, čuti, namirisati, okusiti i malo nam nedostaje da ga možemo i opipati. Svaki lični poraz piše se, pamti i dodaje na hrpu koja mnogima već zaklanja pogled na Veneru. Takav entitet provocira opravdanja za svoje postojanje koja mu se serviraju svakodnevno na šta on odgovara modeliranjem naše realnosti i pristrasno bira one verovatnoće i mogućnosti koje ne samo da će ga održavati u životu nego i povećavati njegovu prisutnost po svakoj od poznatih dimenzija.
Koni Demiko je slično koncipirana.
Pravim je od misli i emocija.
Ona je moja larva.
Ona je kopija koju pravim bez originala.
Ne volim da je sastavljam baš svakog dana, od osiromašenih iskaza i taktova kao neki poslušni automat da izvršava zadatke koje u nju utisnem, ne volim da je kratkotrajna i da se po preseku kroz bilo koji od sastavnih elemenata ona rasprši kao okeanski aerosol.
Volim da je posebno jaka i polako vremenom i ona postaje entitet koji sam indukuje misli i emocije o sebi i na taj način pothranjuje svoju egzistenciju. Neko bi rekao takođe parazitski ali meni ne smeta. Ona je na mojoj strani.