E bre, što sam nekad znala lepo da se posvađam, pa mi sve nešto milo kad izbljujem ono što mi je na srcu i drugu stranu dovedem do sloma živaca! Mislim, lepo mi jedno dva-tri sata, ponekad me držalo i ceo dan to slatko pobedničko osećanje, pa ne mogu da zaspim od uzbuđenja. A onda, u gluvo doba kad po stoti put premotam sve što sam rekla i čula od druge strane i taman rešim da se prepustim blaženom snu, krene jedan bezobrazni crv da mi kopa po savesti i zbunjuje me upornim pitanjem: „I šta si time dobila?"
Stvarno šta? Saterala ga u ćošak ironičnim opaskama, udarila gde boli, naterala ga da se zamisli nad svojim bezobrazlukom... „Aha!? Ili si mu samo potvrdila ono što te je do svađe dovelo?" podmuklo dobacuje onaj crv. Do zore se preznojavam da ga ućutkam nekim pametnim, promišljenim odgovorom, ali tc! U sred grudi mi se već razgorela ona žiška koja cvili da to nije dobro, nikako nije dobro toliko spržiti protivnika, i peče me, bre, mene peče ono što sam na njega prosula. I više ništa nije isto - ni povod svađe, ni to što sam se samo branila, ni što sam baš bila duhovita, ni što... Ništa nema smisla kad shvatiš da si sam sebi pričepio prst, jer ti je došlo da zalupiš jedna vrata (koja si mogao i tiho da zatvoriš).
Priznajem, bilo je tu stvarno genijalnih svađa, na koje sam i danas ponosna, samo su me skupo koštale. Pre par godina se na mene navrzla jedna gospoja, ali baš onako s namerom da mi pije krv na slamku. Nije imala stvarno neki razlog, ako se izuzme to što sam joj bila nadređena, a ona od mene starija desetak godina i što sam ja došla iz Pičkovca, a ona iz Prestonice. U početku joj, kao, bilo milo što sam postavljena na to mesto, ali ta milost je čilela sa svakim odbijanjem da joj ispunim neki nemoguć zahtev. Jednom tražila da joj svih devet časova stavim u petak i džaba moja objašnjenja da će morati da radi u dve smene, zapela i nema šanse da je skinem s vrata. Ko radi u školi zna kakav je posao prekrajati raspored, ali ajde da joj učinim samo da me više ne gnjavi. Posle mesec dana eto je opet, besna k'o ris, ne može da radi u dve smene. Ako je stavim u komisiju za vanredne ispite, besni što ima malo kandidata, ne isplati joj se da dolazi, ako je ne stavim, cvili što joj uzimam hleb iz usta. I tako, trajalo to poprilično, stalno se nešto žali i ljuti, sve njoj nešto uskraćeno, ali kad ima neki problem sa đacima, eto je kod mene da intervenišem.
I desi se da nam poslednji dan u polugodištu padne baš na onaj datum kad su najavljivali smak sveta. Napolju neka bljuzgavica, a u školi ludnica od jutra! Deca jurcaju od jednog do drugog profesora, moljakaju za ocene, svađaju se, neki i plaču. Prašte petarde po dvorištu, roditelji opsedaju vrata zbornice... Ne znam na koju ću stranu pre, kad eto ti nje - jedan učenik je uvredio kad mu je zaključila keca. Šta ću, pozovem ga u kancelariju, propisno izribam i nateram da joj se izvini, ali jok - ona traži najstrožiju kaznu. On tvrdi da ga nije ni pitala, ona da nije stigla jer su svi u tom razredu bezobrazni i nevaspitani. Aj da bude sve po propisu, pozovem roditelja, uzmem izjavu od učenika i pošaljem ga kući jer je situacija u fazi crvenog usijanja. Ma kakvi, ona i dalje insistira da se učenik odmah, na licu mesta kazni najstrožije! Pa šta da mu radim, bre? Da ga bijem, isteram iz škole, strpam u zatvor zbog vređanja profesora? I za smanjenje ocene iz vladanja postoji procedura i pokrenula sam je. Šta mogu više od toga? Ma ne čuje me, bre, samo ponavlja kako ga ja štitim. Srećom, zapucaše petarde i odjurih da vidim ima li živih. Taman sam mislila da je epizoda s njom završena, kad eto ti je opet, došla da pita dokle se stiglo sa kažnjavanjem. E tu mi je trpilo sasvim popustilo i proderem se: „Pusti me, ženo, prođe mi smak sveta!"
Prošlo par meseci od tog događaja, srećemo se po školi, nekad mi duhovito spusti, ja joj uzvratim i zaboravim. Mentalna gimnastika, sitno bockanje u granicama pristojnosti. Jednom smo se u zbornici prepucavale dobrih pola sata oko toga da li je veća budala inženjer iz Pičkovca koji radi u školi (to na moj račun) ili nesuđeni sudija koji iz Prestonice dolazi u provinciju da predaje Ustav bezobraznicima. Ja zapela k'o sivonja da su to naši izbori, pa kakvi god da su - ko sme da im sudi, ona uporna da smo žrtve roditelja, muža, dece... Aaaaj, što volim kad mi takva žrtva naiđe. Ako ti se, već, ne sviđaju roditelji i ono što misliš da su od tebe napravili, je l te ter'o neko da se udaješ i rađaš decu? Prisutni prestali da dišu, lepo vidim da jedva suzbijaju smeh, a mene krenulo - ona jednu, ja sto i jednu! Što sam bila duhovita, došlo mi da sama sebi aplaudiram posle nekih replika!
Sutradan me dočekala prijava za mobing, a u njoj uredno popisano kad sam je sve za srce ujela, počev od smaka sveta! I aj sad, na stranu što je taj mobing stvarno gadna stvar i što stvari stoje tako da ne treba ona da dokazuje moju lošu nameru, to je podrazumevano, nego ja moram da se branim i za ono što nisam ni pomislila. Pa se tu uključile službe, pa piši izjave, pa pozivaj svedoke, pa suočavanje pred „mirovnim većem", a da ne pominjem priče po kuloarima. Kuku! Žena postade žrtva, bre, a ja zločinac neviđeni. „U pravu je", kažu mi neki „ti baš umeš da saspeš čoveku u lice. Misliš da je to prijatno?" Ama ne mislim, samo ne znam što se kači sa mnom kad ne može da izdrži ni jednu rundu na nogama! „Eto vidiš kakva si. To je za tebe samo epizoda, a nekome se ceo život sruši kad ga potkačiš. Ko zna u šta si je pogodila!"
Au, mislim se, izeš život koji se tako lako sruši. Pa ja bih dosad sto puta umrla da sam svaku reč uzimala k srcu! Uostalom, zaboli i mene, samo to ne pokazujem. Boli me što očekujete sve, a ne dajete ništa. Boli me kad lažete da sam vam nešto uskratila, a niste ni tražili. Boli me kad tražite nemoguće, pa se rascevljate što to niste dobili. Boli me što se stalno nešto žalite i kukate da se ništa ne dešava, a kad treba da se desi to što priželjkujete, svi imate preča posla. Boli me što sebi dozvoljavate drskost, a kad vam uzvratim to je mobing. Boli me što svi znate kroz šta sam prolazila, a sad se pravite blesavi. Boli me što sam vam prijatelj samo dok vam ispunjavam želje.
Ali nije mi svejedno, priznajem. Malo i strepim kako će sve to da se završi. Savetovali me da se ne upuštam u dalje dokazivanje nevinosti, kažu - samo ću se još više ukopati. I ja šta ću, stiskam usne, a u meni proključalo. Kako bih joj sasula sve u facu, ne bi se oporavila do kraja radnog veka, ni ona ni ove što arbitriraju, ali ćutim i čekam da prođe.
I prošlo je, sve prođe. Potpisale smo ugovor o nenapadanju i dobile lice koje će da prati koliko se pridržavamo istog. Posle je počeo raspust i ta stvar se nekako rasplinula. I sigurno bih je zaboravila, jer ja volim da zaboravljam loše uspomene, ali škola ima dugo pamćenje i ne propušta priliku da te podseti na njih. Samo sam ja mnogo mudrija, pa više ne skačem na prvu loptu. Kad mi baš pukne trpilo, zamislim da je taj neko nestao. Precrtam ga u glavi i srcu i ne vidim ga više.
To im je gore od svađe.