ДЕВЕТ РЕПОВА ЛИСИЦЕ
У дневничким белешкама на почетку ФОРСИРАЊА РОМАНА-РЕКЕ Дубравке Угрешић (НИН-ова награда за роман године 1988. године – пре 30 година!) пише:
„.... Навратила је и моја пријатељица Сњежана и питала ме о чему ћу то писати. Па, ја бих о писцима, рекла сам. Па стално пишеш о писцима, рекла је. Само добри писци могу писати о било чему док лоши морају пазити на тему, додала је. Што могу кад волим писце зато што су тако мали, па ми их је жао, рекла сам ја...“
Те реченице су биле пророчке. У том роману и каснијих десетак књига есеја, прича и романа Дубравка Угрешић је заиста писала о писцима, писању, светским књижевним циркусима званим фестивали и симпозијуми и утврдила: писци јесу „мали“, али нема никога ко их због тога, или било чега другог, жали.
У истом роману од пре 30 година још једна страница је пророчка: остваривање „тоталне књижевне контроле“. У нашој епохи, пише Дубравка Угрешић, која је епоха Салијерија а не Моцарта, књижевност почива на идеји производње а производња се може контролисати. Књижевна шпијунажа, писци „из сенке“, психолошки рат, серије истих, празних, клонираних дела, рециклажа „недаровите свакидашњице“... Писци ће производити „књижевне хамбургере“, инсистирајући на „својим додацима“.
На многим страницама каснијих књига Дубравка Угрешић ће вишеструко доказати тачност горњих навода, не позивајући се на њих - рециклажа „недаровите свакидашњице“ давала јој је и превише материјала. Али њене теме нису таква клонирана дела: у роману „Лисица“ то су Набоков, Пилњак и чак тројица Левина – припадника руске авангарде, затим само приповедање, емигрантски животи, различити начини производње писаца, између осталог и на „фенси“ универзитету „за креативни дизајн“ на коме је један од главних предмета – ногомет. Роман је уз то пун аутобиографских пасажа, дигресија и сећања која су потпуно уклопљена у структуру. Исписан је изузетним стилом, са пуном свешћу о множини значења и различитих тумачења истих појава или текста, без патетике и са много финог хумора и суптилне ироније.
“Лисица” је и једна могућа аутобиографија ДубравкеУгрешић која је мачистички и политички избачена из хрватске књижевности и олако проглашена издајицом и непријатељем. У “Лисици” („Booka“, Београд, 2017) описани су њени отац и мајка, њени московски студентски месеци и опијеност руском авангардом, затим деведесете године када Дубравка Угрешић одлази из Загреба и губи део идентитета.
Ту је и њена међународна каријера ауторке „економске, а не бизнис класе“, као и биографски и публицистички подаци о писцима и интелектуалцима који су најчешће избеглице: „Појединци које је мљела повијест тијеком цијелог 20. бурног стољећа, као што данашњица меље све оне невољнике који у потрази за сигурнијим животом опсједају еуропске границе“. У њему су и Трамп и Хилари Клинтон, љубавна прича са бившим судијом који је, зато што се изјаснио као Србин, остао без посла, Сребреница али и огорченост хрватским ратним и потоњим пљачкама, „чишћењем“ библиотека од српских и других „неподобних књига“, наставним програмом из кога су избачени партизани а остале усташе...
„... све нас нису победили ни Срби ни Хрвати већ људски олош, кримоси, убице... – на свим странама. Побиједило нас је одсуство воље да им се супротставимо“.
Књига која је портрет нашег времена и пророчких опомена.
Роману је наслов дала "Лисица" јер је она симбол лукавства и издаје: "На једној вишој разини, пише Дубравка Угрешић, лисица за мене представља естетске принципе руске авангарде који су за мене били формативни. Сви принципи руске авангарде су заправо принципи саботаже, издаје очекиваних принципа, успостављања нечега новога, игре с читатељем. Тако да лисица може бити занимљив симбол читавог сета авангардних поступака који се тичу и књижевности и било којег умјетничког дјела".
„Лисица“ почиње са коментарима приче Бориса Пилњака „Прича о томе како настају приче“, уз касније откривање многих „лисица“ у књижевним и другим круговима, а завршава се изванредним сумаром значења лисице која нема велику снагу ни нападну лепоту, мења своја лица и нарав и вечити је слепи путник и мигрант, осамљеник у сталном страху и бекству, прогнана и рањива.... Ако тако издржи хиљаду година добиће девет бујних репова са којима може да се размаше.
ТРИ ЦИТАТА
Pilnjakov domaćin i zemljak, sekretar sovjetskoga konzulata drug Džurba, vodi Pilnjaka u planinu iznad grada (Кобеа, Јапан - МА) da mu pokaže hram lisice. “Lisica je utjelovljenje lukavosti i izdaje. Ako se duh lisice useli u čovjeka, rod toga čovjeka je proklet. Lisica je totem pisaca”, piše Pilnjak. Hram je smješten u tami cedrova, na stijeni koja se obrušava u more, a na oltaru hrama odmaraju se lisice. Odatle puca pogled na planinski lanac i ocean, i neobično je tiho.
“Iznad Kobea u planinama... smješten je hram, posvećen bogu lisice. Na stijenama koje se obrušavaju u more, visoko iznad oceana, među višestoljetnim borovima, iznikao je cio grad. U tišini zvoni budističko zvono. Čim se dublje uđe u planinu, tim je pustije i tiše. I tamo stoje mali oltari, prepuni porculanskih lisica industrijske proizvodnje, po kvaliteti lošijih od lutkarskih lisičjih glava koje se prodaju na sajmištima budza- što. Uveče sam u Kobeu na bazaru kupio sebi deset takvih lisica za samo jedan japanski jen”, piše Pilnjak u knjizi Korijenje japanskoga sunca.
Na nas konstantno sipi i zasipa nas vulkanska prašina zaborava, zatrpava nas polako, pada u krpama sivi netopljivi snijeg. Svi smo fusnote, mnoge od nas nikada neće imati priliku da budu pročitane, svi smo u stalnoj i žestokoj borbi za svoj život, za život fusnote, za to da ostanemo na površini prije nego što ćemo, bez obzira na sve svoje napore, potonuti. Posvuda i stalno ostavljamo tragove o svome postojanju, o svojoj borbi protiv besmisla. I što je besmisao veći, to je naša borba žešća – mein kampf, min kamp, mia lotta, muj boj, mijn strijd, minun taistelu, mi lucha, my struggle, moja borba... Ostavljamo za sobom tisuće fotografija i videozapisa koje ne stižemo pregledati; ako nakon nekoliko godina slučajno naletimo na snimak, više ne znamo ni gdje je snimljen, ni kada, ni tko su ljudi oko nas, niti smo sigurni da smo to na snimku mi. Ostavljamo za sobom vulkansku prašinu; novi slojevi prekrivaju stare. Male modre lisice iz japanskih anime-filmova, s očima okruglim poput biljarskih kugli, svojim modrim repovima čiste, metu, zameću i Pilnjakovu priču, i svoju vlastitu mitološku povijest, da bi nas na kraju uspavale modrim smijehom zaborava.
Дубравка Угрешић (1949.) је аутор низа прозних књига преведених на више од 20 језика. Међу њима су најпозантије "Поза за прозу" (1978.), "Штефица Цвек у раљама живота" (1981.), "Живот је бајка" (1983.), "Форсирање романа-реке" (1988.), "Култура лажи" (1996.), "Музеј безувјетне предаје" (1998.), "Забрањено читање" (2001.), "Министарство боли" (2004.), "Никог нема дома“ и "Модерна бајка"(2005.), "Баба Јага је снијела јаје" (2008.). Посебно запажена због иновативног приступа есејистици, Угрешић објављује у низу европских и америчких књижевних часописа и новина.
Ево и приказа „Лисице“ у хрватској књижевној критици, чији пасуси о књижевној сцени могу, „посрбљени“, да се односе и на српске књижевне и друштвене прилике.
KNJIŽEVNA KRITIKA: DUBRAVKA UGREŠIĆ
IZVAN KRUGA PALANKE - KATARINА LUKETIĆ
Od njezina prethodnog romana Baba Jaga je snijela jaje do najnovijeg Lisica prošlo je devet godina i u tom vremenu je Dubravka Ugrešić objavila nekoliko odličnih esejističkih knjiga – nagrađivanih u inozemstvu, čitanih u regiji, a u domaćoj akademsko-kritičarskoj sredini ne skroz prešućenih, ali ipak marginaliziranih.
Vremena u kojima je Ugrešić bila prokazivana kao vještica koja u inozemstvu čara protiv domovine i ne želi se prilagoditi novom dobu, nisu sasvim prošla. Istina, njezine knjige danas imaju hrvatskog izdavača i o njima se govori u medijima, a kritiku 1990-ih artikuliraju u javnosti često mnogi autori.
No, samo se površina uglancala, dok su dublji društveni slojevi i dalje crvotočni. Ugrešić je zapravo ostala u akademskoj optici nacionalista i nadalje 'neugodna činjenica' – politički nepodobna i beskompromisna, ali vani često nagrađivana i višestruko prevođena.
No, na to što je dio, već skoro senilne, akademske scene ignorira ili omalovažava, istovremeno uzdižući prosječna domoljubna piskarala, često iz endehazijskog razdoblja – a jedan takav 'povjesnik' je ove godine dobio najvišu državnu nagradu za kulturu za baš takvo životno djelo – ne bi se trebalo osvrtati. Život književnosti, na sreću, ne može se ukrotiti rigidnim mjerama. Književnost izmiče kontroli akademika, a njihove nacionalističke projekcije što jest i što nije vrijedno toliko su promašene i anakrone da ih malo tko izvan akademske bare i odbora državnih nagrada smatra utjecajnima.
Odraz novog svijeta
U tih devet godina razmaka od jednog do drugog romana Ugrešić je objavila, rekoh, niz odličnih eseja u zbirkama Napad na minibar i Europa u sepiji. Pisala je o migrantima i stranim radnicima, svom i tuđem lutalaštvu, nesigurnosti, nepripadanju i fluidnom životu bez uporišta, trendovima megapolisa i provincija, kulturi amatera, devalvaciji književnih vrijednosti i prividu slobode u umjetnosti, tj. o tome kako nacija, država, tržište i analfabetska publika oblikuju naš novi svijet.
I roman Lisica dijelom problematizira te teme, pa je riječ o fikcionalizaciji – prevođenju u pripovjedački diskurs i komponiranju u romanesknu formu, onih značenja, razmišljanja i opsesija koji su duže prisutni u autoričinu esejizmu. Uz to, Lisica se značenjski i poetički vezuje uz prethodne romane, pa je Babi Jagi bliska po igri s mitovima i bajkama te duhovitim pasažima o ženama i 'ženskom mjestu' u književnosti, dok s Forsiranjem romana reke ijeli opise književničko-akademskog miljea i odmjeravanja snaga.
No, Lisica je po mnogočemu i drukčija: po otvaranju prema svijetu i promijeni pogleda na dom i egzil, po fragmentiranju i krojenju teksta iz značenjskih krpica i po fokusiranju na pitanja smisla i odgovornosti pisanja.
Roman uključuje različite prostore i mikrokozme: Rusiju, Japan i Europu, Napulj i Amsterdam, drvenu kućicu u selu Kuruzovac, moskovsku socijalističku svakodnevicu i japanska svetišta. U tom smislu Ugrešić je možda izgubila utočište u domaćoj kulturi, ali joj se svijet otvorio i u njenu literaturu je ušlo toliko različitih kulturoloških referenci i poticaja da ta literatura vrlo dobro reflektira suvremeni globalizirani svijet, hibridne kulture/identitete i transnacionalna kretanja. Gubitak doma, nesigurnost, obespravljenost i sl. – danas to, pa i mnogo gore, proživljavaju stotine tisuća migranata iz Afrike, s Bliskog Istoka i tzv. perifernih europskih zemalja koje se, s namjerom, ostavljaju u nižim brzinama. U takvoj situaciji – Ugrešić dobro procjenjuje – nema smisla dramatizirati vlastiti egzil i stalno izlagati istočnoeuropsku sudbinu kao memorabiliju patnje.
Kad pisac ukrade priču
Roman počinje prisjećanjem na ruskog avangardista Borisa Pilnjaka i njegovu Priču o tome kako nastaju priče, zapravo njegovu priču o priči japanskog pisca Tagakija u kojoj je ovaj ispričao 'goli život' svoje žene, ruske doseljenice. Ona pak dugo nije znala da je predmet promatranja i opisivanja (zbog nepoznavanja japanskoga) i razlog slave svoga muža. Riječ je tu o višestrukoj izdaji: onoj koju čini japanski pisac literarizirajući svakodnevicu vlastite žene, onoj koju čini Boris Pilnjak, onoj koju čini pripovjedačica, a vjerojatno i ovoj koju činimo mi čitajući i procjenjujući život drugih.
Lisica – ta 'prevarantica, trikster, demon, vještica', biće kojem se u Japanu, u tradiciji pronalaženja svetoga u prirodnim pojavama i životinjama, podižu hramovi – kod Pilnjaka je totem pisca. Naime, pisac-lisica krade i prisvaja tuđu priču, spretno i lukavo ono istinito ili moguće transponira u djelo. Danas je pak 'rod lisice blagoslovljen', jer 'izlagati svakodnevno svoj i tuđi život nije više pitanje etike i izbora, nego automatizma: svi to rade, i sve se to očekuje i od nas'.
Unatoč takvim riječima, na djelu nije moraliziranje o nekom književnom 'padu', već dobro poznata (samo)ironija ove autorice. Naravno, i ona je lisica, i ona želi ukrasti priču i uspjeti, i ona pribjegava lukavstvu i hvasta se svojim kitnjastim repom. Na kraju, i pred njom stoji jednaka spisateljska dilema: 'je li ljepše sanjati da ćeš napisati remek-djelo ili uspjeti napisati prosječno djelo'.
U nastavku romana autorica tako krade i obrađuje i vlastito i tuđe iskustvo, pa je priča složena od različitih dijelova, kamenčića i drangulija (jer ona je, kako je jednom napisala: kamenščica) i različitih pristupa. Tako u drugom poglavlju u ja-formi pripovijeda o književnoj večeri u Napulju na kojoj gostuje zajedno s udovicom poznatog pisca. Najvećim dijelom je to dijalog između pripovjedačice i udovice, pa tekst djeluje kao parafraza žanra filozofskih dijaloga, začinjena ironijom koja je i ovdje sredstvo protiv književne pompoznosti. U dijalogu se razotkrivaju mehanizmi književne industrije, režiranje nečije književne slave i razne silnice koje dovode do toga da se neki pisac reprezentira kao Pisac.
'Svijet je minsko polje'
Poput prvog, i drugo poglavlje je zapravo preludij za 'pravi' roman, priprema za uzlet u fikciju. U trećem poglavlju se pak odvija slobodan let fikcijskom šumom, tu se razvija 'prava' romaneskna fabula, i u drugoj verziji ono bi i moglo prerasti u cijeli roman.
Ali to više ne bi bio isti roman iste autorice: roman o piscima-lisicama, izdaji i odgovornosti pisanja, o svome mjestu unutar literature i mukama stvaranja priče.
To treće poglavlje – kao treća, bajkovita sreća u pokušaju pričanja priče – govori o ljubavi i domu, povratku i potiskivanju usamljenosti. Ali, iznova je tu ironija i poigravanje s visokim i niskim obrascima (kao u Štefici Cvek), pa spisateljica/prevarantica/lisičica maskira tragove i piše: 'Sve djevojčice pišu ljubavne romane, svi dječaci zapise iz podzemlja'. Ljubavni susret na kraju završava nesrećom, junak strada, junakinja pali kuću (pali prošlost) i odlazi. Siguran i trajan dom zapravo nigdje ne postoji, na što upućuju i riječi: 'Svijet je minsko polje, i nema drugog doma do tog'.
U iduća dva poglavlja pripovjedačica se iznova okreće referencijama, esejizmu i ruskoj literaturi, ovaj puta Nabokovu i zaboravljenim pripadnicima skupine Oberiu koje je sama Ugrešić davno – u vrijeme dok je pripadala poznatoj rusističkoj školi u Zagrebu – otkrila u svojim znanstvenim radovima. Ti dijelovi romana povremeno izazivaju zamor, a čitatelj koji ne poznaje dovoljno svijet ruskih 'heretika i sanjara', vjerojatno neće uloviti sve signale i aluzije.
'Obudovjela lisica'
Završno poglavlje je naglašeno autobiografsko i počinje sasvim ugrešićijanski, u ritmu poskočice, s bugarskom narodnom pjesmom o obudovjeloj lisici. U tom poglavlju stvari sjedaju na svoje mjesto i slično kao što je Calvino majstorski u Ako jedne zimske noći jedan putnik ispisao cijeli roman od pokušaja da ispiše roman, tako i Ugrešić uspijeva sklopiti jedinstvenu priču od pabiraka raznih priča. Ona pokazuje da priča može nastati od svakojakog materijala i da roman može biti napisan na temelju svačijeg iskustva. Najvažnije je zapravo 'imati dobar razlog zašto ta, baš ta priča mora biti ispričana'.
Lisica je tako prije svega roman o književnosti, pripovijedanju, pričama i piscu-lisici koji mora biti lukav i dosljedan sebi da se ne bi trajno izgubio u šikarama beskrajnih mogućnosti. Takve teme, kako god bile obrađene, teško da u 'novom dobu' imaju izgleda za masovni književni uspjeh. Ugrešić je toga svjesna, pa spominje vlastito gubitništvo, osjećaj da je tvoje vrijeme na izmaku, o čemu je nadahnuta romanom Zavist Jurija Oleše napisala sjajne opservacije u Europi u sepiji.
Iako je vidljivo muči pitanje cijene literarnog uspjeha i vlastiti status unutar književne industrije, ona ne može iskočiti iz svoga lisičjeg krzna. Ugrešić ima dobrih razloga zašto godinama ispisuje ove a ne druge priče, na ovakav a ne drukčiji način. Nekim će čitateljima pri tome biti važnije jedne knjige – kao meni Baba Jaga – a nekim druge – kao moguće vama Lisica. Imati razloga za priču je preduvjet dobre književnosti, a Ugrešić je uvijek imala razlog i slijedila trag prave lovine.
Првих 40 страница књиге можете прочитати овде:
http://www.delfi.rs/_img/artikli/2017/10/lisica.pdf