Kultura| Literatura| Umetnost

Devet repova lisice

amika RSS / 06.11.2017. u 17:52

ДЕВЕТ РЕПОВА ЛИСИЦЕ

У дневничким белешкама на почетку ФОРСИРАЊА РОМАНА-РЕКЕ Дубравке Угрешић (НИН-ова награда за роман године 1988. године – пре 30 година!) пише:

„.... Навратила је и моја пријатељица Сњежана и питала ме о чему ћу то писати. Па, ја бих о писцима, рекла сам. Па стално пишеш о писцима, рекла је. Само добри писци могу писати о било чему док лоши морају пазити на тему, додала је. Што могу кад волим писце зато што су тако мали, па ми их је жао, рекла сам ја...“

Те реченице су биле пророчке. У том роману и каснијих десетак књига есеја, прича и романа Дубравка Угрешић је заиста писала о писцима, писању, светским књижевним циркусима званим фестивали и симпозијуми и утврдила: писци јесу „мали“, али нема никога ко их због тога, или било чега другог, жали.

knjige_foto__display.jpg

У истом роману од пре 30 година још једна страница је пророчка: остваривање „тоталне књижевне контроле“. У нашој епохи, пише Дубравка Угрешић, која је епоха Салијерија а не Моцарта, књижевност почива на идеји производње а производња се може контролисати. Књижевна шпијунажа, писци „из сенке“, психолошки рат, серије истих, празних, клонираних дела, рециклажа „недаровите свакидашњице“... Писци ће производити „књижевне хамбургере“, инсистирајући на „својим додацима“.

На многим страницама каснијих књига Дубравка Угрешић ће вишеструко доказати тачност горњих навода, не позивајући се на њих - рециклажа „недаровите свакидашњице“ давала јој је и превише материјала. Али њене  теме нису таква клонирана дела: у роману „Лисица“ то су Набоков, Пилњак и чак тројица Левина – припадника руске авангарде, затим само приповедање, емигрантски животи, различити начини производње писаца, између осталог и на „фенси“ универзитету „за креативни дизајн“ на коме је један од главних предмета – ногомет. Роман је уз то пун аутобиографских пасажа, дигресија и сећања која су потпуно уклопљена у структуру. Исписан је изузетним стилом, са пуном свешћу о множини значења и различитих тумачења истих појава или текста, без патетике и са много финог хумора и суптилне ироније.

dubravka-ugre%C5%A1i%C4%87-lisica-1000x500.jpg


“Лисица” је и једна могућа аутобиографија ДубравкеУгрешић која је мачистички и политички избачена из хрватске књижевности и олако проглашена издајицом и непријатељем. У “Лисици” („Booka“, Београд, 2017) описани су њени отац и мајка, њени московски студентски месеци и опијеност руском авангардом, затим деведесете године када Дубравка Угрешић одлази из Загреба и губи део идентитета.

Ту је и њена међународна каријера ауторке „економске, а не бизнис класе“, као и биографски и  публицистички подаци о писцима и интелектуалцима који су најчешће избеглице: „Појединци које је мљела повијест тијеком цијелог 20. бурног стољећа, као што данашњица меље све оне невољнике који у потрази за сигурнијим животом опсједају еуропске границе“. У њему су и Трамп и Хилари Клинтон, љубавна прича са бившим судијом који је, зато што се изјаснио као Србин, остао без посла, Сребреница али и огорченост хрватским ратним и потоњим пљачкама, „чишћењем“ библиотека од српских и других „неподобних књига“, наставним програмом из кога су избачени партизани а остале усташе...

„... све нас нису победили ни Срби ни Хрвати већ људски олош, кримоси, убице... – на свим странама. Побиједило нас је одсуство воље да им се супротставимо“.

Књига која је портрет нашег времена и пророчких опомена.

 Роману је наслов дала "Лисица" јер је она симбол лукавства и издаје: "На једној вишој разини, пише Дубравка Угрешић, лисица за мене представља естетске принципе руске авангарде који су за мене били формативни. Сви принципи руске авангарде су заправо принципи саботаже, издаје очекиваних принципа, успостављања нечега новога, игре с читатељем. Тако да лисица може бити занимљив симбол читавог сета авангардних поступака који се тичу и књижевности и било којег умјетничког дјела".

„Лисица“ почиње са коментарима приче Бориса Пилњака „Прича о томе како настају приче“, уз касније откривање многих „лисица“ у књижевним и другим круговима, а завршава се изванредним сумаром значења лисице која нема велику снагу ни нападну лепоту, мења своја лица и нарав и вечити је слепи путник и мигрант, осамљеник у сталном страху и бекству, прогнана и рањива.... Ако тако издржи хиљаду година добиће девет бујних репова са којима може да се размаше.

ТРИ ЦИТАТА

Pilnjakov domaćin i zemljak, sekretar sovjetskoga konzulata drug Džurba, vodi Pilnjaka u planinu iznad grada (Кобеа, Јапан - МА) da mu pokaže hram lisice. “Lisica je utjelovljenje lukavosti i izdaje. Ako se duh lisice useli u čovjeka, rod toga čovjeka je proklet. Lisica je totem pisaca”, piše Pilnjak. Hram je smješten u tami cedrova, na stijeni koja se obrušava u more, a na oltaru hrama odmaraju se lisice. Odatle puca pogled na planinski lanac i ocean, i neobično je tiho.

“Iznad Kobea u planinama... smješten je hram, posvećen bogu lisice. Na stijenama koje se obrušavaju u more, visoko iznad oceana, među višestoljetnim borovima, iznikao je cio grad. U tišini zvoni budističko zvono. Čim se dublje uđe u planinu, tim je pustije i tiše. I tamo stoje mali oltari, prepuni porculanskih lisica industrijske proizvodnje, po kvaliteti lošijih od lutkarskih lisičjih glava koje se prodaju na sajmištima budza- što. Uveče sam u Kobeu na bazaru kupio sebi deset takvih lisica za samo jedan japanski jen”, piše Pilnjak u knjizi Korijenje japanskoga sunca.

Na nas konstantno sipi i zasipa nas vulkanska prašina zaborava, zatrpava nas polako, pada u krpama sivi netopljivi snijeg. Svi smo fusnote, mnoge od nas nikada neće imati priliku da budu pročitane, svi smo u stalnoj i žestokoj borbi za svoj život, za život fusnote, za to da ostanemo na površini prije nego što ćemo, bez obzira na sve svoje napore, potonuti. Posvuda i stalno ostavljamo tragove o svome postojanju, o svojoj borbi protiv besmisla. I što je besmisao veći, to je naša borba žešća – mein kampf, min kamp, mia lotta, muj boj, mijn strijd, minun taistelu, mi lucha, my struggle, moja borba... Ostavljamo za sobom tisuće fotografija i videozapisa koje ne stižemo pregledati; ako nakon nekoliko godina slučajno naletimo na snimak, više ne znamo ni gdje je snimljen, ni kada, ni tko su ljudi oko nas, niti smo sigurni da smo to na snimku mi. Ostavljamo za sobom vulkansku prašinu; novi slojevi prekrivaju stare. Male modre lisice iz japanskih anime-filmova, s očima okruglim poput biljarskih kugli, svojim modrim repovima čiste, metu, zameću i Pilnjakovu priču, i svoju vlastitu mitološku povijest, da bi nas na kraju uspavale modrim smijehom zaborava.

Дубравка Угрешић (1949.) је аутор низа прозних књига преведених на више од 20 језика. Међу њима су најпозантије "Поза за прозу" (1978.), "Штефица Цвек у раљама живота" (1981.), "Живот је бајка" (1983.), "Форсирање романа-реке" (1988.), "Култура лажи" (1996.), "Музеј безувјетне предаје" (1998.), "Забрањено читање" (2001.), "Министарство боли" (2004.), "Никог нема дома“ и "Модерна бајка"(2005.), "Баба Јага је снијела јаје" (2008.). Посебно запажена због иновативног приступа есејистици, Угрешић објављује у низу европских и америчких књижевних часописа и новина.

Ево и приказа „Лисице“ у хрватској књижевној критици, чији пасуси о књижевној сцени могу, „посрбљени“, да се односе и на српске књижевне и друштвене прилике. 

KNJIŽEVNA KRITIKA: DUBRAVKA UGREŠIĆ

IZVAN KRUGA PALANKE - KATARINА LUKETIĆ

Od njezina prethodnog romana Baba Jaga je snijela jaje do najnovijeg Lisica prošlo je devet godina i u tom vremenu je Dubravka Ugrešić objavila nekoliko odličnih esejističkih knjiga – nagrađivanih u inozemstvu, čitanih u regiji, a u domaćoj akademsko-kritičarskoj sredini ne skroz prešućenih, ali ipak marginaliziranih.

Vremena u kojima je Ugrešić bila prokazivana kao vještica koja u inozemstvu čara protiv domovine i ne želi se prilagoditi novom dobu, nisu sasvim prošla. Istina, njezine knjige danas imaju hrvatskog izdavača i o njima se govori u medijima, a kritiku 1990-ih artikuliraju u javnosti često mnogi autori.

No, samo se površina uglancala, dok su dublji društveni slojevi i dalje crvotočni. Ugrešić je zapravo ostala u akademskoj optici nacionalista i nadalje 'neugodna činjenica' – politički nepodobna i beskompromisna, ali vani često nagrađivana i višestruko prevođena.

No, na to što je dio, već skoro senilne, akademske scene ignorira ili omalovažava, istovremeno uzdižući prosječna domoljubna piskarala, često iz endehazijskog razdoblja – a jedan takav 'povjesnik' je ove godine dobio najvišu državnu nagradu za kulturu za baš takvo životno djelo – ne bi se trebalo osvrtati. Život književnosti, na sreću, ne može se ukrotiti rigidnim mjerama. Književnost izmiče kontroli akademika, a njihove nacionalističke projekcije što jest i što nije vrijedno toliko su promašene i anakrone da ih malo tko izvan akademske bare i odbora državnih nagrada smatra utjecajnima.

 

Odraz novog svijeta

U tih devet godina razmaka od jednog do drugog romana Ugrešić je objavila, rekoh, niz odličnih eseja u zbirkama Napad na minibar i Europa u sepiji. Pisala je o migrantima i stranim radnicima, svom i tuđem lutalaštvu, nesigurnosti, nepripadanju i fluidnom životu bez uporišta, trendovima megapolisa i provincija, kulturi amatera, devalvaciji književnih vrijednosti i prividu slobode u umjetnosti, tj. o tome kako nacija, država, tržište i analfabetska publika oblikuju naš novi svijet.

I roman Lisica dijelom problematizira te teme, pa je riječ o fikcionalizaciji – prevođenju u pripovjedački diskurs i komponiranju u romanesknu formu, onih značenja, razmišljanja i opsesija koji su duže prisutni u autoričinu esejizmu. Uz to, Lisica se značenjski i poetički vezuje uz prethodne romane, pa je Babi Jagi bliska po igri s mitovima i bajkama te duhovitim pasažima o ženama i 'ženskom mjestu' u književnosti, dok s Forsiranjem romana reke ijeli opise književničko-akademskog miljea i odmjeravanja snaga.

No, Lisica je po mnogočemu i drukčija: po otvaranju prema svijetu i promijeni pogleda na dom i egzil, po fragmentiranju i krojenju teksta iz značenjskih krpica i po fokusiranju na pitanja smisla i odgovornosti pisanja.

Roman uključuje različite prostore i mikrokozme: Rusiju, Japan i Europu, Napulj i Amsterdam, drvenu kućicu u selu Kuruzovac, moskovsku socijalističku svakodnevicu i japanska svetišta. U tom smislu Ugrešić je možda izgubila utočište u domaćoj kulturi, ali joj se svijet otvorio i u njenu literaturu je ušlo toliko različitih kulturoloških referenci i poticaja da ta literatura vrlo dobro reflektira suvremeni globalizirani svijet, hibridne kulture/identitete i transnacionalna kretanja. Gubitak doma, nesigurnost, obespravljenost i sl. – danas to, pa i mnogo gore, proživljavaju stotine tisuća migranata iz Afrike, s Bliskog Istoka i tzv. perifernih europskih zemalja koje se, s namjerom, ostavljaju u nižim brzinama. U takvoj situaciji – Ugrešić dobro procjenjuje – nema smisla dramatizirati vlastiti egzil i stalno izlagati istočnoeuropsku sudbinu kao memorabiliju patnje.

 

Kad pisac ukrade priču

Roman počinje prisjećanjem na ruskog avangardista Borisa Pilnjaka i njegovu Priču o tome kako nastaju priče, zapravo njegovu priču o priči japanskog pisca Tagakija u kojoj je ovaj ispričao 'goli život' svoje žene, ruske doseljenice. Ona pak dugo nije znala da je predmet promatranja i opisivanja (zbog nepoznavanja japanskoga) i razlog slave svoga muža. Riječ je tu o višestrukoj izdaji: onoj koju čini japanski pisac literarizirajući svakodnevicu vlastite žene, onoj koju čini Boris Pilnjak, onoj koju čini pripovjedačica, a vjerojatno i ovoj koju činimo mi čitajući i procjenjujući život drugih.

 

Lisica – ta 'prevarantica, trikster, demon, vještica', biće kojem se u Japanu, u tradiciji pronalaženja svetoga u prirodnim pojavama i životinjama, podižu hramovi – kod Pilnjaka je totem pisca. Naime, pisac-lisica krade i prisvaja tuđu priču, spretno i lukavo ono istinito ili moguće transponira u djelo. Danas je pak 'rod lisice blagoslovljen', jer 'izlagati svakodnevno svoj i tuđi život nije više pitanje etike i izbora, nego automatizma: svi to rade, i sve se to očekuje i od nas'.

Unatoč takvim riječima, na djelu nije moraliziranje o nekom književnom 'padu', već dobro poznata (samo)ironija ove autorice. Naravno, i ona je lisica, i ona želi ukrasti priču i uspjeti, i ona pribjegava lukavstvu i hvasta se svojim kitnjastim repom. Na kraju, i pred njom stoji jednaka spisateljska dilema: 'je li ljepše sanjati da ćeš napisati remek-djelo ili uspjeti napisati prosječno djelo'.

U nastavku romana autorica tako krade i obrađuje i vlastito i tuđe iskustvo, pa je priča složena od različitih dijelova, kamenčića i drangulija (jer ona je, kako je jednom napisala: kamenščica) i različitih pristupa. Tako u drugom poglavlju u ja-formi pripovijeda o književnoj večeri u Napulju na kojoj gostuje zajedno s udovicom poznatog pisca. Najvećim dijelom je to dijalog između pripovjedačice i udovice, pa tekst djeluje kao parafraza žanra filozofskih dijaloga, začinjena ironijom koja je i ovdje sredstvo protiv književne pompoznosti. U dijalogu se razotkrivaju mehanizmi književne industrije, režiranje nečije književne slave i razne silnice koje dovode do toga da se neki pisac reprezentira kao Pisac.

 

'Svijet je minsko polje'

Poput prvog, i drugo poglavlje je zapravo preludij za 'pravi' roman, priprema za uzlet u fikciju. U trećem poglavlju se pak odvija slobodan let fikcijskom šumom, tu se razvija 'prava' romaneskna fabula, i u drugoj verziji ono bi i moglo prerasti u cijeli roman.

Ali to više ne bi bio isti roman iste autorice: roman o piscima-lisicama, izdaji i odgovornosti pisanja, o svome mjestu unutar literature i mukama stvaranja priče.

To treće poglavlje – kao  treća, bajkovita sreća u pokušaju pričanja priče – govori o ljubavi i domu, povratku i potiskivanju usamljenosti. Ali, iznova je tu ironija i poigravanje s visokim i niskim obrascima (kao u Štefici Cvek), pa spisateljica/prevarantica/lisičica maskira tragove i piše: 'Sve djevojčice pišu ljubavne romane, svi dječaci zapise iz podzemlja'. Ljubavni susret na kraju završava nesrećom, junak strada, junakinja pali kuću (pali prošlost) i odlazi. Siguran i trajan dom zapravo nigdje ne postoji, na što upućuju i riječi: 'Svijet je minsko polje, i nema drugog doma do tog'.

U iduća dva poglavlja pripovjedačica se iznova okreće referencijama, esejizmu i ruskoj literaturi, ovaj puta Nabokovu i zaboravljenim pripadnicima skupine Oberiu koje je sama Ugrešić davno – u vrijeme dok je pripadala poznatoj rusističkoj školi u Zagrebu – otkrila u svojim znanstvenim radovima. Ti dijelovi romana povremeno izazivaju zamor, a čitatelj koji ne poznaje dovoljno svijet ruskih 'heretika i sanjara', vjerojatno neće uloviti sve signale i aluzije.

 

'Obudovjela lisica'

Završno poglavlje je naglašeno autobiografsko i počinje sasvim ugrešićijanski, u ritmu poskočice, s bugarskom narodnom pjesmom o obudovjeloj lisici. U tom poglavlju stvari sjedaju na svoje mjesto i slično kao što je Calvino majstorski u Ako jedne zimske noći jedan putnik ispisao cijeli roman od pokušaja da ispiše roman, tako i Ugrešić uspijeva sklopiti jedinstvenu priču od pabiraka raznih priča. Ona pokazuje da priča može nastati od svakojakog materijala i da roman može biti napisan na temelju svačijeg iskustva. Najvažnije je zapravo 'imati dobar razlog zašto ta, baš ta priča mora biti ispričana'.

Lisica je tako prije svega roman o književnosti, pripovijedanju, pričama i piscu-lisici koji mora biti lukav i dosljedan sebi da se ne bi trajno izgubio u šikarama beskrajnih mogućnosti. Takve teme, kako god bile obrađene, teško da u 'novom dobu' imaju izgleda za masovni književni uspjeh. Ugrešić je toga svjesna, pa spominje vlastito gubitništvo, osjećaj da je tvoje vrijeme na izmaku, o čemu je nadahnuta romanom Zavist Jurija Oleše napisala sjajne opservacije u Europi u sepiji.

Iako je vidljivo muči pitanje cijene literarnog uspjeha i vlastiti status unutar književne industrije, ona ne može iskočiti iz svoga lisičjeg krzna. Ugrešić ima dobrih razloga zašto godinama ispisuje ove a ne druge priče, na ovakav a ne drukčiji način. Nekim će čitateljima pri tome biti važnije jedne knjige – kao meni Baba Jaga – a nekim druge – kao moguće vama Lisica. Imati razloga za priču je preduvjet dobre književnosti, a Ugrešić je uvijek imala razlog i slijedila trag prave lovine.

Првих 40 страница књиге можете прочитати овде:

http://www.delfi.rs/_img/artikli/2017/10/lisica.pdf

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 



Komentari (27)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 19:01 06.11.2017

Добра Дубравка



Роману је наслов дала "Лисица" јер је она симбол лукавства и издаје:


Pu, opet nas oblatiše titoisti.
amika amika 19:30 06.11.2017

Re: Добра Дубравка

"Lisica je tako prije svega roman o književnosti, pripovijedanju, pričama i piscu-lisici koji mora biti lukav i dosljedan sebi da se ne bi trajno izgubio u šikarama beskrajnih mogućnosti".
korisnickoime-1 korisnickoime-1 19:25 06.11.2017

Vreme leti ali ne toliko brzo...

награда за роман године 1988. године – пре 40 година!




AH ta matematika i pisci...
amika amika 19:32 06.11.2017

Re: Vreme leti ali ne toliko brzo...

AH ta matematika i pisci..


Да, увек сам био јак у математици. Исправићу, мада ми 40 лепше звучи...
Черевићан Черевићан 00:05 07.11.2017

per aliud

stvari sjedaju na svoje mjesto

нарав наша
има разно лице
по потреби
што не и лисице
amika amika 03:22 07.11.2017

Re: per aliud

Док се Балкан још мешкољи
и док светлости још има
Господе подари сваком по жељи
И не заборави, молим те, не заборави
На мене!
tadejus tadejus 10:41 07.11.2017

Dubravka je kraljica

knjigu sam zbavila i pogledavam je svako jutro.. počinjem da čitam čim završim neki smor od knjige koju je preporučio jedan ovdašnji bloger.. nije sad bitno koji.. a i knjiga je dosadna pa nije bitno koja..
dobro tu i tamo nije toliko dosadna..
ali često jeste..
nego Dubravka je žena apsolutna kraljica, mislim da mi je omiljeni živi pisac na našem jeziku.. valjda jedina sa kojom bih stvarno željela da se sita ispričam..
eh da..
amika amika 12:39 07.11.2017

Re: Dubravka je kraljica

Dubravka je žena apsolutna kraljica, mislim da mi je omiljeni živi pisac na našem jeziku.


“Лисица” је и једна могућа аутобиографија ДубравкеУгрешић, сазнаћете многе детаље о њеном животу. Судећи по томе шта пише о љубави изгледа да живи сама, углавном у Амстердаму.
tadejus tadejus 12:55 07.11.2017

Re: Dubravka je kraljica

amika
Dubravka je žena apsolutna kraljica, mislim da mi je omiljeni živi pisac na našem jeziku.


“Лисица” је и једна могућа аутобиографија ДубравкеУгрешић, сазнаћете многе детаље о њеном животу. Судећи по томе шта пише о љубави изгледа да живи сама, углавном у Амстердаму.


pisala je i ranije dosta o sebi, npr. u Baba Jaga je snjela jaje.. i o svom djetinjstvu u Bugarskoj a i o životu u Amsterdamu..
a ima i dosta njenih eseja, Peččanik je prenosio neke..
u svakom slučaju mi je rijetko drag pisac..
amika amika 12:56 07.11.2017

Re: Dubravka je kraljica



изванредним сумаром значења лисице која нема велику снагу ни нападну лепоту, мења своја лица и нарав и вечити је слепи путник и мигрант, осамљеник у сталном страху и бекству, прогнана и рањива.... Ако тако издржи хиљаду година добиће девет бујних репова са којима може да се размаше.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 13:05 07.11.2017

Re: Dubravka je kraljica

amika


изванредним сумаром значења лисице која нема велику снагу ни нападну лепоту, мења своја лица и нарав и вечити је слепи путник и мигрант, осамљеник у сталном страху и бекству, прогнана и рањива.... Ако тако издржи хиљаду година добиће девет бујних репова са којима може да се размаше.


Паганске глупошћи о нама.
amika amika 18:42 07.11.2017

Re: Dubravka je kraljica

Паганске глупошћи о нама.


Ти већ имаш три репа, кад си тако искључив. Има појава о којима ваша висост и не сања...
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 07:28 08.11.2017

Re: Dubravka je kraljica

Има појава о којима ваша висост и не сања...



E, zar je moguće da postoje takve mistične pojave koje meni nisu poznate?

amika amika 09:19 08.11.2017

Re: Dubravka je kraljica

E, zar je moguće da postoje takve mistične pojave koje meni nisu poznate?

Био једном неки зао дух, један од најгорих - сам ђаво. Једног дана, у свом нарочитом расположењу, направи огледало у коме се све што је лепо и добро потпуно расплињавало и губило, а оно што не ваља и што је ружно је постајало још горе. И природа и људи у њему су били толико искривљени да се готово нису могли препознати. Ђаво је био врло задовољан и лепо се забављао.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 11:18 08.11.2017

Re: Dubravka je kraljica

Шта хоће писац да каже невешто се служећи туђим речима?
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 18:15 08.11.2017

Re: Dubravka je kraljica

alo, zemo, šta si 'teo da kažeš, da sam ja, Srki, šejtan? il' da mi upala šejtanova kristalna prašina u čuku?
JJ Beba JJ Beba 19:46 07.11.2017

carica

ne treba zaboraviti njen po meni najbolji prevod Harmsa ("Slućaj Harms" )
amika amika 22:18 07.11.2017

Re: carica

ne treba zaboraviti njen po meni najbolji prevod Harmsa ("Slućaj Harms" )


[url=http://www.dubravkaugresic.com/]

Сајт Дубравке Угрешић
[/url]

http://www.dubravkaugresic.com/

Линк
tasadebeli tasadebeli 22:28 07.11.2017

Re: carica

JJ Beba
ne treba zaboraviti njen po meni najbolji prevod Harmsa ("Slućaj Harms" )












Slikar je odmah problijedio kao platno,
I k’o prutić se zaljuljao,
I iznenada preminuo.
Iznose ga. [143]

Художник тут же побледнел как полотно,
И как тростинка закачался,
И неожиданно скончался.
Его выносят. [I, 273]



The translator makes some interesting moves in Nule i ništice: for the 1925 short
prose text “Basnja” [Fable], she renders Harms’s “волшебница” [enchantress] (II, 118) as “vila” (47) – a powerful South Slavic female folk spirit perhaps closest in English to
a fairy (and familiar to young readers in the West thanks to J. K. Rowling and the Bulgarian quidditch team).



(The water of life, Resuscitating Russian avant-garde authors in Croatian and Serbian translations, Sibelan Forrester, Swarthmore College, Swarthmore, Pennsylvania, USA)


из:


(Contexts, Subtexts and Pretexts, Literary translation in Eastern Europe and Russia, Edited by Brian James Baer, Kent State University, 2011)

(ЛИНК, страна 118)











И само да знате, драга моја, да имате веома лепе чарапе.



SMETNJA

Pronin reče:

– Imate veoma lepe čarape.

Irina Mazer reče:

– Sviđaju vam se moje čarape?

Pronin reče:

– O, da. Veoma. – I dodirnu ih rukom.

Irina reče:

– A zašto vam se sviđaju moje čarape?

Pronin reče:

– Veoma su glatke.

Irina podiže svoju suknju i reče:

– A vidite li, kako su one dugačke?

Pronin reče:

– Jao, da, da.

Irina reče:

– A evo ovde se one već završvaju. Ovde više ide gola noga.

– Jao, kakva noga! – reče Pronin.

– Imam veoma debele noge – reče Irina. – A i u kukovima sam jako široka.

– Pokažite – reče Pronin.

– Ne mogu – reče Irina – bez trikoa sam.

Pronin kleknu ispred nje.

Irina reče:

– Zašto ste kleknuli?

Pronin joj poljubi nogu malo poviše čarape i reče:

– Eto zašto.

Irina reče:

– Zašto mi nagore podižete suknju? Rekla sam vam da sam bez trikoa.

Ali Pronin joj i pored toga podiže suknju i reče:

– Ništa, ništa.

– Kako, kako to, ništa? – reče Irina.

Ali ovde je neko zakucao na vrata. Irina brzo namesti svoju suknju, a Pronin ustade sa poda i priđe prozoru.

– Ko je? – upita Irina kroz vrata.

– Otvorite vrata – reče oštar glas.

Irina otvori vrata, i u sobu uđe čovek u crnom kaputu i dubokim čizmama. Za njim su ušla dva vojnika, nižih činova, s puškama u rukama, a za njima domar. Niži činovi se zaustaviše pokraj vrata, a čovek u crnom kaputu priđe Irini Mazer i reče:

– Vaše prezime?

– Mazer – reče Irina.

– Vaše prezime? – upita čovek u crnom kaputu, obraćajući se Proninu.

Pronin reče:

– Prezivam se Pronin.

– Imate li oružje? – upita čovek u crnom kaputu.

– Nemam – reče Pronin.

– Sedite ovamo – reče čovek u crnom kaputu, pokazujući Proninu na stolicu.

Pronin sede.

– A vi – reče čovek u crnom kaputu, obraćajući se Irini – obucite vaš kaput. Morate da pođete sa nama.

– Zašto? – upita Irina.

Čovek u crnom kaputu nije odgovorio.

– Treba da se preobučem – reče Irina.

– Ne – reče čovek u crnom kaputu.

– Ali moram da još nešto obučem – reče Irina.

– Ne – reče čovek u crnom kaputu.

Irina je ćuteći obukla svoju kratku bundu.

– Zbogom – reče Proninu.

– Svaki razgovor je zabranjen – reče čovek u crnom kaputu.

– A ja takođe idem sa vama? – upita Pronin.

– Da. – reče čovek u crnom kaputu. – Oblačite se.

Pronin ustade, skinu sa čiviluka svoj kaput i kapu, obuče se i reče:

– Pa, spreman sam.

– Idemo – reče čovek u crnom kaputu.

Niži činovi i domar zalupaše đonovima.

Svi su izašli u hodnik.

Čovek u crnom kaputu je zaključao vrata Irinine sobe i zapečatio ih sa dva mrka pečata.

– Hajde, napolje – reče.

I svi izađoše iz stana, glasno zalupivši spoljašnjim vratima.

Danil Harms

(1940.)
amika amika 23:01 07.11.2017

Re: carica

Zaista, kako nastaju priče? Pilnjak je živio u vremenu kada je
književna riječ bila jaka i važna, a filmska slika uzbudljiva i mlada.
Ja živim u vremenu kada su riječi stjerane u kut. Kako očekivati da
su korisnici novih tehnologija, koji su prošli kroz fizičku i mentalnu
metamorfozu, čiji se jezik sastoji od slika i simbola – spremni
da pročitaju nešto što se još donedavno zvalo književnim tekstom,
a danas se pojavljuje pod opće usvojenim nazivom knjiga?

Progoni me osjećaj da živim u vremenskom trenutku iz kojega
je definitivno istisnuta magičnost,
iako pritom ne bih znala objasniti
što je to, ni čemu to služi, ni zašto bi prošla vremena bila bolja
od današnjega. Svatko tko se usudi uspoređivati različita vremena
ne samo da otvara mogućnost da bude u krivu nego najčešće i jest
u krivu. Mnogi prošli trenuci čine nam se magičnima, naprosto
zato jer nismo njihovi neposredni svjedoci, ili smo to bili, ali ti su
trenuci nepovratno prošli. Zašto Pilnjakova junakinja Sofija ostaje
jednako privlačnom, bez obzira na Pilnjakove napore da je ogoli,
i zašto uvijek iznova prečitavam Pilnjakovu priču, jednako očarana
njegovim umijećem da je ispriča? Posve je moguće i to da je magičnost
krivo izabrana riječ.
Dubravka Ugrešić 31 LISICA
tasadebeli tasadebeli 10:30 08.11.2017

Re: carica

amika

Dubravka Ugrešić

Zaista, kako nastaju priče?



Их!

И када снимаш филм, ти причаш причу. И када држиш час у школи, ти причаш причу. И када пишеш по Блогу, ти причаш причу.

Неће реч (па самим тим причање прича) никада бити стерано у ћошак.





O PRIČI I PRIČANJU ( GOVOR IVE ANDRIĆA PRILIKOM DODJELE NOBELOVE NAGRADE)


Moja domovina je zaista "mala zemlja među svetovima", kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju sveta na njene kulturne napore, i to upravo u vreme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih dela počela da prodire u svet, u opravdanoj težnji da svetskoj književnosti i ona dâ svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam srećan što vam u ovom trenutku i sa ovog mesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno ali iskreno da izrazim.

Nešto teži i složeniji je drugi deo mog zadatka: da kažem nekoliko reči u vezi sa pripovedačkim delom pisca kome ste ukazali čast svojom nagradom.

Ali kad je u pitanju pisac i njegovo delo, zar ne izgleda pomalo kao nepravda da se od onog koji je stvorio neko umetničko delo, pored toga što nam je dao svoju kreaciju, dakle deo sebe, očekuje da kaže nešto i o sebi i o tom delu? Ima nas koji smo više skloni da na tvorce umetničkih dela gledamo bilo kao na neme, odsutne savremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umetničkih dela čistiji i jasniji ako se ne meša sa živim glasom njegovog stvaraoca. Takvo shvatanje nije ni usamljeno ni novo. Još Monteskije je tvrdio da "pisci nisu dobre sudije svojih dela". Sa divljenjem i razumevanjem sam nekad pročitao Geteovo pravilo: "Umetnikovo je da stvara a ne da govori!" Kao što sam mnogo godina docnije sa uzbuđenjem naišao na istu misao, sjajno izraženu, kod neprežaljenog Albera Kamija.

Stoga bih želeo da težište ovog kratkog izlaganja postavim, kao što je po mom mišljenju pravo i umesno, na razmatranje o priči i pričanju uopšte. Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča sâmo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni pre vremena od života-krvnika, nisu stigli da se izraze? Ili to pripovedač možda priča sâm sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj tog pričanja da nam osvetli, bar malo, tamne puteve na koje nas često život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumemo uvek, kaže nešto više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo da saznamo i shvatimo; tako da često tek iz reči dobrog pripovedača saznamo šta smo učinili a šta propustili, šta bi trebalo činiti a šta ne. Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih bar mogao naslutiti, ako ne saznati smisao te istorije. I to bez obzira na to da li obrađuje prošlost ili sadašnjost.

Kad je reč o pripovedanju koje ima za predmet prošlost, treba napomenuti da ima shvatanja prema kojima bi pisati o prošlosti trebalo da znači prenebregnuti sadašnjicu i donekle okrenuti leđa životu. Mislim da se pisci istorijskih pripovedaka i romana ne bi složili sa tim i da bi pre bili skloni da priznaju da sâmi stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog što se zove sadašnjost u ono što smatramo prošlošću, da sa lakoćom kao u snu, prelaze pragove stoleća. Najposle, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i istim problemima? Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek.

Tako, i s one strane crte koja proizvoljno deli prošlost od sadašnjosti pisac susreće tu istu čovekovu sudbinu koju on mora uočiti i što bolje razumeti, poistovetiti se sa njom, i svojim dahom i svojom krvlju je grejati, dok ne postane živo tkanje priče koju on želi da saopšti čitaocima, i to što lepše, što jednostavnije, i što ubedljivije.

Kako da se to postigne, kojim načinom i kojim putevima? Jedni to postižu slobodnim i neograničenim razmahom mašte, drugi dugim i pažljivim proučavanjerm istorijskih podataka i društvenih pojava, jedni poniranjem u suštinu i smisao minulih epoha, a drugi sa kapricioznom i veselom lakoćom kao onaj plodni francuski romansijer koji je govorio: "Šta je istorija? Klin o koji ja vešam svoje romane." Ukratko, sto načina i puteva može postojati kojima pisac dolazi do svoga dela, ali jedino što je važno i presudno, to je delo sâmo.

Pisac istorijskih romana mogao bi na svoje delo da stavi kao natpis i kao jedino objašnjenje svega, i to svima i jednom zauvek, drevne reči: "Cogitivi dies antiquos et annos aeteornos in mente habui." (Razmišljao sam o drevnim danima i sećao se godina večnosti.)

Pa i bez ikakvog natpisa, njegovo delo kao takvo govori to isto.

Ali, na kraju krajeva, sve su to pitanja tehnike, metode, običaja. Sve je to manje ili više zanimljiva igra duha povodom jednog dela i oko njega. Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovedač opisuje sadašnjost ili prošlost, ili se smelo zaleće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svak priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svak snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželeti da priča koju današnji pripovedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovedač i njegovo delo ne služe ničem ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti. To je ono što je bitno. I to je ono što sam smatrao za dobro da istaknem u ovom svom kratkom prigodnom razmatranju koje ću, ako mi dopustite, završiti kao što sam i počeo: sa izrazom duboke i iskrene zahvalnosti.



Једна од врло популарних савремених метода у подучавању деце (која, наравно, као и све остале методе захтева одређене вештине) јесте тзв. сторителинг (storytelling).

Дакле, причање прича.

У подучавању деце.

Не видим ја да је реч и причање онда изгубило на значају у овом нашем тренутку.

Исто се то одвија као што се одвијало и у освит човечанства када неки деда окупи децу из племена, па их подучава причајући приче о природи, животињама, боговима.

Ја се, Амика, више бојим да смо ми у свеопштој какофонији изгубили веру у моћ речи и причања. Пре је то него да је реч и причање истиснуто из овог нашег тренутка.

Зато нам се чини да је реч и причање изгубило своју магију.

При томе, та нова технологија "čiji se jezik sastoji od slika i simbola" може само да нам помогне, али не смемо јој дозволити да сама себи постане циљ.

Волео бих да госпођа Угрешић и ти можете да видите те широко раширене очи и отворена уста са напетим изразима лица у школским клупама док прича траје.

Зато ја и даље верујем у магију речи.

Потребно је само да научимо како да из те свеопште какофоније одаберемо праву причу.

То је оно знање које нам недостаје.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 17:28 08.11.2017

Re: carica

Ej Taske, zamisli, molim te, ja nesto sada poslednji put bio fin sa par ruskih gospodja iz Pitera i Moskve; al' stvarno nish posebno, samo im se nashao pri ruci, pomogao im da izbegnu guzvu po Jerusalimu, da se izbore s nekim beduinima u Galileji da ih ne opletu, stvarno simpa zenice, i ja nish posebno, ono old school Belgrade шмекеришке, tek ono danas, kao po direktivi, Moskva, St. Petersburg, Berlin, bruji viber, usijao se... Ispostavile se zene nekih uticajnih momaka, puno poverenje da im organizujem Srbiju i Crnu Goru, out of the blue, just like that!
amika amika 18:31 08.11.2017

Re: carica

Таса

сторителинг (storytelling).

То је термин наметнут од стране маркетинга, свођење света на познато. Предмет, књигу продаје прича о њој, а та прича је име, изглед, боје, опис који је препорука.


"Не видим ја да је реч и причање онда изгубило на значају у овом нашем тренутку."

Никад више причања него данас, али то су маркетиншке или политичке приче. У говору, у коментарима на овом едију (блогу) језик је често искварен, сведен на функционално или је то нехајно „свезнање“ па успут прозборим коју српски и англосрпски...


"Волео бих да госпођа Угрешић и ти можете да видите те широко раширене очи и отворена уста са напетим изразима лица у школским клупама док прича траје.

Зато ја и даље верујем у магију речи."

То је баш лепа слика, али је лоше ако се остане на причању прича као откривању фабуле, првог нивоа значења речи. Магија речи почиње када се прича заврши и када схватиш да она значи још нешто, да открива нову стварност, или бар још неко значење, ниво или виђење.

Ево код Угрешићке лисица – лукавост, манипулација, божанство, али и отима да преживи, стални мигрант, прогоњена и рањива – као и већина становника планете – сви смо више или мање лисице
amika amika 18:37 08.11.2017

Re: carica

ja nesto sada poslednji put bio fin


Срђане, ти си увек фин са госпођама, а оне то умеју и да врате.
tasadebeli tasadebeli 20:36 08.11.2017

Re: carica

amika

То је баш лепа слика, али је лоше ако се остане на причању прича као откривању фабуле, првог нивоа значења речи. Магија речи почиње када се прича заврши и када схватиш да она значи још нешто, да открива нову стварност, или бар још неко значење, ниво или виђење.

Ево код Угрешићке лисица – лукавост, манипулација, божанство, али и отима да преживи, стални мигрант, прогоњена и рањива – као и већина становника планете – сви смо више или мање лисице



Јесте, у праву си.

Ја то о причи онако ан женерал.

А ти (и Угрешићка) сте уметници за разлику од мене језичаре, па онда ПРИЧИ дајете и своје посебно тумачење и нова значења те речи.

Са чиме се ја апсолутно слажем, да се разумемо.
amika amika 22:58 08.11.2017

Re: carica

То је баш лепа слика, али је лоше ако се остане на причању прича као откривању фабуле, првог нивоа значења речи.


Мислио сам да је лоше ако и као одрасли остану на том нивоу. За децу, то што ти радиш је изванредно, треба их заинтересовати за понеку књигу, то су утисци који се памте, а понеком одреде и будућност.

А магију књижевности није лако дефинисати. У "Лисици" има подоста ликова људи који су "лисице" - удовица која "ствара" угледног писца од свог покојног мужа који једва да је нешто објавио - шта је његово, а шта њено то више и она не зна. Па трећи Левин који је званично погинуо, а стварно је живео и писао још доста година на другом крају СССР-а. Организатори фенси универзитета Креативни дизајн који подилазе богаташкој деци и дају им привид образовања и "лиценцу" писаца за велику школарину - много је лисица у роману, права лисица заслужује велико слово - Лисица и један је од ређих позитивних "ликова". Све то, и још много тога, ствара магију кроз коју разумеш много више него што то сама књига каже.


tasadebeli tasadebeli 00:03 09.11.2017

Re: carica

amika

Организатори фенси универзитета Креативни дизајн који подилазе богаташкој деци и дају им привид образовања и "лиценцу" писаца за велику школарину - много је лисица у роману, права лисица заслужује велико слово - Лисица и један је од ређих позитивних "ликова". Све то, и још много тога, ствара магију кроз коју разумеш много више него што то сама књига каже.



Разумем сад шта си хтео касти.



Нисам читао Лисице, па отуд неразумевање.

А зато што нисам читао, теби хвала на овом приказу. Мени значи...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana