Blog, naravno, nije samo o poznatom beogradskom fantomu, koji je obeležio deset za mnoge nezaboravnih beogradskih dana sa kraja sedamdesetih (dobro, za neke su svi beogradski dani sa kraja sedamdesetih nezaboravni) vozeći ukradeni Porše po gradu do tada neviđenim brzinama. I to u trenutku u kome se sve naizgled bilo složilo - egzotični auto, lepo vreme, neuobičajene trke po centralnim ulicama, a kao šlag na torti i činjenica da baš tih dana drug Tito nije bio u gradu (poseta 1979. Kastru i Kubi). Što je sve verovatno dodatno i doprinelo osećaju novootkrivene slobode mnogih kibicera okupljenih na Slaviji, Autokomandi i Terazijama.
U stvari, da budem iskren, blog uopšte i nije o tom beogradskom fantomu, ili bar ne o onom o kome su ispričane mnoge urbane legende. Opet, priča jeste o nekom fantomu. I, ko bi u svemu tome uopšte i mogao da bude pravi svedok do onaj ko se nalazio u samom centru događanja. Naime, radi se o vlasniku ukradenog Poršea, poznatom teniseru iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka g. Ivku Plećeviću. Iz vremena kada se na teniskim turnirima nije igralo za milionske premije već za Fred Peri i La Kost majice, a ponekad i samo za reket ili koju lopticu.
E, s vremenom su i turniri počeli da se menjaju, te je na jednom, u Berlinu, i naš svedok uspeo da zasluži, eto, baš belog Poršea, verovatno jedinog u to vreme u Beogradu. I, sve bi bilo u redu da jednog prolećnog popodneva krajem sedamdesetih (u vreme kada je krađa automobila još uvek predstavljala misaonu imenicu) poznati teniser nije zatekao svoja kola na trotoaru ispred kuće - kad i počinje naša priča. Naime, beogradski fantom je upravo s tim autom narednih dana dizao grad na noge, između ostalog i preko radija najavljujući kojim će sve ulicama te večeri voziti (stvar je u tome što po centru grada nije vozio laganih 50, već reli od 100 i više km/h). Sve dok mu u poslednjoj vožnji na Slaviji nije postavljena prepreku u koju je udario, ali, po predanju, uz pomoć okupljenog sveta i pobegao nestavši u gomili.
Sad, tu urbane legende i filmovi počinju i da se razlikuju od nekih drugih priča. Naime, u jednoj od emisija o istoriji domaćeg sporta na kablovskoj, g. Plećević je na vrlo lep način govorio o posleratnoj istoriji tenisa, kolegama, takmičenjima i putovanjima u inostranstvo ... dotakavši se ne na kraju i neizostavne priče o fantomskom Poršeu. Uz osmeh rekavši da svi njegovi sportski uspesi nisu popularnosti koju je imao doprineli ni približno koliko epizoda sa fantomom i Slavijom, dodavši, više kroz šalu, da po nekima priča možda i nije bila baš onakva kakvom se često predstavlja.
Naime, pomenuo je da čak ima i nekih koji ne veruje da je tako nešto mogao da učini jedan čovek, to da deset dana zaredom prilično opasno vozi po centru grada, izbegava policiju, i još pride preko medija najavljuje gde će te večeri voziti. Po njima, tu je bio još neko, između ostalog i one večeri na Slaviji, kada je Porše i pao. Jer, svi koji su taj trenutak prepričavali (u kome je, po zvaničnim izveštajima "fantom" Vlada Vasiljević, inače „šaner" automobila sa Autokomande, iz slupanih kola uz pomoć okupljenog naroda izbegao policiji) možda su nesvesno prikrivali i neku drugu stranu priče.
Onu, po kojoj je iz Poršea na Slaviji izašao do današnjeg dana nepoznati mladić, koji je stavivši rejbanke polako i neometano odšetao prema Bulevaru JNA. Naime, po priči, radilo se o sinu nekog tada prilično visoko kotiranog partijskog funkcionera, kome izgleda niko nije mogao, ali verovatno ni smeo ništa. Tako ispada da je sve bilo ništa drugo do zabava jednog od "mladih drugova", gde na kraju ostaje i pitanje ko je uopšte i osmislio noćne trke po centralnim ulicama i trgovima. A Vasiljević, on bi u tom slučaju verovatno poslužio svrsi da, ne znam, nabavi i naizmenično vozi automobil sa glavnim likom priče, čuva Poršea sakrivenog preko dana, kao i da, verovatno u tom trenutku i ne znajući, za obojicu odrobija kaznu koja je kasnije sledila. Opet, da vrhunska ironija na kraju bude veća, fantomski "mladi drug", po svoj prilici, nije baš nešto preterano dobro ni umeo da vozi.
Sad, šta bi uopšte i mogla da bude poenta ove priče. Pa, u stvari i ne bog zna kakva - na primer, i ta koliko u stvari svi komunizmi, socijalizmi, liberalizmi i demokratizmi ovog sveta teško i sporo (ako i uopšte) menjaju ljudsku prirodu. Jer, ako jedan vrhunski funkcioner (ko bi, valjda, trebalo o svemu posebno da vodu računa) sebi tako nešto može da dozvoli, šta onda očekivati drugih. A, možda i to da na kraju sve ideologije ovog sveta vise manje-više o nekolicini entuzijasta i idealista, koje, opet, niko na kraju ni za šta i ne pita.
A, možda je naša fantomska priča upravo i bila onakva kakvom je odavno ispričana. Ili je možda u pitanju bilo i nešto sasvim treće.
p.s.
Inače, slučajno se desilo da je jedne od pomenutih deset večeri u Beogradu igrana i fudbalska utakmica SFRJ-Argentina (koja je godinu dana ranije 1978. sa Pasarelom i Kempesom postala prvak sveta). Na utakmici je bilo 5000 gledalaca, dok je na Autokomandi i Slaviji poseta bila veća od 10000.